Golotinja
U spavaćoj sobi, u kojoj su samo muž i žena, golotinja se interpretira kao sasvim normalno ponašanje. Međutim, ako u sobu uđe neka nepoznata osoba, ovakva situacija (u većini slučajeva) više neće biti prihvatljiva.
S druge strane, u nudističkim kampovima ili plažama, golotinja je u prisustvu nepoznatih ljudi sasvim normalno ponašanje.
Ukoliko čovek pretrči nag preko terena za vreme neke utakmice, publika će se najčešće oduševiti i prihvatiti ga kao neku vrstu maskote.
Međutim, ako bi se razgolitio na tribini i takav stajao u publici, verovatno bi ga mnogi gledaoci smatrali nekakvim perverznjakom.
Kontekst- ključna reč.
Dakle, ne postoji ništa što bi samo po sebi bilo normalno ili devijantno u činu golotinje već ona postaje devijantana tek onda kad je drugi okarakterišu kao takvu. To zavisi i od toga ko je počinioc, vremena i mesta, ko su posmatrači i dogovora između različitih aktera koji su uključeni u datu situaciju.
Tuča
U siromašnim četvrtima, tuča među mladim ljudima policiji često može poslužiti kao dokaz delikventnog ponašanja.
U bogatim krajevima, tuča se interpretira kao mladalačka živahnost i energija.
Dakle, dela su ista, ali značenja koja im pripisuje „publika" su različita.
Moguće posledice
Kad se neko javno etiketira kao devijant, ova etiketa je tu da pojedinca okarakteriše kao posebnu vrstu osobe i etiketa najčešće postaje glavni status- u smislu da utiče na svaki drugi status koji etiketirani poseduje. Pojedinac više nije otac, sused, radnik, prijatelj već je kriminalac, narkoman, duševni bolesnik, homoseksualac.
S obzirom na to da se pojam nekog pojedinca o samom sebi često gradi pod uticajem i na osnovu reakcija okoline, etiketirana osoba može početi da posmatra sebe u okviru zakačene etikete. Na taj način nastaje tzv. „samoispunjavajuće proročanstvo" (devijantna identifikacija postaje dominantna).
Etiketiran pojedinac često može biti izbačen iz mnogih društvenih grupa- (porodice, prijatelja, ostaje bez posla) i biva prisiljen da se iseli iz sopstvenog kraja. To može biti plodno tle za dalju devijantnost. Na primer, ako nekog ko koristi droge etiketiramo kao narkomana, on se može okrenuti zločinu koji će mu pomoći da održava svoju naviku, ući će u društvo drugih „narkomana" kod kojih će naići na podršku i razumevanje, doprineće izgradnji zajedničke subkulture, prihvatiće svoj devijantni identitet i svoju sklonost ka drogama možda razvijati sve više i više.
Subkultura uključuje verovanja i vrednosti kojima se racionalizuju i pravdaju devijantni identiteti i aktivnosti. Ona nudi način da se izbegnu problemi sa konvencionalnim društvom-
tako će, na primer, mladi lopov u društvu starijih i iskusnijih lopova naučiti razne veštine i načine za izbegavanje policije.
S tim u vezi, postoji velika šansa da se pojedinac više oseća devijantnim nakon što se pridružio nekoj devijantnoj grupi nego pre toga. Tako devijantna identifikacija postaje dominantna.
Reakcija društva prema devijantnim osobama često onemogućuje da se vrate u uobičajeni život, tako da, lišeni svakodnevnice dostupne većini ljudi, devijanti nužno razvijaju sklonost ka nezakonitim delima. Na primer, bivši zatvorenik će, usled teškog nalaženja zaposlenja biti primoran da se vrati kriminalnim radnjama da bi se održao u životu.
Prema tome, može se zaključiti da na razvoj i jačanje devijantnosti u velikoj meri utiču reakcije članova društva na pojedinca koji je etiketiran kao devijant.
Blog inspirisan Howard S. Beckerom- Teorija etiketiranja