ne bi ja tu ništa mjenjo

Jelena Milić RSS / 17.03.2009. u 09:12

Bistrim novine i dešavanja razna ovih dana, vidim da  skoro neprimećeno prođe kod nas velika vest  da je Filip Gordon, ex Brookings o kome sam vam na blogu često pisala, čovek koji je bio rajsing star američke spoljne politike a odbio je da učestvuje u Bušovim administracijama, vrlo verovatno novi sef  biroa za Evropu i Evroaziju pri Stejt departmentu. Imala sam čast da ga još pre par godina, prilikom predstavljanja američke spoljne politike u drugom Bušovom mandatu slušam u Vašingtonu, kada je kao Brookings ekspert pričao vrlo obavešteno i vrlo kritično i o rezultatima  prethodne i o planovima nove tadašnje administracije. Ne znam šta bi Čola rekao za  njegova izlaganja, al Ms Milić tu ništa ne bi menjala.  Ovo naimenovanje je, čini mi se,  najradikalniji zaokret Obamine administracije u odnosu na prethodne. Way to go.

 Pored ove vesti,  toplo vam  preporučujem i dva teksta iz današnjih stranih i naših novina. Prvi  je vrlo jasno i precizno napisan tekst našeg guvernera Jelašića u današnjem Financial Times, Reforms key for central and east Europe,  a drugi je tekst Vladimira Ilića o odnosu NGO i verskih zajednica, Crkve se ne mogu odreći svog učenja, iz današnjeg Danasa.

Evo, Ms Milić  ko Zdravko Čolić, baš su joj  oba sela, pa ona  tu ne bi ništa menjala.

By Radovan Jelasic

Published: March 16 2009 20:32 | Last updated: March 16 2009 20:32

Central and eastern Europe has gone through unbelievable development during the past two decades in all aspects: politically, economically and socially. But the financial crisis has thrown much of that progress into doubt. Some brave and unpopular steps urgently need to be taken by the governments of the region. If these choices are not made urgently, the region's macroeconomic and social stability will be at risk, with most of the blame going to the local politicians.

First, most countries in Central and eastern Europe (CEE) greatly underestimate the problems they will face in 2009 and 2010 as their economic models - built on foreign direct investments, foreign borrowing and, for the regional members of the European Union, additional funds from Brussels - need a complete overhaul. Today's problems cannot, and should not, be solved just by relying on financing from the EU and other international financial institutions. Instead we need a long overdue adjustment, with fiscal and structural reforms, including pension, healthcare and education reform.

Second, banks that are majority owners of the CEE banking sector are underestimating the seriousness of the economic situation, while making it worse by hesitating to take even the limited help offered by their governments, such as in Austria and Hungary. The level of interest rates paid by the biggest CEE banks to governments as part of the bail-out package of 8-10 per cent is proof of the scale of the problems. Moreover, some banks are turning to new investors - not always the most fit and proper - for funding.

Third, regulators in the CEE countries have limited tools available to them because a majority of the banks are owned by institutions headquartered in the EU. Mainly, they have to sit on their hands and wait for bank bail-out packages to be implemented in the countries where the banks' headquarters are based.

Finally, national regulators are suddenly stating what we have all already known for a long time - that the financial supervisory framework in the EU, and beyond, needs to be fixed.

The only "bright spot" is that the wider population is showing a high level of realism over the challenges. What is needed is for our politicians to show a similar degree of realism.

Urgent and bold steps must be taken by the CEE governments to make sure that things remain manageable, not only economically but socially. First, because of falling revenues they must immediately revise 2009 budgets and cut spending. It would be better to do this willingly today than under pressure from the market tomorrow.

Second, the EU should quickly come up with transparent and tangible support for CEE countries. Our local government initiatives should be matched by funds from the EU, in co-ordination with the International Monetary Fund. I am willing to bet that the majority of CEE countries will have an IMF programme by the end of this year, as no other institution is as ready to provide the urgently needed support.

