Putovanja

Pariz u brojevima (2)

Ivana Knežević RSS / 25.03.2009. u 15:04

Petak - 2. dan

Probudile smo se u prvo parisko jutro i pojele dinju koju smo kupile prethodnog dana. Francuske dinje su milostive prema nepcima i jeziku, i treba im dati medalju narandzastog srca. Proverila sam bila mapu prethodne veceri i Rue Montorgeuil, pesacka zona za sladokusce, je blizu; idemo da vidimo sta se moze naci. Proslo je 10 kad smo izasle. Ono sto je izgledalo juce da je posledica normalnog radnog vremena tj. zatvaranja, potvrdilo se izjutra kao ono sto svi, ali bukvalno svi kazu o Parizu: u avgustu je pola grada zatvoreno jer Parizani idu na zasluzeni odmor. Reci da smo bile razocarane je pogresno. Reci da nam je bilo hladno je tacno, ali da smo bile razocarane - to je pogresno. Kad smo izasle na ulice Pariza, siroke u tom nasem Prvom arondismanu sa semaforima koji su redovno menjali svetla, bilo je to kao kad je Tom Cruise izasao na ulice Menhetna u filmu Vanilla Sky. Mr. Cruise je covek koji je mnogo, ali stvarno mnogo postigao na trcanje, i u Njujorku se uvek nadje neko ko pobedi apsolutno sve jer to je americki a narocito njujorski nacin, ali to su sve filmovi tj. izmisljanje. U realnosti kad izadjes na puste ulice ne samo da ti se slomi srce nego ti dodje da svisnes od zalosti. Drzale smo se za ruke i sledile mapu, plus su dobri Parizani postavili i table koje su upucivale na Rue Montorgeuil pre nego sto su spustili metalne zaluzine preko vrata i izloga bezbrojnih radnji i restorana, i nestali, ali to nam nista nije pomoglo. Ne samo sto sam ja zapamtila sve u belom, ni dete nije ovako zamisljalo Pariz, i sad kad smo vec tu, voljne da probamo da sve to preokrenemo u ljubav i mog i njenog zivota - Pariza nema! Sklona brigama kakva jesam, nije mi dugo trebalo da zamislim kako bi samo jos trebale da se pojave neke skitacke bande razularenih ljudskih elemenata koji bas na takve okolnosti cekaju - puste ulice - pa da ovo postane Apokalipsa a ne putovanje na kome nam pola sveta zavidi, i stegla sam malu ruku divljacki. Klinka je zaustila da se pozali, ali se predomislila. Mapa mi nicemu nije sluzila, nisam ni imala slobodnu ruku za nju.

Lutale smo pustim ulicama i osecaj teskobe je postajao sve tezi, i u srcu i u nogama. Odjednom se pojavilo neko zeleno brdasce, i pred njim ogromna, goticka crkva. Nije valjda...? Nije. St. Eustache je crkva iz 16-og veka pred koju je neko mastovit i sa humanistickim inklinacijama smestio glavu Bude od kamena, i kraj nje jednu ruku na koju se glava blago oslanjala, sto je skupa sa pozadinom impozantne crkve stvaralo zaista prekrasnu sliku. Jedino sto su se na tu ruku i glavu verali turisti kao majmuni na letovanju, i slikali se, slikali, i slikali, i slikali, i opet slikali, pa jos jednom. I tako su se slikali. I to svuda pise - kad Parizani odu u avgustu ostave Pariz turistima. Zaboravilo je da mi lakne pri susretu sa ljudima; smrkla sam se kao da su mi upravo bili potvrdjeni najgori strahovi - kraj sveta je tu. Osoba koja se dosetila da pred hriscansku bogomolju smesti istocnjackog nasmesenog Boga je verovatno drugacije zamisljala efekat svoje ingenioznosti. Pa zar se niko nije setio da samo sedne i gleda. Cak su u polukrugu oko crkve i njenog postovanog gosta napravili kamene stepenice, bila je tu i neka voda, fontana i slicno, da ljudi imaju gde da sednu i dive se. Stajalo se u redovima da se uzveru na ruku, a oni vestiji i na glavu Bude.
Vukla sam dete i nisam mogla vise da gledam, pa tako ne znam ni kuda smo isle. I ne gledajuci naletele smo na Rue Montorgueil. Tu sam otisla u drugu krajnost i raznezila se nad kroasanima (koje inace ne volim narocito), bagetima, krofnama i dinjama, a narocito nad svim onim Parizanima koji nisu napustili grad, vec su od ranog jutra bili iza tezgi i nudili svima koji prodju sveze produkte svoje kulturne bastine. Kad smo naisle na radnjicu sa imenom ‘Casa della Pasta' i u njoj pripremljene italijanske gastronomske perverzije, izljubile smo se od srece. I ovde su mnoga mesta bila zabravljena, ali je vecina bila otvorena kao da je sve najnormalnije, ljudi na ulici su izgledali kao da se ni mrtvi ne bi popeli na glavu Bude, a na skuterima su prolazili zgodni mladici i lepe devojke koji su potvrdili iznova da je svet pun ljubavi. Ovo je ipak Pariz, odahnule smo.

Posle smo resile da opet prosetamo kroz Luvr. Brzo smo se predomislile kad smo ispred njega videle trista hiljada ljudi od milion turista koji su verovatno u tom trenutku boravili u Parizu. Skrenule smo u Rue de Rivoli, i pod njenim kolonadama se strpljivo gurale kraj radnjica sa suvenirima jer je tu negde bila jedna vazna adresa. ‘Angelina'. Salon de thé poznat vec decenijama i van Pariza je bio visoko preporucen od strane jedne osobe koja je fascinantna izelica. Ona je debela, sto je i normalno za nekoga kome je hrana takva strast, ali vecina debelih ljudi, a i mnogi mrsavi, predstavljaju vrlo ruznu sliku u aktu konzumiranja hrane. Ova debeljuca je izuzetak. Nikada nisam videla medju odraslima nekoga ko tako glatko jede, kao da klizi po najfinijem ledu, pravo iz cinije sa sampanjcem i kavijarom u njena zeljna usta. Hrana je njena umetnost, i kad ona nesto preporuci onda to treba probati. Kod ‘Angeline' ceka najbolja tecna cokolada koju je ona probala, ikada, i koju je greh zvati ‘vruca' jer niti je vrela niti sluzi za znojenje, vec je prosto rastopljena do savrsenstva. Nadale smo se, molile zastitnike izelica da je sa takvom lokacijom i rojevima turista u blizini ‘Angelina' otvorena i u avgustu. Imale smo srece.

