Prolog:
Vozio sam se sa jednom starijom gospođom prema Novom Sadu pre nekoliko dana. U jednom od onih toplotnih talasa koji su trajali dva-tri dana. I baš konstatujemo koliko je zima trajala. I kako evo samo što nije proleće. I onda, negde iznutra, javi mi se preko poznat miris. Onaj koji mi svaku ćeliju prošara kada ga osetim u rano proleće. Onaj koji probudi drijade i nimfe iz zimskog sna. Prizove Sunce.
- Nije još uvek stiglo. Proleće, mislim. Znate, ima onog specifičnog mirisa u vazduhu kada osetite da je došlo. Možda je otoplilo, ali još uvek nije stiglo pravo proleće. Oseća se u vazduhu kada stigne.
- Baš tako. Ipak, još uvek nije stiglo. - složila se.
Priča:
I tada je bila zima. Stajali smo sedam dana. Neprestano. Znam da mi je ritam tada bio totalno uvrnut - stojiš u Kolarčevoj 12 sati, odeš doma na 1 sat, spavaš 10 sati (od hladnoće se nije moglo drugačije, morao si da se naspavaš, jer nisi imao snage za sledeći dan), sat do Kolarčeve i onda cupkanje 12 sati. Gužva je varirala u zavisnosti od toga koliko je bilo sati.
Moje vreme je bila noć - od 6 uveče (beše februar, a tada je od 5 popodne uveliko mrak) do 6 ujutru. Odgovarala mi ta grobarska smena. Uvek sam bio kampanjac, pa tako i na protestu. Tamna tmina oko nas, ali nikako tiha. Razmicali smo se samo za đubretare negde oko 5 ujutru. I to desno i kontra desno. Muzika je pičila celu noć. I bila je najbolja zajebancija u gradu.
Ispred nas je bio kordon poznatih ličnosti, jedno 5 metara koje je odvajalo nas studentariju od policijskog kordona. Taj pojas je bio prošaran najpoznatijim ličnostima tadašnjeg a bogami i sadašnjeg vremena. Postoji priča (nisam je video) kako je tada Lazar Ristovski nudio jabuku jednom od policajaca iz kordona. Kordon, koji se smenjivao na po dva sata, nije smeo da komunicira sa građanstvom, a kamoli da uzima nešto od njih. E sad zamislite scenu u kojoj Vam Lazar Ristovski nudi jabuku da uzmete. Pa nema voćke koja je više domaćinska od jabuke u Srbiji. Zaštitni znak nam je jabuka. I tako, sa jedne strane Lazar, a sa druge policajac. I Laza ga onako ljudski nudi jabukom - uzmi bre, nemoj da si takav, ajde bre samo jabuka je to, šta li vam je svima, pa neću da Vas otrujem... I ajd sad ti stoji sa druge strane i nemoj da je uzmeš. Uzeo je na kraju. Verujem da je taj čovek i sada seća tog trenutka.
Igrale su se razne igre tokom tih sedam dana. Gledao sam kako su momci doneli sto, šest stolica i opalili jedan Fantasy Role Play po ciči zimi. Bogami je trajao jedno pet sati. Ali stojički su ga izdržali.
Ništa nas nije mrzelo. Grejali smo se tako što smo na smenu uzimali bubnjeve i lupali kao manijaci da bi se zgrejali. A kada ne bi bilo muzike, klopali smo šta su nam majke ovog grada donosile. Jelo se sve i niko nikoga ništa nije pitao. Jele su se tu najbolje pite savijače, prasetina koja je tek bila ispečena, svež lebac koji je neko iz neke pekare stalno dotirao, pilo se na tone sokova i čega sve ne još. A kada smo otkrili da je na Matematičkom univerzitetu baza sve one hrane koja se ne pojede u samoj Kolarčevoj, nije bilo srećnije dece od nas.
Provukao sam se jednom i sa ćaletom i njegovim prijateljem kroz gužvu. Bili su zblajznuti dešavanjima oko njih. Ćale se iskrivio od smeha kada je čuo da je studentarija na jednom od prethodnih protesta, kada je bila opet (po ko zna koji put tada) bila okružena policijom na Platou ispred Filzofskog čitala Kanta i Šopenhauera policajcim iz kordona. To je stvarno bilo legendarno. Ne znam da je igde bolje išla rečenica - Pucajte, ja i dalje držim čas - nego tu.
Omiljeni bedž mi je bio „Sve će to narod pomlatiti." Jednostavno mi je oslikavao sliku celokupne atmosfere koja je tada vladala - gazio si ljude i bio si gažen u toj gužvi, guranja i paranoje je bilo na pretek, ali niko nikada te nije ni mrko pogledao. Jednostavno, to je bio taj, svima nama poznat osećaj.
Tada je bila zima, ali je u našim srcima bilo proleće sve vreme. Tu je bio vrh našeg talasa.
Kada smo probili kordon, sedmog dana rano ujutru, prisustvovao sam drugoj najvećoj koloni u životu. Kroz ceo grad.
U sećanje mu!
Pozdrav