Blizi se polako i datum i obljetnica ulaska sovjetskih i partizanskih jedinica u selo odakle su moji. Dan oslobodnjenja od fasistickog okupatora.
Pricano mi je o tome kako je taj dan selo ocekivalo ulazak Rusa, sa zenama posakrivanim po tavanima. Oni su stigli tek predvece, zajedno sa partizanima, zadrzavsi se u krvavom piru u susednom volksdeutscherskom selu citav dan. Postreljano je i posilovano, te u masovne grobnice baceno sve sto se nije povuklo sa nemackim jedinicama i sto je verovalo da ce ih sopstvena neumesanost u ratna dogadjanja i nevinost sacuvati. Rusi su dosil toliko umorni od orgijanja i pijani da su za taj dan izgubili volju za dalje deljenje revolucionarne pravde. No, sutra je vec bio novi dan.
Malo ljudi danas zna da su koncentracioni logori za volksdeutschere po Banatu i Madjare u Backoj drzani cak i do 1948. godine. U okolini Zrenjanina postojao je jedan od najvecih u kojem su muskarci ubijani prinudnim radom, gladju i bolestinama, a zene podvodjene oficirima i zlostavljane do smrti na razne nacine. Podaci o broju pobijenih variraju od nekoliko desetina hiljada do cak stotine hiljada zatvorenih i pobijenih Nemaca i Madjara (sto je i cifra kojom operise Rimokatolicka crkva).
Kao i uvek kada se o necem organizovano cuti - javlile su se spekulacije, relativizacije, preterivanja i nespremnost da se prihvate cinjenice i suoci sa dogadjajem.
Te masovne grobnice su danas mahom neobelezene, a kada se na njih i postavi obelezije, najcesce u vidu krsta, pojavi se ona vila iz narodne pesme o zidanju Skadra i za noc razgradi ono sto se za dana sagradi.
To change the subject completely - moj otac mi je pricao o tome kakvu su pometnju 80tih godina bili u stanju da izazovu pojedina knjizevna i pozorisna dela, prepiske po novinama... Pricao mi je o pometnji koju su digla "Vunena vremena" , pa predstava "Sveti Sava", to name a few...
Kultura je tada, koliko sam shvatio, imala tu fantasticnu moc da pokrene pitanja od nekog znacaja za drustvo, da u centar zbivanja vrati skrenutna pitanja, da digne prasinu.
Pre godinu i nesto vise dana na repertoar JDP postavljena je predstava "Banat" u reziji Dejana Mijaca, a po tekstu Ugljese Sajtinca. Kako se desava u isto vreme i bavi slicnim temama kao i pocetak mog bloga ona predstavlja jedno od prvih dela sa umetnickim aspiracijama napisanih na ovu temu na srpskom jeziku.
Ono sto mi je zanimljivo je odsustvo svake, aman i dnevnopoliticke reakcije na ovu predstavu koja se bavi jednim periodom nase proslosti o kojem se do sada cutalo.
Zivo me interesuje odgovor na pitanje - da li je kod nas kultura izgubila moc da pokrece drustvo i namece mu teme te da ga dovodi u fazu reevaluacije svojih stavova i vrednosti ili je jednostavno, u ovom slucaju tema passez? Ako jeste slucaj da je kultura izgubila moc, kako se to dogodilo?
ps.
blog je nastao uz potpunu svest o novosadskoj raciji i nemacim represalijama nad lokalnim stanovnistvom tokom okupacije Banata