Ono sto je spreda izlozeno nas je bacilo u duboko uzdisanje. Smestili su nas po starinskom sistemu koji u ‘Angelini' vlada vec vise od jednog veka: jedan gospodin nas je odveo do stola, drugi je uzeo nasu narudzbinu, treci nas je posluzio. Protokol i dekorum imaju savrsenog smisla. Otvorena pocetkom 20-og veka kada su salons de thé procvetali sirom Evrope, one dekadentne, sa dekorom iz belle epoque fino negovanim do danas - masivna ogledala, pastoralne scene oslikane po zidovima i plafonu, detalji u gipsu ofarbani zlatnom bojom - ovo je institucija gde i Parizani dolaze na rucak i poslastice. Ispred, iza i pored nas su gosce i poneki gost narucivali bœf tartar, koji ja poznajem po imenu tatarski biftek, i odjednom su me preplavile uspomene. Objasnila sam klinki da nas je Jasnin tata vodio na Adu jednog davnog leta kad nam je bilo 16 godina, i mi smo odvazno - jer takve smo klinke bile tada - probale to zivo meso koje su Tatari drzali pod sedlima, jahali, jahali dok su ubijali sve sto zivi jer sto da zivi kad se moze ubiti tako lako, pa tu i tamo sjahali i s nogu pojeli nesto mrtvo ali zivo, nekuvano. Nije se imalo vremena, takav im je bio zivotni stil. Fascinantno, zar ne? Zgrozila se ali bas je zanimalo da li je ukusno. Parizani i turisti izgleda misle da jeste, pratila je pomno oko nas. Ja sam zapamtila da je bilo ukusno. Mozda ce probati nekom drugom prilikom, odlucila je. Nakon bifteka doneli bi im na ogromnom srebrnom posluzavniku po jedan primerak od slatke ponude, koji su zaista bili divota samo za gledati, i oni bi pitali za preporuku i objasnjenje, ili samo pokazali prstom sta zele. Nasa cokolada je stigla u jednom bokalu pristojne velicine, i uz njega isto tako pristojna cinija puna slaga. Upozorila sam klinku da ne stavlja puno, on cak uopste nije potreban, ubedjena sam, ali nije mogla da mu odoli. Mene je samo cokolada interesovala. Probale smo u istom trenutku, to nam je tradicija. Zamamno, prefinjeno, mocno, kompleksno, euforicno, fantazma-i-slicno.. to su prihvatljivi pridevi kad nema boljih. Sa slagom klinka nije stigla ni do pola solje. Ja sam popila celu i dosula jos malo misleci da se mozda u bokalu krije savrseni pridev koji ce mi skliznuti s jezika pravo u srce, jer ovo nije culno iskustvo; cokolada topla, tecna i mazna kao ova se voli.

Nakon ‘Angeline' bila sam jako dobre volje. Tako velikodusna, rekla sam klinki da cemo nastaviti ulicom do Place de la Concorde, videti Obelisk i monumentalne statue oko njega, pa krenuti dalje uz najcuveniju ulicu u Parizu: Champs d"Elysées, tj. Jelisejska polja, sto je u prevodu onako kako smrtnici zamisljaju raj vec vekovima: shopping & showing off. Tu ce biti onih skupih radnji koje bi ona volela da vidi. Uz to, tu se nalazi jedna od najstarijih parfimerijskih radnji u Parizu, koju je la Maison Guerlain otvorila 1914. kao svoju drugu lokaciju, u centru zbivanja sveta. Ne znam sta da ocekujem, ali zamisljam je kao mesto gde istorija i estetika poziraju jedna drugoj, i sve lepo mirise. Mnogo se obradovala. Guzva je postajala sve gusca kako smo se blizile trgu, a kad smo nastavile uz ulicu rasla je sa svakim korakom. Kad smo stigle do prvih radnji, najsiri trotoari u Parizu su bili bukvalno zakrceni ljudima. Pre najezde turista, Pariz i drugi svetski gradovi su takva masovna okupljanja vidjali samo po zavrsetku ratova - u Parizu verovatno ne nakon 1945. Da li to znaci da se istorija nece ponavljati vise? Kraj istorije? Imam osnovane sumnje po tom pitanju, a guzve nikako ne volim.

Trudila sam se da gledam iznad, u fasade zgrada, na njima dekorativne keceljice od tamnog, izvijenog gvozdja daju perspektivi jedan definitivno senzualni element dok se priblizavaju i stapaju u tacku u savrsenim linijama negde tamo gde pocinje nova ulica, podjednako lepa, ili jos lepsa. Kako je ovaj grad neverovatno lep! I niko ne gleda u vis. Razmisljala sam tako o prolaznosti slave, istoriji i ironiji, dok su me nepoznati ljudi gurali na razlicitim jezicima, kese udarale u kolena i ruke, i ja drzala dete cvrsto da se ne zagubimo - sve je zaista bilo pateticno. Kao losa sminka su Starbucks, McDonald's i brojne druge americke kompanije ugurale svoje interese na ovu ulicu, i svi oni koji su jos uvek tu iz jednog drugog vremena sada uce da se sminkaju na slican nacin. Efekat cokolade je brzo kopnio. La Maison Guerlain je bila zatvorena, njena masivna, kitnjasta vrata neprobojna. Ja bih mumlala u sebi, ali klinka nije mogla da zadrzi svoje razocarenje. Zao mi je, ljubavi. Nista nije onako kako sam zapamtila. Jedino ‘Angelina' nije izneverila.

