Život

r u k e

snezana mihajlovic RSS / 20.04.2009. u 09:50

počelo je sa tačkicama.

- Malo gušće!

  ja zgusnem.

- Šta ti je sad to?
- Pa reko si da progustim!_?083e3262f8af126ceee5ecbc2bd30206.jpg

Nisu mu se svidele moje tačkice. Al' mu je pomoć  bila potrebna, pa mi je čak dozvolio da tuširam.

(Kako je zajebano bilo zadržati na duže staze onu tanku iglicu...)

A ja sam ostala zauvek uvučena u igru koje su linije preplitale na njegovom platnu.

I neverovatno kako možete da se zaljubljujete uvek iznova, učeći

od,

o

&

sa.

 

Zbog tih linija sam zavolela Ranka Radovića.

"povezivanje teorije i prakse, korišćenje osnovnih primarnih geometrija i oblika koji proizilaze, asketizam forme i sredstava, uz silna uprošćavanja, odbijanje svake kompleksnosti i ogromno uprošćeni minimumi!"

Naterale su me i da zavidim, onako naiskap - moje linije nemaju vizuelnu dimenziju. Zbog njih zevam po objektima, uvlačeći se u konstrukcijske vratolomije, onako neimarski anahrono, a laički potkovano. Zbog njih satima ostajem prikovana za jednu misao, od koje me u lavirinte potrage vodi njih milion.

 

 

Kada je hteo da pobaca svoje crteže, ja sam ih spakovala.
Njemu su smešni, kaže:

- Šta će ti to?
- Treba. Vidi ovuuu liniju...iiiiiiii... tačka.

 

Ja sam manijak za papiriće i tube i poruke. Sve to fino pakujem, kao deo nekog tkanja, koje bez obzira što je izandjano, prevazidjeno, čak ismejano od stvaraoca, ostaje kao priča o početku. To vam je kao ono sa tačkicama. Čak i kad ne znaš šta su, znaš da je trava. Gusta, nego kako.

Falling_by_NorwegianAnette.jpgZbog tih linija, naš život je, s predumišljajem krenuo nekim čudnim putevima, nekad i strmoglavce, ali smo se uvek dočekivali na trepavice. Za dlaku. (il dve)

Zbog njih su mi ruke pune žuljeva - cena takmičenja sa sopstvenom sujetom. I moje ruke umeju, umeju... Hoću da vidim i osetim. Hoću da uradim!
Hilti ne vibrira onoliko koliko sam to mislila. Kondor možeš i prstima da secneš. Bitulit i ostaci od četke. Deo brodskog poda koji sam postavila mi se smeši iz trpezarije i ne škrguće zubima. Krečim po kućama, fugne se slivaju niz pločice. Osnovna farba, završna farba, bajc, osnovni lak, završni x2, bimbalo, keseri, čekići, šrafovi i matice. Moja kuća je puna alata, vrebaju iz ćoškova, on ih sklanja, ja izvlačim, ubodna odskače, otpaci na podu. Trijumf. Umem, umem... i konačno vidim tu dimenziju stvaranja.

Malteracija, izolacija, beton i konstrukcije, statički proračuni i poprečni preseci, izgledi, novoprojektovano stanje, rekonstrukcija, urbanizam, trgovi, terase, krovovi i prevoji zidova, zaštita, bašte-može-ne može, („je l' znate Vi, ko je moj otac!?", reče, popustivši još jedno dugme na košulji), regulacione linije, dozvole, pečati i potpisi, ogromni dimnjaci zlokobno nakrivljeni i rupe, i predmer i proračun, pocepane pantalone i blatnjave cipele, drenaža, hale i zgrade, klackalica na kojoj pokušavaš da izbalansiraš Nojferta i potragu za što većim brojem kvadrata - od dvesta da bude petsto, telefon koji ne ume da ćuti...

I tu zavist, paradoksalno krene da se pojačava. S tim njegovim linijama uvek vidiš šta stvaraš. A Moje nisu lako uočljive. Moraš da ih osluškuješ, nekad i kopaš rukama da bi ih video. Moje linije lelujaju u etru, kao na šahofskoj tabli, čekajući neki tamo potez.
I tu sam iz čiste zavisti, a opet zbog linija, učila da se učim strpljenju.

infinity_by_fanatic_alien.jpgZbog tih linija sam videla kako se razvija jedan prepoznatljiv izraz.
Trag čoveka kroz vreme.

