Bolje je pobediti sebe nego dobiti hiljadu bitaka. Onda je pobeda tvoja. I niko ti je ne može oduzeti, ni andjeli ni demoni, ni nebo ni pakao. (Buda)
Buddhism has the characteristics of what would be expected in a cosmic religion for the future: it transcends a personal God, avoids dogmas and theology; it covers both the natural and spiritual, and it is based on a religious sense aspiring from the experience of all things, natural and spiritual, as a meaningful unity. (Albert Einstein)
Ko gleda očima Bude - sve vidi
1. Budizam, veliki religijsko-filozofski sistem Azije, sve više uzbudjuje maštu znatnog broja ljudi na Zapadu. Pored delimičnog uticaja koji je vršio na zapadnu filozofsku misao u protekla dva i po veka, prema nekim upućenim ljudima ima indicija da u poslednjih nekoliko decenija budistička religijska misao ostvaruje tanana pozitivina dejstva na - hrišćansku teologiju.Budističko polazno stanovište jeste da treba pomoći čoveku da se oslobodi patnje u životu, odnosno ukazati mu kako da to on sam čini, pošto se smatra da nema ko drugo da to radi za njega («Čovek je sam sebi utočište, ko bi drugo mogao da to bude»).
Stoga, da bi čovek sebe postavio na putu prema oslobodjenju (nirvani), da bi otkrio istinu koju je Buda propovedao, potreban je znatan individualni napor. A veruje se da spasenje dolazi «ako se iskorene rdjave težnje i želje, unište zle strasti i ima dobrote prema svim živim bićima».
Prema budističkom učenju prioritet čovekove sudbine jeste «da se probudi», da postane svestan prirode svog položaja u svemiru. To može postići ohrabrivanjem dobrog u sebi, visokomoralnim ponašanjem i praktikovanjem meditacije.
Meditacija na Istoku, kao što sam već ranije pominjao, nije samo spiritualna vežba, to je i - fizički posao. Prilikom meditiranja čovek zaustavi tok misli, ostaje nepokretan i posmatra svoju stvarnu prirodu; tada ga ne pokreću korist, gubitak, kleveta, hvaljenje, laskanje, podsmevanje, žalost, radost i ne znam šta sve još. Ako se skoncentriše na taj način, i tako meditira, onda stupa, kažu učeni ljudi, «u stanje Bude».
Medjutim, budizam nije prosto «meditiranje», u pitanju je razumevanje duha, duhovna disciplina. Naime, najjednostavnije rečeno, budisti ne ubijaju niti povredjuju živa stvorenja (smatrajući da je svaki život svetinja, makoliko bio mali ili u bilo kom obliku), ne kradu, ne obavljaju nedolične seksualne radnje, ne lažu i ne konzumiraju alkohol niti drogu. Ove vrline su sastavni deo svakodnevnih života budista, i oni nastoje da ih upražnjavaju, svako na svoj način i u meri u kojoj to mogu.
Cilj svakog dobrog budiste jeste samopronalaženje, a ne pokornost doktrini.
Budizam je jedina velika religija (računa se da je, sa oko 400 miliona pristalica, četvrta po redu, posle hrišćanstva, islama i hinduizma) oslobodjena od dogmi, gde sveštenstvo nema većeg značaja, a molitve se mnogo ne uvažavaju. Odbacuje se obožavanje natprirodnih bića i prinošenje žrtava. Odbacuje se i postojanje duše; naime, tvrdi se da duše nema u čoveku. Sve što kod čoveka postoji jesu osećaji, koje samo treba znati kontrolisati.
U svojoj inicijalnoj fazi budizam nije nudio ni raj ni pakao; propovedao je način spasenja, spasenja koje je jednako bilo dostupno vernicima i nevernicima. To ga je umnogome razlikovalo od ostalih religija.