U jednom pasazu, u maloj juvelirnici i prodavnici satova, jedan ljubazni Kinez mi je zamenio bateriju u satu, koja je prestala da hrani mehanizam nekoliko dana pre toga, pa nisam znala da li je zbog morske vode i peska koji su usli unutra ili zbog jeftine baterije. Puno merci-beaucoups kasnije, izasle smo iz radnjice mnogo bolje opremljene da prezivimo turisticku i korporatnu invaziju Jelisejskih polja. U tome je najvise pomoglo ponovno gledanje u fasade iznad glava. Pricala sam detetu malo (jer ne znam dovoljno) o uticaju Pariza na gradove sveta, da su i Njujork gradili po ugledu na njega, da je francusko-americko prijateljstvo dugo, i kako su im Francuzi poklonili Kip Slobode, ali da sada Amerikanci svima idu na nerve izvozom svog kapitalizma i svoje politike. Koliko im je taj kapitalizam dobar - treba samo pogledati sta je napravio od same Amerike. Ali to je izgleda jedino sto Amerikanci uspesno rade ovih dana: prodaju, prodaju, prodaju. Uglavnom maglu i lazi. Klinki je bilo zao jer u svetu koji ima smisla na pariskim ulicama su pariske prodavnice, na beogradskim beogradske, i tako redom. Njeno objasnjenje je mnogo bolje od mog, i lako sam ga prihvatila.

Prosle smo kraj Trijumfalne Kapije, koja je jos uvek lepa. Imamo puno vremena i vraticemo se opet ovde samo zbog nje - pogled s vrha je, kazu, jedan od najlepsih. U pravoj liniji od Luvra, pa kroz onu prvu sinocnu kapiju, preko Obeliska do Trijumfalne, i dalje do moderne La Defense - protezu se pariski bulevari i urbano planiranje kojima se ovaj grad ponosi. Ovde nisu samo gradili grad, hteli su da izgrade lep grad. Najlepsi. Klinka je odusevljena sto joj se svi obracaju sa ‘bon jour, mademoiselle'. Usle smo u Cartier-ovu prodavnicu, odnosno, bila su nam otvorena vrata i pri ulasku i pri izlasku, mi smo samo trebale da klizimo po glatkom podu. Unutra nije bilo guzve. Puno uniformisanih ljubaznih lica i nekoliko parova musterija. Najvise su joj se dopale blistave, ispolirane radnje koje automobilske firme sada smestaju po gradovima. Kad smo prosle godine videle Ferrari u Veneciji, mislile smo da je to to. Ali u ekonomiji ‘to je to' ne postoji. Jednom kad nesto prodje, sledice ih bezbroj, dok mu ne iscede sav djus, pa onda dalje, na sledecu ideju. Citroen, Peugeot, Toyota, Mercedes, iznutra totalno hip i high-tech, narocito one dve prve, prodaju zivotni stil. Svi hoce fenomenalan zivotni stil. Zar niko vise ne racuna? - pitam se gledajuci u jednu neverovatno sarmantnu vespu natovarenu ruzicastim kutijama svezim iz kupovine. Hoce da kazu da ona nosi prakticno sve sto jednoj mladoj zeni treba, 24/7. Shopping je sada univerzalni jezik. Komunikacija. Cilj. Zadovoljstvo. Sve. Nije bitno sto fenomenalan zivotni stil dolazi po fenomenalnoj ceni - brutalno izrabljivanje bar tri cetvrtine populacije. Ali ne treba zaboraviti ni da je fenomenalan zivotni stil danasnjice obican diletant u odnosu na ono sto ovaj grad poznaje vekovima unazad. Ono je bio stil. I izrabljivao je 90% populacije.
Nismo mogle da zaobidjemo ‘Louis Vuitton'. Ugurale smo se unutra sa nekoliko stotina drugih ljudi i prosetale po svim spratovima da klinka vidi sve sto je zanima (mene nije nista). Cipele, koje uvek voli da proba na odeljenju za odrasle, a i sve drugo, a ja sam gledala ljude. Bilo je lepih stvari, i ruznih tasni. Bilo mi je malo muka, mislim od statusa, ali najvise od ljudi. Da sam mogla otplakala bih malo nad emancipacijom zena, samo to je ipak bilo smesno. U Parizu plakati.

Parkovi i drvoredi u Parizu imaju podrezano drvece. Kao pudle. Svuda drugo bi to bilo smesno, ali ne ovde. Oni su ovde izmisljali i preterivali i dok se prst pred nosom nije video u Srednjem veku. Prosto moraju. Previse se genijalnosti okupljalo tokom vekova, previse kreativnosti i ideja je zaceto. Snobizam je kolateralna posledica. Recimo.

Vratile smo se kuci umorne i gladne. Casa della Pasta pravi fantasticne canelone, i sarmice od vinovog lista, i salatu od mocarele i sitnih paradajza, a vino koje sam kupila usput je pitko i opusta. Posle vecere smo opet prosetale kroz Luvr. On je sada i zvanicno nasa pariska basta. Sitni sljunak skripi pod nogama. Visoki prozori iza kojih leze debele arhive i administracija izgledaju kao da i dalje iza njih trce rojevi posluge i plemstva. Pokusavam da obuhvatim mentalno koncept apsolutne vlasti. Fascinantno. Vrtoglavo. Probusi mozak. Nemam toliko dugacke ruke.

Saksofonista je opet tu. Ogromna palata, trezor, i u prolazu mali covek sa instrumentom. Cuje se daleko. Pred spavanje sam nagovorila klinku da pravi beleske svakodnevno, mozda joj zatrebaju jednog dana. Nevoljno je pristala. Ovo sto pisem je na osnovu njenih beleski.

