1999.
Sedimo u redakciji, pijemo kafu, kao i obichno, zamor , telefoni, ualze izlaze saradnici- i niko ne veruje da ce se dogoditi.
A onda nas pushtaju ranije kuci, kao za svaki sluchaj. Padaju neke shale gorkog prizvuka, al odlazimo svi zurno.
Uveche izlazim na moju prostranu i visoko ka nebu uperenu terasu i pushim. Ugledam neku neobichnu zvezdu, veliku i nekako blizu nakachenu. Nemam pojma otkud ona tu, jer je nikada nisam videla. Zovem ukucane da potvrde. Svi smo u nekoj nelagodi, al ne znamo o chemu se radi.
Neshto kasnije, u kupatilu pricham sa sestrom telefonom, kad upola rechenice, razdera se pomahnitali nepoznati zvuk.
Kaze ona- shta je to, ja- ne znam, Pa shta sad da radimo- pita ona, nemam pojma, idem da vidim, otvarm vrata i onda zvvviiiiijuuuu, prolomi se crveno zuta svetlost kroz okno i u sekundi napuni ceo prostor sobe i onda prasak. Jak i razoran i pun zle slutnje.
U trenutku smo svi zaledjeni, a onda josh jedan.
Vrisak po hodnicima, ljudi trche, deca plachu, chuje se dozivanje po spratovima.
Zvone nam na vrata, kazu hajdemo u sklonishte.
Na izlasku iz zgrade sretnemo sludjene ljude, nose vodu, cebad, zure izoblichenih lica ka brdashcu, gde su se deca obichno igrala. Ja prvi put saznajem da je to sklonishte.
Unutra povracaju devojke, neke starije zene padaju u nesvest, moja komshnica chuchi sa bebom u rukama,..nema vazduha. Samo smrad i strah. U tih dvadest minuta sve se promenilo.
Moj sin nadje drushtvo iz shkole i oni ohrabreni jedni drugima, pochinju da vracaju boju u obraze.
Ja izadjem, zgrozena slikom i ulaskom Desimira Stanojevica- tadashnjeg julovskog kadara, koji uvodi neke momke, kao da formiraju krevete. On neshto nadmeno daje uputstva, a deca ne znaju kako da urade shta im je recheno, pa onda on u tom celom haosu, josh pojachava rolu autoriteta.
Stize komshija izbeglica iz Bosne. Kaze, ja doshao po vas, ta sklonishta nisu za te bombe, ako bi i pogodili, moze posle samo plocha da se stavi. I mi krenemo nazad, da se vishe nikada nismo ponovo vratili.
Tako je pochelo.
A posle noci bez struje i vode. Sedimo na mojoj terasi i kao opchinjeni pratimo veliko platno ispred nas. Sve se vide, kada krenu njihove velike zute svetlece lopte smrti, pa onda nashe manje crvene trepcece.
Pratimo gde ce da padnu. A onda ja i drugarica u kola, pa po mraku na porocenjeno odredishte, da vidimo, treba li nekome pomoc.Dve lude zene, ko hipnotisane.
Kada treba preko mosta, ne skidamo nogu sa gasa, kao ni ostali , ne gledash levo ni desno, samo zujish. ne rade semafori, nema svetla, a vozachi nikad uigraniji- ko da se tako polagalo.
Onda spomenkasovic, ili stakanovkovic, dramatichnim glasom chitaju neke preradjene istine. Pa snimci chuvara mosta. Sednem ja jednom u auto, odem tamo za tri minuta- kad nigde nikog.
Komrakov, Pink, onaj ludak sa Palme,...
Avram Izrael-gotovo.
Dogovorimo se onda , da se svi spavamo kod drugarice, koja ima veliki stan kod Kineske ambasade- kao sigurni smo tamo. Dva dana kasnije, njen stan je jedini bio oshtecen.
Mlada vojska, tek regrutovana deca, smeshtena po shkolama i bolnicama- pa posle jave, kako je namerno gadjan civilni cilj.
A onda one monstruozne-kolateralne shtete, prvi put smo se svi sreli, na najeziviji nachin sa sushtinskim znachenjem tog pojma. U neverici- nemocni!
Gadjana je rafinerija u Panchevu i vozim zatvorenih prozora i sve ventilacije ispod tamno ljubichastog, gustog slepljenog oblaka ka Vrshcu i trudim se da ne dishem.
Sedim na zidicu na Petrovaradinu i gledam u, kao igrachke polomljene mostove tuzno klonule u reku.Izmedju chamdzije prevoze putnike.
Moja Veki je trudna i ne znamo kako da iskljuchimo ovo ludilo, kako bi beba na miru rasla u njenom stomaku.
Neka deca se grle na klupi u parku, ispod zloglasnog neba smrti, ljubav ne moze da cheka!
Onda nam daju slobodno s posla dve nedelje, jer se suludo radilo, kao da je sve u redu, jer je moguci cilj bio preko puta. Onda mi sa ove strane vode, sedimo u punoj Reci, sa sve muzikom i kao radimo tu.
Sve kafane na keju prepune- opshta euforija ochajnika.
Na trgu koncerti. Smenjuju se izvodjachi ispred mase sa targetima na reveru, grudima,...neki su metu stavljali deci na glavice-Uzas!
Ne navijam vishe sat- budi me jutarnja sirena.
Tushiram se sa brujanjem aviona.
Jednu noc neverovatno blizu detonacija- sve se treslo. Ujutro taksijem idem na posao, pored zapaljenoh CK. Prizor ko iz filma. Ja na semaforu u taksiju, ostala vozila promichu, sve kao i obichno, samo eto malo pala bomba tu na coshkicu, sad ce da sredi ekipa.
Onda, stgnem nekog drugog dana na posao, bolje raspolozena nego inache- nisam nishta gledala, slushala, spavala sam prvi put bez cimanja na eksplozije. Vidim svi smracheni, niko ne govori, a vec smo se bolesno uigrali u razmenjivanju dogadjanja od predhodne noci. I tada mi rekoshe- gadjan je RTS- poginuli ostavljeni radnici.
Ne mogu da verujem, odlazim tamo i....