Trag stvaranja kroz vreme x dodaj bilo koju promenljivu.
Pečat koji ostaje na zidu iako ne dodaješ samo tebi svojstvenu kupolu, nema ni table sa tvojim imenom.
Jedino što te izdvaja iz šume detalja je nešto što drugi ne očekuju kao pohvalu mudrosti, ali je tu da opominje i naznači sâm detalj.
Majstorija jednostavnosti. Objekat koji se ističe svojim uklapanjem, taman toliko da se zaustaviš i duboko ga udahneš pluća.


Ostaješ opčinjen...

 

 

sažimanjem vremena i ljudi.

 

 

- A kako možemo znati što On želi ako ne po riječima?
- Najmanje po riječima. On je govorio da "treba učiniti kraj", ali to nije želio. Ja sam to znala.
- Odakle tebi to znanje?
- Možda i otuda što sam nespretna, slaba i glupa. Da, i neozbiljna. što mi je riječ tudja kao svjetlo uhu i zvuk oku, što ne razlikujem riječ od riječi, kao ni slatko od slanog, sve su mi jednake, a nijednoj ne vjerujem...
Ja ne znam ići za riječima. Ne znam se lukavo dovijati, ne znam se elegantno gibati po kružnicama i elipsama, po parabolama i spiralama riječi, ne znam ubijati, zavijati, odvijati, "postavljati" i "razrješavati", zibati se na ljuljalci i klizati po ledenim razgovorima, izvoditi zavodljive figure, parade, bravure, kao majmun u cirkusu, tapšati prijateljski po ramenu, diplomatski stidkati Desnicu neprijateljskoj diplomaciji, a drugu opet galantno prinositi ustima na poljubac. Ja nisam precioza, nisam cicisbea, nisam dama, nisam grand-monde, ni Akademija, ni Bifon. Ja sam Moliere.
- Moliere? I što još?
- I figa u džeou. Ili van džepa, kako hoćeš. Jer ja sam drska kao Figaro. Ja sam tvoj lakaj. Dok se gola prostituiraš u kojekakvim rukovanjima, ja držim tvoju rukavicu kao rimski rob. Ja treba da ti nosim skute, da klipsam za tobom, a ti vodiš konverzacije, ti nastupaš, ti širiš horizonte, ti gradiš svjetove; ti si neimar, genij. Demiurg. Ti si Njegov ponos, Njegova snaga, mudrost, umješnost, Njegov Smisao.

 

 

Jednom riječi: ti si Ruka!

Stoney_Weather_by_gilad.jpg



Komentari (33)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

margos margos 10:08 20.04.2009

.......

Potpuno razumem fascinaciju... Jedno vreme sam s ponosom kao zanimanje, pisala 'zanatlija'... i često poljubim svoje ruke... i ljudima koje mnogo, ali baš mnogo volim - volim da držim njihove ruke i da ih nekad, onako zvučno, poljubim.
snezana mihajlovic snezana mihajlovic 12:48 20.04.2009

Re: .......

: za tebe, m :
margos margos 23:48 20.04.2009

Re: .......

Hvala ti :)
bojan ljubomir jugovic bojan ljubomir jugovic 10:57 20.04.2009

Homo universalis



snezana mihajlovic snezana mihajlovic 12:49 20.04.2009

Re: Homo universalis

Crtež je arhitekturi i arhitekti ne samo laboratorija , nego i inspiracija, lavirintsko putovanje u kome je sve moguce, sve potpuna izvesnost i tek samo san i to jednovremeno
jasnaz jasnaz 11:01 20.04.2009

!RM!


Gledam ih zavađene i ne vjerujem u tu svađu. One su kao dvije simbiotičke životinje ili biljke: jedna drugu mije... Istinu je rekla Desna: jedna je što i druga; obje su ipak ruke.

________omiljeni!
snezana mihajlovic snezana mihajlovic 12:59 20.04.2009

Re: !RM!

just when we thought...
Unfuckable Unfuckable 11:11 20.04.2009

ruke






snezana mihajlovic snezana mihajlovic 13:00 20.04.2009

Re: ruke

za tebe iscepah parče neba
golim rukama...
ivana23 ivana23 11:33 20.04.2009

***

snezana mihajlovic snezana mihajlovic 13:02 20.04.2009

Ode to Salt




This salt
in the salt cellar
I once saw in the salt mines.
I know
you won't
believe me
but
it sings
salt sings, the skin
of the salt mines
sings
with a mouth smothered
by the earth.
I shivered in those
solitudes
when I heard
the voice
of
the salt
in the desert.
Near Antofagasta
the nitrous
pampa
resounds:
a
broken
voice,
a mournful
song.