Sajam tastine
Sajam tastine
      
Trijumfalno
Trijumfalno
                             

 

 

 

 

 

 

 

Pariz u brojevima (1)

Atačmenti



Komentari (33)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

49 41 49 41 16:59 25.03.2009

Prvi

Ivana; PREPORUKA!
49 41 49 41 17:14 25.03.2009

Francuske

dinje su milostive prema jeziku.

Evo, ti onda i francuski recept; uz prerporuku.

Narezes zdelu francuskih dinja
(kockice 11/2 cm velicine).
Zaspes secerom, tek da malkice pokriju povrsinu - kockica.
Zaspes francuskim konjakom (VSOP)-pa navise po kvalitetu.
Ostavis u frizider najmanje 5 h.

P.S.
Ako ne navalis na zdelu; odmah, zbog otecenih nogu posle strapaca, bola u ledjima ili skupljenih detalja-slika
u glavi za kratko vreme.
Ivana Knežević Ivana Knežević 17:37 25.03.2009

Re: Francuske

Uh, ovo je sada pravo mucenje. Jer sam jako daleko od francuskih dinja, a recept zvuci kao da bih i zdelu pojela.
Ovde se na dobre dinje jako retko nailazi. I mirisem ih, i zagledam boju levim okom pa desnim, i opet mirisem...i nista. Najcesce promasim.

Hvala i na prvom, i na preporuci, i na receptu, pojavice se prilika da ga primenim, sigurno.
49 41 49 41 18:23 25.03.2009

Re: Francuske

ovo je sada pravo mucenje.

Ko tebi, ko meni!

Dve vrste dinja, sa hrapavom i glatkom korom.
Velicine iste.

Ukus?!?
Tikve, nesto nisam mario nikad!
Baba, ispece reznjeve ili skuva kockice sa secerom; tu i tamo.
Jeo sam; dal' sto sam bio fin, dal' sto je baba bila stroga il' da babu ne uvredim?!?
A, ovde od svih vrsta tikava; kolaci, dzemovi,...

Zivela, DOBRA, ZDRAVA, secanja.
Ivana Knežević Ivana Knežević 18:28 25.03.2009

Re: Francuske

I ja sam ovde otkrila tikve. Kod nas sam ih samo povremeno probala u pitama ili zapecene, ali ovde svasta moze. Ima ih i razlicitih vrsta. Jednom je jedna Marokanka koja mi je cuvala klinku jedno vreme spremila kockice tikve na puteru sa braon secerom, i to je bilo fantasticno.

Zivela. I dugo nas posecivala.
avemarija avemarija 19:01 25.03.2009

Ivana,

ovo nije bilo pisanje nego film.
Sve sam videla ,dok sam citala, cak mi se ucinilo da ja madam Angelinu znam ,licno.
A tek Trijumfalna kapija - {ali i Remarkova } me je od detinjstva ,bukvalno ,opsedala {u glavi} pa i ja postopoto htela da imam nekog Ravika {u srcu}.
Tako je to kad se mnogo sanja.
Tekst ti je divan.
Ali bas divan.
Ivana Knežević Ivana Knežević 19:20 25.03.2009

Re: Ivana,

avemarija
Tako je to kad se mnogo sanja.


avemaria, i meni se sve vise cini da sve ima veze sa sanjanjem. I mislim da je to dobro. Uprkos svemu ostalom.
Stvarno mi je drago zbog uzivanja.
Ivana Knežević Ivana Knežević 19:25 25.03.2009

Re: Ivana,

I da se nadovezem, sa gradjevinama kao simbolima. I meni je Trijamfalna kapija, cak cini mi se i pre nego sto sam videla footgrafiju kao klinka, znacila nesto mocno. Kako samo ponekad uspeju da sklope reci i slike, i materijal... savrseno.
Bilo mi je jako zanimljivo i to kako ce klinka dozivljavati tako grandiozne tvorevine - njoj se Trijumfalna jako dopala, ali u pricama jos uvek ceka na Ajfelovu kulu.
man ray loves me man ray loves me 19:45 25.03.2009

da, angelina je super

jako dobra topla cokolada i jako dobar mont blanc (pire od kestena). retko idem zato sto je uvek red ispred, ali vredi truda.
Ivana Knežević Ivana Knežević 19:56 25.03.2009

Re: da, angelina je super

Mont blanc je bio cest izbor za okolnim stolovima i pisalo je da su po njemu cuveni kao i po cokoladi.
Treba se vratiti.
49 41 49 41 23:05 25.03.2009

Evo ti za miris Dinja


49 41 49 41 00:33 26.03.2009

Mozda je neprimerno?

kaciti na Ivanin blog; Ali, posto je medjunarodni dan prijateljstva; samo vadim iz secanja procitano 2005.
i delim sa vama; kao sto je Ivana danas svojerucno uradila.
Prica me je "ganula"; jer sam proveo tamo "gologuzu" -nedelju dana.
Naravno, oni koji su je vec procitali; prirodna toplota, mirisi, letnji zvukovi - nikom ne skode PONOVO u MARTU.
------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

28. april 2005.
Lastovo: snovi i sećanja

Prošla sam gotovo sva (nekad) naša ostrva, pažljivo izbegavajući poznata/šminkerska, zato što ne volim gužvu, da bih '79. ili '80. prvi put otišla na Lastovo. Neću sad da računam koliko si godina ti imao tada. Ako se iz narednog opisa zaljubiš u Lastovo, to neće imati nikakve veze sa godinama, zar ne? A nije važno ni obrnuto.

Sva moja naredna letovanja bila su lastovanja. Kada su počela ratna sranja i klanja, mislim da sam sačuvala zdrav razum(!) zahvaljujući pomisli na onu lepotu i želji da joj se vratim.

To za mene nije više samo geografski pojam, kao što nije ni Engleska.

Poslednji put 1990: prvo nedelju dana u Veneciji, na Bijenalu, pa onda brodom Marko Polo, celu noc do Splita, + 3 nedelje na Lastovu, pa kući avionom. Nisam potrošila ni celu platu na tu zabavu.

