Srbija je poslednji put trijumfovala u jednom ratu čak u davnom 14.veku.
Poslednju istinsku pobedu izvojevali su 1330.godine srpski kraljevi Stefan Dečanski i Dušan na Velbuždu. Nakog ovog vremena Srbi su nizali uglavnom poraze koji su proglašavani u pobede, delimične poraze, delimične pobede i Pirove pobede a one su ništa drugo do porazi; dakle, išli smo sa velikim entuzijazmom iz poraza u poraz jer se mora odati priznanje onima koji oduševljeno i sa entuzijazmom idu iz poraza u poraz - i to je neka vrsta pobede.
Idemo iz poraza u poraz ali ovaj put,odista do konačne pobede. Sa verom u pobedu. U vreme nepostojanja države, srpska crkva je imala moć, možda samo tada, a sada nikako, jer da crkva ima moć i da je Srbija odista podložna uticaju Crkve i da je njena sekularnost odista ugrožena, SPC ne bi trebalo uopšte da se javno pobuni protiv nekog zakona koji joj ne odgovara. Baš kao što u ime nekih političara i bogataša odgovaraju plaćena pera, najamni intelektualci ili organizovani aktivni građani, tako bi i SPC elegantno sprečila zakon posredstvom nekog od ministara u vladi ili narodnih poslanika. U Srbiji SPC očito nema i ne može da računa na takvu podršku i zato je delovala sama. Mislim da je njen upliv propao tj. propašće i taj zakon će biti donet i stoga ne treba da brinu i budu nestrpljivi i agresivno nervozni oni koji žele da vide taj zakon što brže i što pre usvojenim. Uz male izmene on će biti usvojen, zato bez brige neka budu zagovornici zakona jer ko bi želeo da u našoj državi vlada diskriminacija? Diskriminacija bilo koje vrste nije poželjna, a zakon jeste potreban. Zakon je trenutno malo povučen i čini se da se usporilo njegovo donošenje ali ni to nije zbog SPC; usporilo se zbog vremena neophodnog da se mobiliše autodestruktivna, autošovinistička i pokondirena javnost koja često bije bitke u korist drugih država. Ta javnost je upravo obavila prljavu kampanju umesto uglađenog predsednika i nevidljivog premijera. I biće zakona, samo strpljivo. To će biti još jedan od onih srpskih poraza koji vodi u konačnu pobedu.
Šta god da se desi ne treba da klonemo duhom, i pouzdano znajmo da je nalet oblaka na naš misaoni horizont neizbežan, i da to ne biva svagda, ni dugo, nego kao što je u prirodi gomilanje mračnih oblaka na nebu: sjure se, pa prođu, pa se opet razvedri misaona atmosfera duše.
Stalno grešimo. Zašto? Obično se ponesemo pred onim koji je postao naš, kao i sa onim što je postalo naše, pa pošto se priviknemo na njega ili na to, brzo se takoreći zasitimo njima i smatramo ih ni za šta: čoveka često stavljamo ispod voljene stvari ili voljene životinje.
Zbog čega čovek nekad postaje tako pomaman, silno se uzbuđuje, brzo, odsečno i nevezano govori, krši ruke, lomi prste, pucketa prstima, čupa kosu ili u jarosti bije druge, razbija bezumno sve što mu dođe pod ruku, i čini druge ispade svojstvene umu otupljenom i usuđujem se reći malo poremećenom? Jasno, zato što mu u srcu caruje zloba, a srce bi valjalo da bude nezlobivo. Otuda i naši pojedinačni i kolektivni porazi. Zašto postoje samoubice svake vrste, kao i ubice drugih? Od delovanja u srcu samoubica i ubica iskonskog samoubice - đavola. Zašto Hristos Spasitelj i hrišćanska vera zapovedaju svakome krotost i smirenje, stanja koja ne dopuštaju da deluju u srcu dusi zlobe i gordosti - što traže smrt svima i svakome.
Ovde sam videla: postavlja se pitanje '' pa, zašto Bog dopušta zlo? ''. Mišljenja sam da svako iskušenje biva po dopuštenju Božijem i radi našeg spasenja i koristi. Jedino je problem što ljudi retko posmatraju stvari na taj način. Ali, to je proces, dinamika uzrastanja, i ponoviću ' naš život je idenje iz poraza u poraz do konačne pobede '. Ko razume ovo razumeće i stradanja srpskog naroda. Takođe, mišljenja sam da nas ne iskušava Bog već to iskušenje biva po Božjem dopuštenju; i Bog hoće da nam pomogne ukoliko to i sami sebi želimo.
Vidim da su gnevni oni koji čekaju ovaj famozni zakon, i opet kažem '' ne gnevite se, dočekaćete ono što čekate ''. Čemu taj toliki gnev i stvaranje odijuma prema SPC? Gnev je strašna i protivprirodna pojava u čoveku, uzbuđuje ga u srcu zbog najbeznačajnijih razloga. Ne shvataju da vređanjem SPC vređaju sebe same jer su ih strasti obuzele i pobedile. Svi treba da imamo ljubav prema svima, bez razlike pa tako neće biti ni ovakvog gneva. Ljubav prema svakom ljudskom biću treba da bude naše neiscrpno bogatstvo, nepotrošiva hrana i nepresušno piće.
Kako smo brzi na zlo i gnev, a spori na dobro i smirenje!!! Pojedinačno, i kao narod slični smo onom bolesniku koji je trideset i osam godina ležao na odru svome, i ma koliko da je dolazio do Banje Vitezde koja je isceljivala sve one koji bi prvi ušli u nju, pošto bi se voda uzburkala '' drugi siđe pre mene ''.
Drugi siđoše pre mene, drugi siđoše pre nas, odoše zdravi bez nas!
Presipamo iz šupljeg u prazno, stidimo se da povedemo razgovor o Bogu, neki vode razgovor samo o Starom Zavetu a to vam je isto kao da ustanete na pola filma i izađete iz bioskopske sale.
Svetovno društvo ne razume ni reči '' nisam doneo mir nego mač '' . Koliko se te reči pogrešno interpretiraju i zloupotrebljavaju. To je obična, bezopasna Spasiteljeva metafora! Hrišćanstvo nije u opoziciji sa svetom, već sa laži i zlom u svetu, jer je sva tvorevina u znaku Hristosovom, ali mi ljudi kao slovesna i slobodna stvorenja nosimo (ako nosimo) laž zloupotrebom svoje slobode, te onda Istina suprostavljena laži u čoveku, njemu(čoveku)znači metaforički mač koji odseca tu laž, zlo od dobra, tamu od svetlosti.
Dokle ćemo se menjati kao mesec ili kaleidoskop? Možemo li da se učvrstimo na jednom mestu i saberemo u jednom htenju, pa, iako idemo iz poraza u poraz, ipak nekako na kraju stignemo do konačne pobede?!
* ovaj tekst sam posvetila mesecu martu i svim srpskim martovskim idama. mart je ispunjen tužnim datumima za Srbe i srpski narod. mart je mesec žalosti za Srbe, ali i mesec proleća i obnavljanja. obnavljajmo se iz poraza u poraz do konačne pobede.