Moja prva samovoljno pročitana ozbiljna knjiga "Mi djeca s kolodvora Zoo" je istovremeno i moja želja da bude prva knjiga koju će pročitati moja ćerka ... radiću na tome da joj tu knjigu poklonim za 13.-ti rodjendan. Zašto baš taj? Ja sam je pročitala u sedmom razredu. Situacija sledeća:
Ćerka moje ujne Zore, me je uhvatila kako preturam po njenim knjigama, a nije da ih nije bilo ... sve sabrana dela do sabranih dela ... zagledala sam Hesse-a u trenutku kada je ušla u sobu i pitala me šta to preturam. Uzela mi knjigu iz ruke i rekla:
"Mala, nije to za tebe, evo ti ovo."
Tako ja pročitam knjigu iz koje se još uvek prisećam brojnih detalja i fotografija svih tih nesrećnih likova ... kraj tada nisam baš razumela, ali mi je Goca objasnila, pošto me je pitala imam li kakvih pitanja. Imala sam, naravno, mnogo pitanja.
Danas znam da je Christiane F. živa, ali ne i clean. Povremeno se uspešno, po ko zna koji put, skida sa sranja, ali živi pristojno zahvaljujući zapisu jedne epizode njenoga života.
Da sam ja ministarka obrazovanja, bilo koje zemlje, uvela bih tu knjigu kao obaveznu lektiru u osnovnim školama.
Kad smo kod obavezne lektire, nisam je volela. Sve što je obavezno i što se mora mi je uvek predstavljalo problem u životu. Pogotovu lektira koja je dosadna, koja mi ništa ne daje, koja ne izgradjuje stavove, koja nema poruku od životne važnosti. Šta ja imam od toga što znam da je Ana Karenjina u trenutku kada je skočila pod voz nosila crnu haljinu?
Najgora knjiga koju sam morala da pročitam, jer mi je to bila seminarska tema, je "American Psycho", Bret Easton Ellis-a. Nikome je ne bih preporučila, a ko je gledao film, a nije čitao knjigu - film je nula u odnosu na scene mrcvarenja i ubijanja iz knjige. Šta više su pomenutog pisca posle objavljivanja pozivali na razgovore u policiju, jer im je bio sumnjiv. Ja sam se isto pitala, da li je moguće da tako nešto napiše osoba koja je čista u glavi?! Evo vam jedan prepričan momenat iz života glavnog lika knjige, koji je limunadica u odnosu na ostale perverzije:
Devojka sa kojom se zabavljao ga je jako smarala i bila mu je krajnje dosadna, ali se i dalje sa njom vidjao - jedina koju nije želeo da ubije. Jednom su se našli na ručku i on joj je poklonio kolač koji joj je spremio. U pitanju je bio WC Stein, ne znam kako se to na srpskom zove, ali to vam je onaj sapunčić u WC šolji što kada pustite vodu širi mirise i boje. E, to! Da, to je uzeo iz muškog WC-a, tačnije pisoara jednog frekventno posećenog muškog WC-a i utopio u čokoladu i poklonio joj iz "ljubavi". Zamislite, ona je to probala, ali se više ne sećam da li joj se ukus dopao - a mislim da jeste. Nek me ispravi neko ko je slučajno čitao ovu morbidariju.
Poslednja knjiga koju sam počela da čitam, ali je nisam završila jer mi je nestala, a to mi zadaje velike muke jer nije moja - moram da je vratim - je knjiga nemačkog pisca (ex-političara, koji je do novembra 2008. bio predsedavajući upravnog odbora medijske kuće Burda) Jürgen-aTodenhöfer-a: "Warum tötest Du Ziad?" (zašto ubijaš Ziade?)
Todehöfer je proveo godinu dana u Iraku, ali ne kao embedded journalist, već kao privatno lice i na svoju ruku, bez da mu GI-si odredjuju šta sme, a šta ne sme da snima i slika. Razgovarao je sa članovima iračkog pokreta otpora koji nisu teroristi, ali k'o da Ameri prave razliku - njima je sve to isto - to je suština njegovog dokumentarnog zapisa. Preporučujem čitanje, a mogla bi i da se uvede kao obavezna lektira za srednje škole, baš ovde u Nemačkoj, jer izgradjuje stavove i ubija predrasude i pokazuje život, muku, jad i tugu iračkog naroda na način koji svakome pokrene racio & emocije, onaj najobičniji način - ljudski način.
Prihodi iz prodaje teku u fond za izgradnju doma za nezbrinutu decu u Avganistanu i u projekat izraelsko-palestinskog pomirenja. Čovek koji o svom trošku boravi godinu dana u Iraku, spava pod vedrim nebom, prihode iz knjige ne želi za sebe, je sigurno i definitivno vredan čitanja.