Third, other financial institutions, especially the World Bank, the European Bank for Reconstruction and Development and European Investment Bank, should demonstrate that a "friend in need is a friend indeed." In practice, that means money flowing into the CEE countries fast - the time for pledges and public statements is over. If this does not happen we face a serious economic slowdown, where falling income rapidly consumes all capital investments. If, instead of making structural adjustments, the CEE countries choose to secure further financing from abroad, it could start a new circle of foreign borrowing that would be left to the next generation to service. We must avoid this.

While all key stakeholders continue bluffing regarding the real economic situation - politicians blithely call this "spreading optimism" - the exchange rates of the CEE countries are doing their job for them (at least in those with a flexible exchange rate). We must hope that before exchange rate depreciations lead to higher inflation, some concrete results can be achieved. If the situation remains as it is today, all the CEE countries will suffer political and economic tensions to various degrees.

We need to learn from the courage of our predecessors two decades ago, when they first started on the uncertain road of economic transformation. Now is the time to stop finger pointing and to undertake economic reforms, first of all at home, to ensure that our macroeconomic development is put on a more long-term sustainable footing.

The writer is governor of the National Bank of Serbia 

 ......................................

Autor: Vladimir Ilić

Objavljeno u Danasu, 17, 3.2009.

Promene u pristupu organizacija civilnog društva onima koji sprečavaju ostvarivanje verskih prava i sloboda posve su vidljive u poslednje vreme, mada se odvijaju spiralnim tokom i neujednačenim tempom. Meta zamerki je u znatnoj meri promenjena, sve se manje osporavaju verske zajednice koje brane svoje specifične vrednosti i interese, a sve više se oštrica kritike upućuje ka državi, koja bi morala da bude nepristrastan arbitar u situacijama sukoba interesa ili vrednosti verskih (i drugih) većina i manjina.

 Još nedavno je uvođenje doplatne markice za Hram svetog Save (što je bila zakonita, makar i mnogima antipatična, odluka države) izazvalo više antiklerikalnih kritika nego što je bilo ukazivanja na pasivnost državnih organa na planu zaštite propovednika, vernika i objekata verskih zajednica koje su bile fizički napadane. Jedna klasična kvantitativna analiza sadržaja potpuno bi dokumentovala ovu promenu, mada njoj u prilog govori veći svakodnevno praćenje javnih reakcija na pitanja ostvarivanja verskih sloboda i verske ravnopravnosti.

Ovo je nesumnjivi pomak napred. Nerealno je očekivati od verskih zajednica da se odreknu važnih sadržaja sopstvenih učenja. Osim toga, takav zahtev bio bi u neposrednoj suprotnosti s pravom na slobodu veroispovesti. Sukob nevladinih organizacija s nekim verskim zajednicama ne sme da bude sukob u kojem se osporavaju njihove temeljne vrednosti i njihov identitet. U pitanju su idejni i psihološki resursi kojih se verske zajednice ne mogu odreći; odricanje ne bi značilo promenu nego ukidanje njihovog identiteta. Na taj način kritika verskih zajednica širi front otpora, a zbog posledica često zaglušujuće medijske buke koja ometa racionalno rasuđivanje, ona takođe sužava front podrške vrednostima i akcijama organizacija civilnog društva. Ne može se od crkava tražiti da ne budu crkve, sa svim njima svojstvenim idejnim sadržajima i predanjima. Ali, od države se može i mora tražiti da bude nepristrasna.

Još jednu rečo ovome. Organizacije civilnog društva bave se zaštitom manjina. Treba imati u vidu da su manjine redovno tolerantnije od većine upravo stoga što su, kao manjine, slabije. U situaciji kada se manjina negde javlja kao većina (dovoljno je pomenuti odnos frankofonih prema pravima anglofonih Kanađana u Kvebeku) problem tolerancije se ponovo javlja, ali sa izmenjenim ulogama. Država mora da bude nepristrasna, a nevladine organizacije načelne u svakom ovakvom slučaju.