Tamo, na Lastovu, ribe crkavaju od starosti, ima šuma u koje teško da je neko kročio, zrikavci se glasaju na poseban način, vazduh je svež i pitak i kod najveće omorine, mirišu smilje, bor i lavanda, more je čisto i smaragdno-safirno, puno malih, a bogme i velikih riba, koje me okruže u vodi i plivaju sa mnom. Nekad one jako sitne priđu i probaju da me pojedu - to jako golica.

Ljudi su dobri, prijateljski gledaju u oči i smeju se.

Kada smo prvi put otišle tamo, da kampujemo, moja seja i ja, išle smo u jedinu lokalnu kafanu na večeru. Ja sam morala da odem u kuhinju i pokažem kako se frigaju lignje, oni to đubre nisu jeli, a i što bi kad su imali orade, brancine, trlje i zubace, o jostozima, kamenicama i murinama da i ne govorimo. Dušica (tako mi se vika sestra), videla iza šanka sliku Hajduka i kaze gazda Anti Šeparovicu: 'Jeste li vi Partizanovac?' Istog časa je on izvadio ispod šanka ličnu travaricu iz Blata na Korčuli, ko za nas. Od tada nas je svake godine dočekivao i ispraćao.

Ma NEMA NIČEGA tamo, poslednja rupa na Jadranu. Nema ni struje, ni vode u kampu - 'Iju, Marija, pa kako se tuširas posle kupanja?' Nema tuširanja, nema potrebe, more je čisto, višak soli sa kože se skine peškirom ili maslinovim uljem.

Kada bismo stigle, prvo se razapinjao šator, ne, prvo podloga od borovih iglica 30 cm debela, pa na to šator, uvek najbolje zategnut, nikad ga nijedna oluja nije ni pomerila, zna strelac znanje, pa tek onda kupanje i spavanje. Prvi put je malo frka kad si pod otvorenim nebom, praktično bez ikakve zaštite. Sestri je bila frka malo više, pa dok sam joj objasnila da to ispod nisu kobre ni pitoni, bilo je vec nekoliko zgnječenih guštera ili škorpija. Putovale smo, prvo vozom, a posle smo se izbezobrazile, pa išle avionom do Splita, pa onda brodom od Splita, pet ipo sati do Lastova i stizale u smiraj dana.

I danas sanjam te smiraje, kada zlato na moru počne da gori. Bila sam u stanju da sedim i gledam u ovu vatru, sve dok se i poslednja žiška ne ugasi.

Ustajala sam u pola 5, u osvit, bez obzira kada legnem. Sunce je dolazilo s leđa i tek kad bi obasjalo krošnje borova probudilo bi zrikavce. Dotle bi bila apsolutna tišina. More je mirno kao ulje - bonaca. Onda bih otišla da plivam, u stvari da piškim u moru, ali nikada nisam uspela da odolim i da ne udjem u vodu. Tamo nema plićaka, odmah je duboko more, prijateljsko, osim kad ima one stoke - meduza, a bivalo je. A bivalo je i vetrovitih i olujnih dana, kada je jedini način kupanja bio da sačekaš talas da te poprska i bežis gore, da te ne pokupi. Srednje veliki talasi (3-5 m) su idealni za zabavu, ali i tu moraš znati i kako da uđes i kako da izađes, posto te u protivnom čekaju veoma oštre stene. Ako slučajno tada imam i peraja, odvozam se skoro do Italije.

Ima malih guštera, pa jednog od njih možeš da staviš na rame ili grudi, i on tu onda čuči kao neki zeleni broš: zeleno na čokoladi, moje omiljene boje. Hello Mrs. Brown. Kosa bi mi prvo poprimila crveno-bakarni preliv, a onda postajala sve svetlija, skoro plava, kakva sam bila kao dete.Posmatrala bih svoju kožu kako postaje sve tamnija i znala bih po najzagasitijoj, čokoladnoj nijansi da je vreme da se vratim ovom moru žita i kukuruza.

Dane sam provodila uglavnom u vodi ili na suncu. Oko podneva bih bila u hladovini bora, na vreći i pokrivena flanelskim čaršavom (svake godine bih kupila po jedan) - štiti od vetra, buba i smole sa bora, i sa knjigom u ruci. Knjige smo kupovale u jednoj splitskoj antikvarnici.

Dobro se jelo. Bilo je svežeg voća i povrća, hleba, mleka za čokolesnik, jogurta, keksa, putera, sira...Ono sto se kuvalo na primusu bilo je jednostavno i lako: đuveč, supice, pečeni krompiri, pofezne, sveži gavuni ... A onda večera u kafani: prvo domaća travarica, pa škampi ili dagnje na buzaru, ili usoljene srdele, to kao predjelo. Onda šta je gazda tog dana nalovio, prepuštala sam se ćudima kuvarice, ćudima i genijalnosti, uz puno blitve, belog luka, ruzmarina, maslinovog ulja i salate. Murina mora na gradele, samo glava i rep u brodet. Meso joj je belo, lako i sočno, nešto najlepše sto sam jela od ribe, a jela sam puno. Ribu i sve ostale plodove mora. Pa onda jedna, retko dve čaše lastovske bele Maraštine, boje, a zamalo i gustine meda, vino koje je suvo i ne jako aromatično, tek dah svega gore opisanog.

Sve ovo vreme sanjam moje Lastovo. Nekad se nocu probudim i ne znam gde sam, imam osecaj da sam tamo, puna su mi pluća onog vazduha, mirisa. Nikad nisam prestala da se nadam da cu ponovo otići tamo. Ne mogu da objasnim odakle mi ta zelja. Nisam se nikad ni trudila. Sledila sam je i prepuštala joj se, kada god sam mogla.

(13. juna 2003.)
Ivana Knežević Ivana Knežević 02:36 26.03.2009

Re: Mozda je neprimerno?