In its caves
the salt moans, mountain
of buried light,
translucent cathedral,
crystal of the sea, oblivion
of the waves.
And then on every table
in the world,
salt,
we see your piquant
powder
sprinkling
vital light
upon
our food.
Preserver
of the ancient
holds of ships,
discoverer
on
the high seas,
earliest
sailor
of the unknown, shifting
byways of the foam.
Dust of the sea, in you
the tongue receives a kiss
from ocean night:
taste imparts to every seasoned
dish your ocean essence;
the smallest,
miniature
wave from the saltcellar
reveals to us
more than domestic whiteness;
in it, we taste finitude.
miloradkakmar miloradkakmar 11:36 20.04.2009

Ruke 2

snezana mihajlovic snezana mihajlovic 13:05 20.04.2009

Re: Ruke 2

Before I knocked and flesh let enter,
With liquid hands tapped on the womb,
I who was as shapeless as the water
That shaped the Jordan near my home
Was brother to Mnetha's daughter
And sister to the fathering worm.

I who was deaf to spring and summer,
Who knew not sun nor moon by name,
Felt thud beneath my flesh's armour,
As yet was in a molten form
The leaden stars, the rainy hammer
Swung by my father from his dome.

I knew the message of the winter,
The darted hail, the childish snow,
And the wind was my sister suitor;
Wind in me leaped, the hellborn dew;
My veins flowed with the Eastern weather;
Ungotten I knew night and day.

As yet ungotten, I did suffer;
The rack of dreams my lily bones
Did twist into a living cipher,
And flesh was snipped to cross the lines
Of gallow crosses on the liver
And brambles in the wringing brains.

My throat knew thirst before the structure
Of skin and vein around the well
Where words and water make a mixture
Unfailing till the blood runs foul;
My heart knew love, my belly hunger;
I smelt the maggot in my stool.

And time cast forth my mortal creature
To drift or drown upon the seas
Acquainted with the salt adventure
Of tides that never touch the shores.
I who was rich was made the richer
By sipping at the vine of days.

I, born of flesh and ghost, was neither
A ghost nor man, but mortal ghost.
And I was struck down by death's feather.
I was a mortal to the last
Long breath that carried to my father
The message of his dying christ.

You who bow down at cross and altar,
Remember me and pity Him
Who took my flesh and bone for armour
And doublecrossed my mother's womb.
vishnja92 vishnja92 13:55 20.04.2009

ko voli, ne spava

Ranko Radovic nam je cesto to govorio.
snezana mihajlovic snezana mihajlovic 06:38 23.04.2009

hodaj...

jasnaz jasnaz 16:23 20.04.2009

+


Kada sklopim ruke to je
nekada
jedino za šta se držim

i dovoljno

Kada sklopim reči to je
nekada
sve što imam

i slomljeno

Predajem u ruke onome koji
ne zna

koliko je

snezana mihajlovic snezana mihajlovic 06:17 24.04.2009

your little voice...

a sada bi moj brat, da čita, rekao:
your little voice
Over the wires came leaping
and i felt suddenly
dizzy
With the jostling and shouting of merry flowers
wee skipping high-heeled flames
courtesied before my eyes
or twinkling over to my side
Looked up
with impertinently exquisite faces
floating hands were laid upon me
I was whirled and tossed into delicious dancing
up
Up
with the pale important
stars and the Humorous
moon
dear girl
How i was crazy how i cried when i heard
over time
and tide and death
leaping
Sweetly
your voice
dunjica dunjica 22:25 20.04.2009

tek toliko



Ima mnogo veze sa svim onim što zastupaš na ovom blogu...
snezana mihajlovic snezana mihajlovic 06:37 23.04.2009

Re: tek toliko

razumem samo klajnehand, al'
to+pogled=dovoljno za razumeti.
thx.
dunjica dunjica 21:11 23.04.2009

Re: tek toliko

rado ću ti prevesti, Snežana, čim prođe gužva kod mene.
dunjica dunjica 19:10 24.04.2009

prijevod

to su tako male ruke,
a na njima 10 prstiju,
ne smiju se udariti,
jer bi se slomili.
to su tako mala stopala
s malenim prstićima,
ne smiju se nagaziti,
jer inače neće moći ići.
to su tako male uši,
oštroga sluha
i ... (nerazumljivo),
ne smije se derati,
jer mogu oglušiti.
to su tako lijepa usta,
sve izgovaraju,
ne smije im se zabraniti,
jer inače neće više ništa izgovoriti.
to su tako jasne oči,
koje sve još jasno vide,
ne smiju se zavezati,
jer više neće ništa razumjeti.
to su tako male duše,
otvorene i sasvim slobodne.
ne smiju se mučiti,
jer će se slomiti.
tako mala kičma,
skoro se ne vidi.
ne smije se saviti,
jer će se slomiti.
uspravni, jasni ljudi,
bio bi vrijedan cilj.
jer beskičmenjaka
imamo već previše.









snezana mihajlovic snezana mihajlovic 07:49 25.04.2009

thX

vishnja92 vishnja92 08:16 25.04.2009

Re: prijevod

to su tako male duše,
otvorene i sasvim slobodne.

reanimator reanimator 09:59 22.04.2009

...