Komentari (9)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

avemarija avemarija 09:38 17.03.2009

Ms Milic,

samo da kazem hi, odoh na sljaku, pa cu pauzu da iskoristm da citam V Ilica.
U takvoj sam dubiozi da bi mi ,sad, samo Jelasic sa sve predikcijama ekonomskim - falio.
znik znik 09:50 17.03.2009

Anestetik nije lek za zube

Today's problems cannot, and should not, be solved just by relying on financing from the EU and other international financial institutions. Instead we need a long overdue adjustment, with fiscal and structural reforms, including pension, healthcare and education reform.

Mislim da je "should not" i "just" nepotrebno. Problemi se uopšte ne mogu rešiti oslanjanjem na finansijsku pomoć iz inostranstva. Ta pomoć je kao kada se dobije lokalni anestetik prilikom popravke pokvarenog zuba. Pomaže da popravka prođe bezbolnije, ali onaj ko misli da se zubi leče anestetikom brzo će ostati bez zuba. Anestetik nije rešenje. Čak ni deo rešenja.

avemarija avemarija 10:02 17.03.2009

Re: Anestetik nije lek za zube

pomoć iz inostranstva


Jao ,odma zovem ex svekrvu ,koja mi je bas bila i ostala bliska, da mi salje DHL om -mali,majusni -anestetik. Briga me sto ce delovati ,smrc-mali
Posle cu da mislim o komiranju -totalnom. Mislim totalnoj anesteziji.
vladimir petrovic vladimir petrovic 10:43 17.03.2009

Bolje ili gore za Evropu?

Ms Milić
...Ovo naimenovanje je, čini mi se, najradikalniji zaokret Obamine administracije u odnosu na prethodne. Way to go.

Poznat je dobro the Brookings, manje imenovani, koji je ranije bio jedan od direktora u National Security Council, što znači da je već bio na odgovornim funkcijama.

OK, on će, kako vi vidite, raditi na zaokretu sadašnje administracije u odnosu na prethodne. U kom pravcu? Što bar neku natuknicu ne dadoste? Nije valjda da ste pomislili "da bilo kakav iskorak je dobar iskorak", tim pre što ne mislite samo na Bušovu administraciju, nego i na druge, prethodne (ukoliko nije slovna greška).

Koje su to esencijalne ideje koje karakterišu Gordonove stavove? Hoće li to biti bolje za Evropu (to nas prvenstveno zanima), pa i za Srbijicu?

Da li će (a sigurno da hoće) njegove ideje biti na liniji Dž. Bajdena i gdje Hilari Klinton?
Ako hoće, u čemu je tu velika novina?
Jelena Milić Jelena Milić 10:45 17.03.2009

Re: Bolje ili gore za Evropu?

cek da ga naimenuju

bice txt i o tome onda detaljnije

stavih link na jedan prethodni txt na blogu
http://blog.b92.net/text/980/The%20Future%20of%20American%20Multilateralism%2A/

gordon je bio u nsc za vreme klintona

NSC je za evropu bio u busovoj prvoj administraciji Den Frid prethodni na ovom mestu, na koje sad gordon dolazi u SD
Ninoslav Randjelovic Ninoslav Randjelovic 12:46 17.03.2009

Re: Bolje ili gore za Evropu?

NSC je za evropu bio u busovoj prvoj administraciji Den Frid prethodni na ovom mestu, na koje sad gordon dolazi u SD

Ova recenica vec navodi na razmisljanje...., o drugim stvarima. Vremenu, na primer.
Jelena Milić Jelena Milić 12:57 17.03.2009

Re: Bolje ili gore za Evropu?

ili na pracenje dogadjaja

transfer je jos u toku

Ninoslav Randjelovic Ninoslav Randjelovic 14:01 17.03.2009

Re: Bolje ili gore za Evropu?

transfer je jos u toku

I ne vidi mu se kraj. A, o pocetku da ne pricamo !

PS
Pozdravicu danas WDC za tebe.
edit: vreme je lepo, oko 20 C
malaramona malaramona 13:20 17.03.2009

2+2=3

Pošto o ekonomiji znam ono što znam,odnosno ne znam ništa, interesantniji mi je tekst V. Ilića.
Baš dobro i precizno napisano, sve do pred sam kraj. Poslednji pasus, po mom mišljnju, potpuno nejasan i nepotreban.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana