Takva sam ti ja.. Da mi čovek prst, ja odmah celu ruku... Pusti me malo da komentarišem sa njegovog naloga, a ja dohvatim da objavljujem svako malo po neki tekst.. Ko mu je kriv, kad mi je dao ruku (ili sam ja njemu?)..Elem, na ovom blogu opet piše: Biljana FN
Iskoristiću formulu gazda Milutina od pre par dana... Ovo nije blog o tenisu, ali tenisrekama mora da počne.
Pre neki dan dve vesti sa Indian Wells-a: Jelena ispala, Ana prošla.. Komentara na prvu vest bilo je 78, na drugu 35, da bi do završetka ovog broja stiglo do 94 – 40. Kvantitet komentara implicirao bi da JJ ima više navijača od Ane, ali njihov kvalitet (ako se to tako može nazvati) otkriva nešto drugo. Ljudi ovde vole neuspeh! Vole da prokomentarišu kad nekome ide loše. Jer je njima još gore? Jer su zlonamerni? Jer prosto nemaju druga posla? Na ovo pitanje nemam odgovor, ali da je neuspeh uvek bolja tema za razgovor u Srbiji pokazuju brojni komentari pre svega na sportske teme.. Jedino još u sportu i imamo nekog uspeha pa je poređnje samo tu i moguće. Ljudi jedva dočekaju da Stojaković ima loše veče pa da se sete koliko je puta izdao nacionalni dres, kad vaterpolisti izgube odmah se jave poznavaoci ličnih prilika da nam objasne koliko su oni svi loši ljudi .. primera je bezbroj. Nekima ni Divac ne valja.. Ne mo'š biti prorok u svom selu. Zna narod!
Pored neuspeha, čitanost podižu razne nesreće, katastrofe, zločini, crne hronike (i harmonike) sa sve krupno slikanim anatomskim detaljima na naslovnim stranama. No o tome bi se mogla napisati poduža socio-psihološka studija. A mislim i da je to generalna odlika perverznog ljudskog uma koji nalazi neku nasladu u nesreći, nezavisno od meridijana, jezika, obrazovanja, bilo čega..
Ono što nas, čini mi se, odvaja od drugh naroda jeste ljubav prema kritici ili, pre, prema kritizerstvu. Osim što se ljudi lepe na priče o neuspehu uspešnih, posebno ih raduju razgovori na temu: šta je sve propalo; ko je šta pokrao; ko je koga prevario; ko je pogrešio u proceni; ko je ispao budala; ko ništa ne zna; ko radi, al' džabe mu i tako će sve da propadne i sl. No, ovo nije naglabanje o tome koje sve varijacije na temu da komšiji crkne krava postoje, već o tome da ima dobrih stvari. Ima dobrih ljudi. I o njima se piše, samo je pitanje ko to čita..
Zato pišem o servisu Halo beba, da podelim svoje oduševljenje što tako nešto postoji kod nas. Oni koji nemaju decu verovatno nisu ni čuli za njih, a oni koji imaju verovatno su se već čuli sa njima.. Žmu i ja, roditelji po prvi put, našli smo se par puta u nedoumici.. A ne možeš baš da zoveš prijatelje koji imaju decu u ponoć... Ili bake, koje su divne, ali su dosta toga zaboravile, a i paniče oko unačadi mnogo više nego što su oko sopstvene dece. (Malo skretanje sa teme, ali prosto moram.. Moja mama, Stefanova baka, za ovih 8 i po meseci pitala je jedno dvesta puta da li je dobro obučen i da mu nije hladno. Pri tom, tetka koja me čuvala kao bebu kaže da su mene zimi donosili kod nje obučenu samo u benkicu i umotanu u ćebe, jer su večito kasnili na posao..) E sad, da ne zamaram detaljima i razlikama između bljuckanja i povraćanja, normalne i nešto crvene kože, vrste povrća koju sad smemo i sl.. Kad god da sam zvala, uvek mi se jave..
Nekad bude zauzeto..Pa malo sačekam. Nekad sestra sa druge strane ljubazno kaže: -Sačekajte, molim Vas!, pa čujem kako sa drugog telefona objašnjava nekoj uplašenoj mami kako da očisti zapušen nosić i u kom slučaju da se obrati lekaru. Uvek mirno i staloženo govore, uvek saslušaju pitanje, uvek ponove ako niste sve čuli/zapisali, uvek ljubazne... Njihovi odgovori i način na koji razgovaraju sa ljudima trebalo bi da posluže kao udžbenički i praktični primer za medicinsko osoblje u Srbiji. Ja sam bila iznenađena kad su me po izlasku iz porodilišta zvali da provere podatke i da najave dolazak patronažne sestre. Kad sam ih prvi put zvala bila sam u najmanju ruku oduševljena.. Ali skepsa i pesimizam, koji su nam postali prirođeni, su ostavili sumnju da je to neki pojedinačni slučaj ljubaznosti... Svaki sledeći put bilo je isto. Nekoliko puta već dobili smo odgovore na naizgled beznačajna pitanja koja su nam u tome trenutku bila najvažnija na svetu.
Eto, ima i kod nas ponešto da valja... Jeste li primetili još nešto? A šta, šta?