Naljuti se arambaša Stanimir, pa reče: '' Meti trpezu''. Popadija mete. '' Suni pasulj''.-'' Kako ću, reče popadija kad nije kuvan''. Arambaša drekne: '' Suni pasulj''. Popadija sune. Onda arambaša reče : '' Jedi, pope, pasulj.'' Pop reče:'' Kako ću jesti nekuvan?'' A Stanimir skoči sa zemlje na noge: '' Jedi, pope, pasulj, sad ću ti odseći crnu bradu do vilice''. Siroma pop uze jesti pasulj; izede jedan čanak; popadija je morala sunuti još jedan čanak, pa pogleda da bi kogog pripap da pomogne, al' ne sme niko. I ja bi, i još bi se našao koji da pomogne, al' ne smemo, oće ajduk da odseče ruke. Onda popadija pregore svoj život, pa pripade jesti, i sunu i treći čanak, te izedoše pasulj, i arambaša ne htede popadiji ništa. Popu je nedelju dana muka od pasulja bilo, a ni popadiji nije lasno prošlo.
...Nemci su mnoge naše junake nudili da pređu u Nemačku i neki su i prešli. Tako su i Đorđa nudili, prvo jedan oficir, kog ja ne poznajem:'' Ajde, Đorđe, pozdravio te Mihaljević, Radič i svi kapetani da ideš u Nemačku; ti u Srbiji biti ne možeš, sad će Turci doći koji su od tebe mnogo jada videli, ti si se začuo, oglasio, oni tebe ne mogu gledati, nego ćete ubiti,no ajde, Đorđe, u Nemačku''. I tako se Đorđe predvojio pameću, pa teo bi i ne bi...naumio ići u Nemaćku konačno i kad bi uveče pođe Đorđe svojoj familiji u Rakovicu, pa ođaše konja kod bircuza na velikoj kapiji kod šanca ukraj carigradskog druma, sveže konja. Ovde je bio birtaš jedan bogati nemac i imao ženu i dve sluge. dok je Đorđe večerao prođe sat noći, i on izvadi kesu i plati večeru i ustane, te konja zauzda i poče da dreši. Birtaš ga upita:'' Zar oćeš da ideš u to doba? Што не би ноћио овде, па да поштено идеш ујутру''. Đorđe mu odgovori :'' Ja hoću da idem, ne marim što je noć, ja sam se naučio noću ići, i oću da idem mojoj familiji.'' Onda reče Nemac:'' a vi ste naučili to da idete noću, vi ste pustaije i zli ljudi, pa naučili ste noću tumarati! Vi niste pošteni ljudi''. Na to se Đorđe naljuti, pa ostavi konja, pa ščepa birtaša i udari ga o zemlju, pa ga pritisne kolenima, te dovati pola ciglje, pa u glavu stane biti. A žena s leđa priskoči, opazila mu kesu, pa rukom u džep, te dovati kesu, a on onoga bije misleći: '' Dok ovog smirim sa ženom ću lasno.'' Kad birtaša umiri on upita sluge: '' Kamo žena?''-'' Uteče u mrak''. A Đorđe onda uzjaše konja i otide bez kese u kojoj je imao 500 forinti.'' - Gaja Pantelić, Građa za istoriju prvog srpskog ustanka, Beograd, 1954, str. 43-44.)
U ovom tekstu pustila sam da istorija govori...
Da istorijski spis govori.
Sam.
Bez moje interpretacije.