2. Pošto je Buda negirao Boga na nebesima i dušu u čoveku, mnogi budizam smatraju negativnom metafizikom, premda je više onih koji veruju da budizam uopšte nije - metafizika. Metafizička razmišljanja o pitanjima vremena, prostora i večnosti Buda je smatrao nepotrebnim, jer nisu vodila spasenju čoveka. Učio je da je svet data činjenica, nije nudio niti tražio objašnjenje o njegovom postanku. Govorio je da ga ne interesuje ništa «što prelazi granice spekulacije». Tako mu se pripisuje da je rekao: «Nisam se izrazio da je svet večan, ni da nije večan, da je konačan, ni da je beskonačan, da su duša i telo isto, ni da su različiti». Drugim rečima, nije smatrao da svet ne postoji, ali ni da ne - ne postoji. A u ponekim prilikama služio se metodama kojima će mnogo vremena kasnije pribeći Sveti Avgustin u hrišćanstvu, tvrdeći da «mi možemo znati šta Bog nije, ali ne ono šta jeste». Naime, Bude je izlagao da Apsolut ne pripada svetu, da svest o sebi nije iskustvena, da sama nirvana nije iskustvena, ali nije govorio šta - oni jesu.Budizam nije i jeste metafizika. Medjutim, mnogi mudri ljudi smatraju da budizam jeste psihologija, logika, etika, mitologija i skup umetničkih tradicija, mada je prvobitno bio «disciplina spasenja».
Obično se kaže da je jedini Budin cilj bio da nauči ljude da dokončaju patnju. S tim u vezi, neki ukazuju da postoji dosta pesimistička tendencija u budizmu - «da se ono što je sivo pretvori u tamno, a ono što je tamno pretvori u crno, tako da izgleda da vrednost života raste sa njegovim iščezavanjem». Stoga, misle da je budizam, tokom duge istorije, preterivao u opisivanju mračne strane življenja («čim vide slepca, starca ili lešinu, budisti odmah kažu da je život bez vrednosti»), da budističkom gledanju na život nedostaju hrabrost i poverenje. S. Radakrishnan (Sarvepalli Radhakrishnan), indijski filozof i državnik, koji se bavio, pored ostalog, uticajem istočnjačkih religija na zapadnu misao (Eastern Religions and Western Thought), mudro kaže da «Budino isticanje tuge nije lažno, ali nije ni istinito. Prevladavanje patnje nad zadovoljstvom u životima ljudi je samo jedna pretpostavka».
Rani budizam imao je primesa pozitivizma tako što je pokušao da stvori čvrste moralne osnove, što je središte etike pomerio od poštovanja bogova na službu čoveku. Buda, svakako jedan od najvećih mislilaca Indije, time je stvorio religiju sa izradjenom etičkom ozbiljnošću, odsustvom teoloških tendencija i odbojnošću prema metafizičkim spekulacijama, religiju koja nije zavisila od dogmi i sveštenstva, od prinošenja žrtvi, komplikovanih rituala, svetih tajni i izgovaranja beskrajnih molitvi, kojima bi trebalo da se, izmedju ostalog, odobrovolje razlućeni bogovi. On je ponizno savetovao da čovek preispita svoje srce i radi na samovaspitavanju, ukazujući da spasenje zavisi od usavršavanja karaktera i posvećivanja sebe - dobru. Eto jednog od najuzvišenijih ciljeva.
Buda se smatrao moćnim, ali ne i svemoćnim. On nije svoju volju pokušavao nametnuti ljudima, nije im pretio kažnjavanjem ukoliko ne slede njegov put. Zapravo, on je ljudima samo pokazivao - put. U prvim Budinim spisima nema ni traga od pretnji da će stradati onaj koji ga ne posluša. A ako neko strada, smatra se, strada zbog svojih rdjavih činjenja. A ljudi su neretko rdjavi.
Lokalna božanstva u budizmu se prihvataju, ali se smatraju irelevantnim. Njihovo prihvatanje se objašnjava tako što narod od njih očekuje sasvim odredjene svetovne koristi, podarenje zemaljske sreće. To se poredi sa hrišćanima koji veruju u Gospoda Boga a, uprkos tome, odlaze kod lekara koji može biti i ateist ili pripadnik neke druge religije, što oni, hrišćani, ne smatraju da je u neskladu sa njihovim religioznim ubedjenjima.
3. Na pitanje šta je suprotno od smrti, na Zapadu se obično kaže da je to - život, dok se na Istoku kaže da je to - rodjenje.Nije u pitanju samo prividna razlika u prilazu ljudi Zapada i Istoka. Za budizam i hinduizam, kao i druge religije potekle sa tla Indije, u kojima proces reinkarnacije zauzima značajno mesto, rodjenje i smrt stavaljaju se u istu ravan. Zapravo, rodjenje se smatra gorim, jer «kvari prethodnu smrt», pa je zato osnovni cilj - ukidanje rodjenja. Sve što počinje obavezno mora imati svoj kraj, a svaki kraj je jednako i početak, jer svaka transformacija znači ponavljanje. Sve do nirvane, koju budizam zagovara kao krajnji cilj.
Budisti veruju da čovek čini dobro sebi ako se oslobodi želje za prolaznim zadovoljstvima ovoga života i posveti traganju za stalnom srećom koju pruža nirvana. A stalna sreća je ukidanje života, jer posle nirvane nema više rodjenja, pa time ni života.
4. Učenje Bude, malog princa sa severa Indije, za koga legenda kaže da je napustio prelepu suprugu, tek rodjenog sina i kneževstvo, da bi otkrio put spasenja ljudi, već preko dva i po milenijuma znatno utiču na shvatanja i živote ljudi diljem Istoka. Budistička učenja nikada nisu bila povod ni za jedan rat, jer istinski podučavaju ljude kako da budu pribrani i trpeljivi.Uzvišena poetska duša Rabindranata Tagore, govoreći o Mahatmi Gandiju, setila se Bude i značaja njegove pojave medju Indijcima. «Mahatma, ime koje mu je dao narod Indije, njegovo je pravo ime. Ko je drugo osetio kao on da su svi Indijci njegovo sopstveno telo i krv?... Kada je ljubav došla do vrata Indije, ta vrata su bila širom otvorena. Na Gandijev zov, Indija je procvetala do nove veličine, baš kao jednom ranije, u starim vremenima, kada je Buda proglasio istinu saosećanja i sažaljenja medju svim bićima». Tagore, mada nije bio budista, bio je ponosan na Budu, kao pravi Indijac. Veliki najbolje osećaju velike.
A Sarvepali Radakrišnan kaže da «Veliki Buda predstavlja za sva vremena dušu Istoka sa njenim velikim spokojstvom, sanjalačkom otmenošću, nežnom blagošću i dubokom ljubavlju».
Mnogo lepih reči za budizam imao je i nemački filozof Fridrih Niče (Nietzsche). Važeći za, u njegovo vreme, «najbolje informisanog Evropljanina o budizmu, a žestoko napadajući hrišćanstvo, u svojoj knjizi «Antihrist» (1895), Niče je lucidno pisao: «Budizam je sto puta realniji od hrišćanstva. On poseduje baštinu hladnog i objektivnog znanja o postavljanju problema, a pojavljuje se nakon stotinu godina neprekidnog filozofskog pokreta. Kad se pojavio, pojam 'bog' već je zastareo. Budizam je zaista i po svojoj spoznajnoj teoriji jedina pozitivna religija koju poznaje povest. On više ne kaže: 'Bori se protiv greha', nego, dajući pravo realnosti, kaže: 'Bori se protiv patnje'. Duboko se razlikuje od hrišćanstva po tome što je već nadmašio zavaravanje samoga sebe moralnim pojmovima, pa se, izraženo mojim jezikom, nalazi s onu stranu dobra i zla».
5. Da bismo shvatili suštinu Budine istine, ukazuju učeni ljudi, mi na Zapadu bismo morali «prestati da budemo to što jesmo». Razlika nije samo u prilazu racionalizmu, nego i drukčijem pogledu na sveopšte življenje i način razmišljanja. Medjutim, ako budizam ne možemo istinski razumeti, treba bar da se potrudimo da ga bolje upoznamo, to nas može učiniti da budemo bolji nego što stvarno jesmo.Krajem prošlog veka mediji su zabeležili da je u Francuskoj živelo preko 800.000 pristalica budističke religije, od kojih je bilo skoro 200.000 ljudi francuskog porekla. Još se kaže da je zvanično budizam četvrta religija u Francuskoj. Ovi skoro neverovatni podaci (naročito za Francuze konvertite, da su u pitanju Britanci bilo bi mi manje čudno) jesu možda rezultat pomodarstva, ali svakako nije samo to u pitanju.
Izgleda da će se na Zapadu više govoriti o budizmu u ovom novom milenijumu.
Na Zapadu se u poslednje vreme naročito populariše zen, jedna od mnogih škola budizma. Zen se na prvi pogled čini ljudima interesantnim, ali ga je, ako mu se malo pridje bliže, veoma teško razumeti. D. T. Suzuki, eminentni japanski interpretator zena na Zapadu, kaže: «O sadašnjem zanimanju za zen na Zapadu moglo bi se reći da nikada ranije nije tako mnogo ljudi pokazivalo interes za nešto što - tako malo razume». Zar i Stendal (Stendhal) nije govorio: "Mnogi cene ono što ne razumeju"?Napomena: Nakon ovog uvodnog dela, o budizmu (uključujući i zen) govoriću u još nekim od sledećih nastavaka.