Ona ćuti dok ja vozim,
eto tako, sedi i ćuti,
ćuti u poeziji, ćuti i u prozi,
i nema šanse da ćeš od nje čuti:
Pazi!
Jel' vidiš onu ladu?
Crveno a ti gaziš?
'Si normalan bre, ubićeš me mladu!
Koči!
Taj autobus skreće!
Za šta ti služe oči?
Ma stani, ne moš' krenuti iz treće!
U vožnji, ćutanje je osobina njena,
na minimum zavrne volume,
ko riba ćuti ta devojka, ćuti ko sirena,
i nekako kao da ne ume
da viče:
Pazi!
Jel' vidiš onu ladu?
Crveno a ti gaziš?
'Si normalan bre, ubićeš me mladu!
Koči!
Taj autobus skreće!
Za šta ti služe oči?
Ma stani, ne moš' krenuti iz treće!
Al nekad kad kolima sam skitam
tad fali mi taj ritam
ćutanja dok kotrlja se mašina,
do mene mesto suvozača prazno,
a ja vozim ko pod kaznom,
smeta mi tišina..
Ona ćuti dok ja vozim,
eto tako, sedi i ćuti,
ćuti u poeziji, ćuti u prozi,
uz to ćutanje mi brže prođu puti
uz njeno ćutanje mi lakše prođu puti!
(hteo da pišem nešto veće i ozbiljnije, al nemam vremena ovih dana. btw, tekst sa mog prethodnog bloga izašao za vikend u Politici, u humorističkoj rubrici. Novinar uredno potpisao. Ne znam ko je pravi autor teksta, al nešto sumnjam da je on. Nek je živ i zdrav)