Ovo je neocekivano i lepo. Hvala.
Volim da citam dopise u kojima ljudi najpre pokazu svoju ljubav ka necemu, pa tek posle dodje i ostalo - reci, opisi, datumi, godine... Sve onda ima drugaciju boju. Pa i ukus. I ti ljudi postanu bliski. Cist humanizam na delu.
Nacin na koji se ljudi vezuju za neka mesta je zaista jedan od onih osnovnih nagona u zivim bicima.

Hvala i na buketu cveca. Ah, sad sam se setila! Imam i ja nesto o dinjama. Samo trenutak.
sladjamk sladjamk 03:24 27.03.2009

Re: Mozda je neprimerno?

Sva moja naredna letovanja bila su lastovanja. Kada su počela ratna sranja i klanja, mislim da sam sačuvala zdrav razum(!) zahvaljujući pomisli na onu lepotu i želji da joj se vratim.

i ja sada imam osecaj da sam tamo ! Mnogi ostanu zivi zbog secanja na nesto sto je za njih bilo najlepse!
Eeee kad sam ja lastovala ( divno receno)
Preporuka Veeeeeika
Ivana Knežević Ivana Knežević 02:39 26.03.2009

Dinje

Ima jedno dete u meni koje voli dinje
Sta drugo ocekivati od nekog klinje
(Ili klinka dolazi u pitanje?)
Probala se dinja sa secerom i bez
s cokoladom al’ tu postoji zez
bez ruma i konjaka te slaga
da kompletiraju takvog vraga
nema svrhe umakati dinje
u cokoladu za ovakve klinje
Ivana Knežević Ivana Knežević 02:40 26.03.2009

Re: Dinje

Izgleda da sam ja cula bila i ranije za kombinaciju sa konjakom, donosno jesam kad su breskve u pitanju, pa kad mogu breskve, mogu i dinje. Ali nisam jos probala. A treba.
49 41 49 41 13:26 26.03.2009

Re: Dinje

Ivana Knežević
Izgleda da sam ja cula bila i ranije za kombinaciju sa konjakom, donosno jesam kad su breskve u pitanju, pa kad mogu breskve, mogu i dinje. Ali nisam jos probala. A treba.

Ja sam kao klince, u familiji vazio cesto za potsmeh; sa jedenjem lubenica i dinja.
Ti periodi su se cudno smenjvali. Nailazio je period, samo lubenice, lubenice,... ; pa samo dinje, dinje, dinje.
Dede obojica, dok su bili zivi; donosili sa pijaca ova - lubenica/dinja-za sve nas; ova druga -cela/samo za njega (mene)!

Cesto sam se, gegao od stola; posle-njih, kao trudan mis.

Vidis, kad pises; pa neko cita - nikad ne znas da ces nekog i u nesto da cacnes - "isprovociras".
Tako i ovde tvojom; prvom recenicom - "isprovocira me". Lupih ti preporuku, pomenuh ti, usput mater;
rekoh u sebi: Ne, diraj me! i ... odoh.

Valjda smo sazdani i; od trenutaka, boja, mirisa - a, nismo ni znali, da su tu u nama.
Ivana Knežević Ivana Knežević 18:00 26.03.2009

Re: Dinje

Prijavljujem sebe kao klinku koja se isto tako gegala od stola, prepuna lubenica. Dinje su dosle kasnije. Sada mi je zao - koliko sam dinja propustila! A odrasli gledaju tu oblapornost, jedni sa zadovoljstvo a drugi u cudu... lepe uspomene i lepa iskustva.

Ovakvih provokcija se ne odricem. Mozda ih samo nema dovoljno.

Sazdani smo od svega prozivljenog, pa se to dalje mesalo medju sobom, slagalo na neobicna mesta... Ono sto je lepo - dajte jos.
49 41 49 41 14:23 26.03.2009

Ljubavnica - Concert pour une voix


http://www.youtube.com/watch?v=24TaTGljBAE

Mnogi pisu o Parizu.

Niko se ne seti; da "poturi" uz njega - Edit Pjaf, Iv Montana, Sarl Aznavura, ...
Oni su se "UTKALI" u zidine Pariza.

Ja poturam; svoju LJUBAVNICU uz Pariz.
-Koncert za jedan GLAS.

P.S.
Druzah se sa njom -ljetima.
Nikad je ne videh.
Ako se "otvori" - otvori?!?

Meni se "uvek"- OTVORI, srce na NJU.

Ivana Knežević Ivana Knežević 18:02 26.03.2009

Re: Ljubavnica - Concert pour une voix

Imam nesto sto cu priloziti na kraju serijala, ali uz muziku je uvek lepo.
Poslusacu ovo.

Ovde je ove nedelje neka vrst predstave u vezi Jacques Brel-a, nije mi jasno sta su uradili na osnovu promocionog materijala ali trebala bih da odem sutra. Nadam se da ce biti dobro.
49 41 49 41 02:00 27.03.2009

Lepa prica


Nikada nije naodmet lepa priča, da oplemeni čula.
Pozdrav,
---------------------------------------------------------------------


LEPA PRICA ZA LEP DAN

Ime mu je bilo Fleming, bio je siromasan skotski seljak.

Jednog dana, dok je crncio za prezivljavanje porodice, cuo je iz
obliznje mocvare povik u pomoc. Odbacio je alat i pozurio u
mocvaru. Tamo je, zaglibljen do pasa u crnom blatu, prestraseni
decak vikao i borio se, da bi se izvukao iz mocvare. Seljak
Fleming spasio je decaka iz sigurne smrti.

Sledeceg dana u seljakovo se dvoriste dovezla bogata kocija.
Elegantno obuceni plemic izasao je iz kocije i predstavio se kao
otac decaka, kojega je seljak spasao.

'Zelim da Vam platim ', rekao je plemic. 'Spasli ste zivot mome sinu!'

'Ne , ne mogu primiti novac za to sto sam uradio', rekao je skotski
seljak i odbio ponudu.

Tada je kroz vrata naisao seljakov sin.