Kako ide ono..."misli na ruke, kao vesnike bure, voli svaki prst ponaosob, napipaj nabor na svilenoj suknji i zaparaj noktom do bola.."
snezana mihajlovic snezana mihajlovic 06:44 23.04.2009

Re: ...

dotaći magiju...

seti se dana kad su ulicne tuce
bile ispit za decastvo
opisi mi reci koje jacaju ruke
crtaj konan zmaj jna

ma,

nije tako tešško,
treba samo želeTI.
leopold_lady leopold_lady 10:34 22.04.2009

Nikad....

nisam volela da ljubim ruke.... To mi je bilo nešto ne znam ni ja - hajde da kažem čudno.... Poljubi babu u ruku ... Tako treba...E,baš nećem onako kako treba.... Ne volim nametanje stvari.... Ako ja osetim potrebu da nešto uradim - uradim,ali nametanje.... Nikako ne volim....
snezana mihajlovic snezana mihajlovic 08:21 23.04.2009

Nikad....

od mene nisu tražili (niti se očekivalo) da ljubim ruke... naročito babi.
a jedino što je nju sprečavalo da mene ljubi, u ruke naravno, je bilo to što sam ih vazda trpala u usta.
deca se ljube u čelo, tako je govorila...
builderka builderka 11:04 23.04.2009

Re: Nikad....

Meni je deda ljubio ruke, samo meni.
U jednom trenutku to je bio jedini gest po kome sam znala da me je prepoznao...
...zahvalna nije prava reč, ali trenutno nemam drugu...
dunjica dunjica 21:13 23.04.2009

Re: Nikad....

deca se ljube u čelo, tako je govorila...


tako je govorila i moja pok. mama dok je ljubila moje piliće. tata ih ljubi u ruke ili u kosu. a i ja uživam u takvim poljupcima...
Kazezoze Kazezoze 20:26 23.04.2009

ruka:

kad je otkljuchash

i

dash joj slobodu



napravi giant step

i

kreativnoshcu

Ti zahvali
snezana mihajlovic snezana mihajlovic 06:09 24.04.2009

Re: ruka:

_______ ........ _______
&
ed_novipazar ed_novipazar 21:22 23.04.2009

Ranko Marinković - Ruke

I gledao je ruke. Ruke pametne i vrijedne, svemoćne i lukave, strašne, zločinačke ruke. Mogu se stisnuti u šaku, raširiti u lepezu i sklopiti u najropskiju molitvu. Njima se može dohvatiti nož i pištolj i protivnički grkljan...

Rukama se može zadaviti!

Ta ga je činjenica zaprepastila. Ovim istim rukama kojima se miluje draga po kosi i pas niz dlaku, kojima se odmahuju pozdravi i šalju poljupci onima koji odlaze ili onima koji ostaju... Ruke rade, grade, stvaraju, onda opet uništavaju i ruše što su stvorile. Lude ruke. Ruke hvataju ruke, uvjeravaju se stiskom o međusobnom prijateljstvu, bratstvu, solidarnosti i vjernosti do smrti, zatim ruke ustaju protiv ruku, bore se protiv ruku, sakate ruke. Ruke ubijaju ruke. Ruke ubojice.

Svemu su krive ruke, to je jasno. A da nema ruku?
snezana mihajlovic snezana mihajlovic 06:04 24.04.2009

Re: Ranko Marinković - Ruke

I ruke su govorile? Ne, to lažeš! Nisu govorile! Gledaj kako su uplašene i nevine, kako se stiskaju i grče u posljednjem zagrljaju. Opraštaju se. Sjećaju se djetinstva i plaču. Sjećaju se igara, razbijenih igračaka, ptica, praćke i ozljede na staklu, prolite tinte, škara, zmaja i zemlje pod noktima. Još uvijek misle, jadne, na vjeroučiteljevu kaznu za one sitne grijehe po skrovitim mjestima. Ostavi te ruke. Izbodi mu jezik iglom kao djetetu koje govori ružne rijeèi, ali ruke ne diraj. One su nevine.

................................................................... ...

Svemu su krive ruke, to je jasno. A da nema ruku? - nosovi bi nam se izdužili u surle ubilačke, bili bismo mali dvonožni opaki slonovi.

...

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana