Jeste, lagala sam. Onomad. Komšiju Julija. I poverovao mi je. Fildžan okruglih očiju, srozanih soknica i zelenih kolena, koje je povremeno češao sveže oribanim rukama. Sa osmehom deficitarnim zubima i punim poverenja, trogodišnji Julij je obema rukama prihvatio moju laž u formi šarene kese. Doduše i da se nisam potrudila da mu složim priču o zeki koji je baš kod nas ostavio kesu punu čokolade za njega, dobrog Julija, grešni komšija bi bez truna ustezanja prihvatio naramak sjajnih jaja, još sjajnijih pilića i zečeva sa osmehom serijskih ubica. Da ne govorim o automobilčićima-čokoladicama. Julij je tu noć, verovatno sanjao karijesne snove i komšinicu sa velikim ušima i malim repom kako poskakuje pred njegovim vratima.
S obzirom da ja već imam debelo iskustvo u laganju na slične teme, Julijeve šanse da provali kako mi nos raste, bile su minimalne. O čemu su nedavno posvedočili i brojni corpus delicti slučajno poispadali iz pozadine fioka ormana koji smo menjali. Gomila detinjih pisama poslatih Deda Mrazu. Zbog moje, tako uverljive laži o pomenutom dedi, jedne Nove godine je Prestolonaslednik insistirao da spava na parketu, pod jelkom. Da mu slučajno ne promakne pomenuti darežljivi, noćni, provalnik. Ali i da on slučajno ne promakne njemu. Šta da vam kažem, tročlana ekipa spisatelja pisama, ostala je zaprepašćena činjenicom da sam prekršila njihovo zakonsko pravo nedodirljivosti pošte. Mada, Deda Mrazu bi dioptrija porasla da je zaista morao da čita ptičje hijeroglife mojih maloletnih potrošača, kojima su ga ubeđivali da su bili dovoljno dobri i zaslužili kamaru igračaka.
Zajedno sa Deda Mrazom, tom prilikom, provaljena sam i po pitanju mišice. Dotična, u ovim krajevima, menja prebukiranu Zubnu vilu i deci odnosi krnjave ispale zubiće, u zamenu za poklončić. Mogu vam reći da posao Zubne mišice nije ni malo naivan. Prilikom noćnog ušunjavanja u dečiju sobu, mišica se, ne jednom, oćopavila na zaboravljenu igračku, udarila glavu u gornji krevet i u mrklom mraku se zakucala u poluotvorena vrata, pokušavajući što tiše da štukne sa maznutim, u dnu krvavim zubom. Iz tog perioda datira pismo, koje je tada vrlo maloletni Prestolonaslednik uputio mišici i u kome joj saopštava da je zub progutao, jer ga je previše gurao jezikom, ali da ipak računa na nagradu, jer je bio dobar. Da bi bio još ubedljiviji, Prestolonaslednik je mišici nacrtao i Deda Mraza sa fišek-kapom i srcem veličine pluća. Verovatno kao slikovnu poruku – ukoliko mu mišica ne veruje, može da kontaktira Deda Mraza. Pod uslovom da je puste na kardiološko odeljenje, gde ubogom dedi rade na smanjivanju srca, sposobnog da pumpa i za sve njegove patuljke.
Kad smo već kod patuljaka, dotični su takođe bili jedna od mojih slatkih laži. Da ne bi deca verovala da ubogi patuljci samo grbače i sastavljaju nebrojene igračke, bradatim proleterima sam maštom omogućila da i oni povremeno napuste Severni pol i svrate u naše krajeve. Pomenuti su, u formi Deda Mrazove obaveštajne službe, gvirili kroz prozore par meseci pred Novu godinu i odokativno se uveravali u dobrotu dece, koja su po definiciji dobra, ali malo stimulansa nije nikada na odmet. Naročito kada se pruža otpor sipanju kapi u nos. I ne otvaraju usta antibiotiku. Na čijem odvratnom ukusu rade generacije farmaceuta, koji uspevaju da i najjagodnijem ukusu dodaju opaki šmek leka. Zahvaljujući tom mom radu na izdužavanju sopstvenog nosa, trojka dece, visoka do radijatora, je na propetim prstima, gledala u crnu, decembarsku noć, pokušavajući da ugleda Deda Mrazove obaveštajne agente, koje sam razradom priče, naterala da se sve saplićući se o brade, pentra po fasadi na četvrti sprat.
Mada, uvrežavanjem liberalnog kapitalizma u naše krajeve, porasla je konkurencija poklonadelećih gerintologa, što je predstavljalo ne mali atak na naš kućni budžet. Odjednom se ispostavilo da pre Božića i Nove godine ima i neki Sveti Nikola, koji pod imenom Miklauža tumara naokolo i deli čokoladne đavole, prutove i svoje likove u konditorskoj formi. Odmah za njim službeni Deda Mrazovi, u firmama su odbili da se povuku, ali su dali na znanje da očekuju finansijsku podršku od strane roditelja svom projektu. Uprkos njima Deda Mraz koji ostavlja poklone pod kućnom jelkom se pozvao na starosedelaštvo i zadržao funkciju. Stavka broj dva. Tu negde se pojavio i autohtoni Božiček, etno obučen u neko džube dlakavo i sa šubarom, koga je takođe trebalo finansijski pridržati. Obaveštena deca su, televizijskom pomoći, provalila i da se u južnijoj državi, odakle im je već novčano iscrpljena majka, Nova godina slavi kasnije, a bogami i Božić. Da se deca ne bi osetila odbačena od strane majčine domovine, porađeno je i na poklonima koje su predstavnici ta dva praznika, donosila našem isturenom odeljenju.
Tu negde sam počela da shvatam da laž ima kratke noge i još pliće džepove. Zbog toga smo bili prinuđeni da im objasnimo da od uskršnjih zečeva ne treba mnogo da očekuju. Uostalom zečevi su mali, slabašni, nežna i plaha bića, koja ne mogu da vuku teške poklone, a i skakanjem bi mogli da ih oštete. Jaja dolaze u obzir, pod uslovom da se ne pojede onaj unutrašnji prvi sloj, obojen venama veštačke boje. Mogu i čokoladna, ali ne pre ručka. Treba se ugledati na zečeve. Jesti što više šargarepe, da ti porastu, na radost ortodonta, zubi kao zeki. I uši.
Mada...ne bih se složila sa gospodom Polom Sigerom i Sandijem Manom, psiholozima, koji su onomadne istraživali laganje i utvrdili da roditelji lažu najbolje i najčešće, doduše sa najboljom namerom. Moje iskustvo govori da su mnogo stručniji u oblasti laži političari, koji se ne obaziru na naš uzrast. Tretiraju nas kao decu. Baš nas vole. Lažu nas za naše dobro. Roditeljski.