'Da li je to Vas sin?' - upitao je plemic.
'Da!' - ponosno je odgovorio seljak.
'Napravimo dogovor' - predlozio je plemic - Dozvolite mi, da mu
osiguram obrazovanje, kakvo ima i moj vlastiti sin. Ako je momak
imalo slican ocu, bez sumnje ce stasati u coveka, na koga cemo
obojica biti ponosni'.

Tako je i bilo.

Sin seljaka Fleminga pohadao je najbolje skole i za cas je zavrsio
Bolnicku medicinsku skolu sv. Marije u Londonu i postao je poznat u
celom svetu kao Sir Alexander Fleming, pronalazac penicilina.


Nakon godina plemicev sin, koji je bio spasen iz mocvare, razboleo
se je od tuberkuloze. I sto ga je tada spaslo ? - Penicilin !

A kako je bilo ime plemicu? - Lord Randolph Churchill.

A ime njegovog sina? - Sir Winston Churchill.

Neko je nekad rekao: 'Sto das to i imas'.
sladjamk sladjamk 03:00 27.03.2009

Re: Lepa prica

Cula sam je jako davno!Bas lepo sto nas podseti na nju!
P.S. Za one koji su je vec znali a zaboravili, za one koji su je znali pa se podsetili i za one koji su je culi prvi put!
Ivana Knežević Ivana Knežević 23:15 27.03.2009

Re: Lepa prica

Lepe price uvek oplemene. Pronaci takve price u svakodnevici ne izgleda lako, ali ima ih svuda.
49 41 49 41 02:47 27.03.2009

Tara

Prica, koju sam davno; poslao prijatelju, s kojim sam i jos dvojicom -proveo 5 dana. Preveslavsi vise od 30 km niz kanjon.
Veceravali uz vino i po 5 kg pastrmki; koje se nigde takve ne mogu jesti; osim - tamo.
Napojio se, zvukova, boja, mirisa i lepote za ceo zivot.
Doziveo u jednom danu; tri najveca zivotna straha, a da mi srce pritom, nije puklo.
Dizanje svake dlacice, kose na glavi; bio ubedjen da je to samo u crtanim ili Hickokovim filmovima i romanima Edgara Alana Poa.
Napravio najbolji snimak; zalaska sunca - sastavu Tare i Lima, gde nastaje Drina. Obrisi, skoro u tami sunovratujucih planina i zadnji zar sunca; koji migolji samo kanjonom. Huka sudarajucih reka i oblak mikro kapljica obasjan suncem; stvara utisak neverice - da, to kanjon gori i njime protice lava uz tesku huku. Tera vas da odmahujete glavom i ponovo se zagledavate tamo pod nogama.

Uzivajte, u prici drugog; koju sam i doziveo.
--------------------------------------------------------------
Zalim; sto sam samo jednom bio.
--------------------------------------------------------------
Lekovitu moæ planinske lepotice Tare Predrag Nastiæ pretoèio u knjigu
Kad bogovi siðu na Zemlju
Za dašak èistog vazduha, parèe vedrog neba ili kap hladne vode, ne mora se iæi kilometrima od kuæe. Niti beskonaèno èekati u redovima za vizu. Dovoljno je otiæi do Tare. Ime joj, tvrde mnogi, potièe iz keltske mitologije. Neki je, opet nazivaju fabrikom crvenih krvnih zrnaca. U svakom sluèaju, ova planinska lepotica nikada nije izneverila one koji su u potrazi za iskonskom mirom, prirodom. Ušuškana u zapadnom delu naše zemlje na oko 1.000 metara nadmorske visine, prosto mami ka sebi.
Idilu ambijenta ove planine, meðu korice svoje knjige nedavno je pretoèio i Predrag Nastiæ. I sam dete Tare, svoj roman, prvenac posveæen Tari, nazvao je skromno: „Kad bogovi siðu na zemlju - zagonetka planine Tare“. I èitaocima ga je krajem prošle nedelje, predstavio na neobièan naèin. Na promociju knjige svoje prijatelje i novinare, poveo je „tarskim“ stazama, u nameri da se sami uvere u svu lepotu mestima o kojima govori u svojoj sagi. U svemu tome mu je pomogao i sedamdesetogodišnji Milan Niškanoviæ, èovek sa Tare, veliki poznavalac keltske mitologije i bioenergije.
- Za Maljur se veruje da je prožet blagotvornim zraèenjima iz tla èija je talasna dužina jednaka onoj u zdravim æelijama ljudskog tela. Zbog toga se smatra da povremeni dolazak na ovo mesto pokreæe unutrašnje procese samoisceljenja i podstièe zapanjujuæi oporavak organizma - otkriva Milan jednu od tajni Tare.
Inaèe, Milan je autoru poslužio kao prototip za nastanak najupeèatljivijeg lika u romanu - mudrog starca Simeona. U druženju sa prirodom Milan je nauèio da spravlja lekovite napitke od meda i raznog bilja, a posetiocima nije moglo, a da ne zapadne za oko da on zaista izgleda mlaðe, nego što mu to datum u krštenici nalaže.
Pokazuje kako se meri bioenergija pomoæu viska. U njegovoj ruci špicasti komadiæ metala pravi krugove u smeru kretanja kazaljke sata obešen o koncu.
Planina Tara pruža i moguænost da se stuštite kanjonom reke Drine, što je ujedno i jedno od kljuènih lokacija opisanih u Nastiæevoj knjizi.
- Tarski brðani èvrsto veruju da su na Taru i sami bogovi, oèarani darom prirode, silazili da utole svoju žeð za lepotom.
sladjamk sladjamk 03:03 27.03.2009

Re: Tara

Gde ti je fotka ? Pa sto se hvalis a ne pokazujes?

Ipak : preporucila
49 41 49 41 05:12 27.03.2009

Re: Tara

sladjamk
Gde ti je fotka ? Pa sto se hvalis a ne pokazujes?

Ipak : preporucila

Za preporuku, hvala.
Sto se tice fotki; ostalo je samo 10.-tak slika od mnostva, na koje sam ipak ponosan. Nazalost, vreme-lenjost ili
nesto trece?!?
Neke su pravljene, aparatom-ruskim/ prijatelj uslikavao; pa nisu bas naj. Ostale sam ja snimao; sa visoko kvalitetnim aparatom, ali vecinom na Dia-pozitiv!
Neke su kopirane sa Dia-pozitiva na fotke; vec se izgubi na kvalitetu i efektu.
Videti originalne, sa dia - pozitiv je pun dozivljaj.

Teleobjektiv, sto tamo izuzetno treba; nisam poneo, jer je jako tezak i dug.
Nas cetvorica, ne bas sitnih; osim jednog se poprilicno patilo sa 4 velika ranca u prilicno malom gumenom camcu.

Trebalo je to sve odneti na ledjima; sici u kanjon - prehodati visinsku razliku Zik-Zak od 1600 m.
Traje to satima i satima. Usput treba stalno sarati ocima po zemlji - zbog zmija, pa okolo zbog Meda.
Prijatelji, koji poznaju dobro Taru, jer su odrastali uz nju - kazu da su mede - poprilicne.

Samom, daleko u kanjonu Meda je
- jer, sam mu se nasao u sumrak; na njegovom putu do vode
- riknuo
na 2-3 m od mene.
Uverio sam se; da se moze "krv lediti" i "dizati kosa na glavi"!
Ono, njegovo zvucno: "Mici mi se s puta"! sam zapamtio za sva vremena.





Ivana Knežević Ivana Knežević 23:23 27.03.2009

Re: Tara

Taru jos nisam upoznala licno, ali nadam se da nece dugo proci pre nego sto mi se pruzi prilika. Neizmerna je lepota sveta. Treba prosto uzivati kad god je to moguce.
sladjamk sladjamk 03:10 27.03.2009

Opet dinje

Uzivala kao i pre
Obisla Pariz za jedno vece!
Ne mogu mnogo da pisem , spava mi se
Preporuka: svakako!
Dinje: dodji da probas nase dinje !
Naj bolje! Imamo sortu koja se zove " Ruski ananas" . Izvozimo ih u Rusiju i rekla mi prijateljica koja radi u Rusiji ( Soci) da su redoviiiii kad dodju! Stranci se lome, za njih pa ne uspevamo da proizvedemo toliko koliko traze!
Jedno za dinje

P.S. Jos jedan razlog da nas obidjes, letos , zbog dinja.I jedva cekam da vidim sta ces da stavis na kraju????
Ivana Knežević Ivana Knežević 23:28 27.03.2009

Re: Opet dinje

Doci cemo mi opet na jug, sigurno, ali ne znam kad.
A nije neophodno ubedjivati me da su dinje bozanske. Sve sto raste u Makedoniji je meni merilo ne kvaliteta nego vrhunca kvalieta. Mozda su predrasude u pitanju, ali nista me nije ubedilo u suprotno
49 41 49 41 00:45 28.03.2009

Re: Opet dinje

Ivana Knežević
Doci cemo mi opet na jug, sigurno, ali ne znam kad.
A nije neophodno ubedjivati me da su dinje bozanske. Sve sto raste u Makedoniji je meni merilo ne kvaliteta nego vrhunca kvalieta. Mozda su predrasude u pitanju, ali nista me nije ubedilo u suprotno

Radili smo, nekad zajedno, druzili se; biciklarili.
Ja na jednu stranu dalje, on; odatle u svoj rodni Zadar. Posetim ga jedne subote. Provedemo ceo dan.
Setnja gradom se zavrsi na kraju grada; na pijaci. Jedan deo pijace od najmanje 20-tak tezgi samo dinje i nesto lubenica.
Cela pijaca, mirise na njih. U zivotu dotada nisam video toliko razlicitih dinja. Velikih-malih rogljastih, kvrgavih, glatkih; sa konturama reznjeva... Mirisem svakakve; svaka mirise na svoj drugaciji - opojni nacin.
Doneo sam ih najmanje 7-8 (najmanjih) u tobri preko ramena. Sve razlicite po boji kore izvana i iznutra.
Ne samo zutih, narandzastih i svetlo zelenih, do tamnije zelenih.
A. zatim je dosla ONA, sa flasom Henessy-a u prtljagu.
Ostalo, znas; Ivana.

Ah, da dinje nisu bile ni francuske ni makedonske ni ONA -francuskinja; samo konjak!
Ivana Knežević Ivana Knežević 04:07 28.03.2009

Re: Opet dinje

Ne znam da li je neko ozbiljno razmisljao o sakupljanju prica o dinjama, ali cini mi se da bi se mogla napraviti jedna antalogija bez previse truda
Vrlo lepo.
49 41 49 41 14:48 28.03.2009

Smejali se

Kao klinci smo se domundjavali i smejali.

Zamisli moj deda; jede grozdje i sir. Dinje i nekaki smrdljivi sir.
A, onaj drugi; pio sa mojom babom, caj-sa mlekom.

Pa, gde ces tooo, tako i sa time?!?

Danas, narocito leti; otfikarim, veliku krisku lubenice -zveknem komad sira u zdelu
i pravo se naveceram.

Kcerku, gledam; skuvala sebi veliku solju caja, nasula mleko u njega - pijucka uz
kompjuter.




Ivana Knežević Ivana Knežević 17:27 28.03.2009

Re: Smejali se

Secam se i ja tih cudnih kombinacija i smeha. Kao da su bili sa druge planete.

I moja klinka ce probati razlicite kombinacije, uopste se ne usteze oko egzotike, ili je oklevanje ne drzi dugo. Prosto zna da te tako cekaju ponekad vrlo lepa iznenadjenja. A ako i ne uspe bas uvek, uglavnom dolazi po preporuci i onda malo popricamo o tome sta znaci 'acquired taste'.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana