‘'Oni koji žele da zadobiju milost kakvog vladaoca, vrlo često imaju običaj da izlaze pred njega sa onim što mu najdraže ili sa onim što primete da mu predstavlja uživanje. Zato se mnogo puta dogodilo da im se pokljanjaju konji, oružje, zlatotkana čoha, drago kamenje i slični ukrasi dostojni njihove veličine. Kako ja želim da izađem pred Vaše Gospodstvo sa kakvim dokazom svoje uslužnosti, nisam u svojoj imovini našao ništa što mi je draže ili što toliko cenim koliko poznavanje dela velikih ljudi, stečeno dugim posmatranjem savremenih događaja i čitanjem o minulim. Pošto sam veoma pažljivo o njima razmišljao, procenjivao ih i prikupio ih sada u ovu malu knjigu, ja Vam ih šaljem.
I mada smatram da ovo delo nije dostojno da Vam se pokloni, ipak se nadam da ćete ga Vi blagonaklono primiti, imajući u uvidu da Vam ja ne mogu dati većeg poklona osim mogućnosti da za kratko vreme upoznate sve ono što sam ja saznao za tolike godine i uz toliko sopstvenih napora i izlaganja opasnosti. Ovo delo nisam ukrasio ni pretrpao zvučnim rečenicama niti nadmenim i suvoparnim rečima, kako mnogi čine, jer ja sam hteo da ničim ne ulepšavam svoje delo, te da mu privlačnost dadu jedino novina građe i ozbiljnost predmeta. Ne želim ni da se smatra za sujetu što se čovek niskog i vrlo neznatnog porekla usuđuje da govori raspravlja o tome kako vladaoci treba da upravljaju, jer kao što oni koji slikaju zemljište silaze u nizine da posmatraju prirodu bregova i visokih mesta, i kao što se penju na bregove da bi posmatrali nizije, tako isto treba biti vladalac da bi se dobro upoznao narod, i biti čovek iz naroda da bi se upoznao vladalac.
Dakle, neka Vaša Svetlost primi ovaj mali dar sa onom usrdnošću sa kojom ga ja šaljem. Ako ga budete pažljivo razmotrili i čitali, on će Vam pokazati moju žarku želju da dospete do one veličine koju vam usud i ostale vaše osobine obećavaju. Pa ako Vaša Svetlost sa visine na kojoj je upravi koji put pogled u ove nizine u kojima se nalazim, shvatiće kako nepravedno podnosim strašno i stalno neprijateljstvo sudbine.''
Niccolò Machiavelli ...
Ovde nije namera da se raspravlja o tome kako je hrišćansko učenje neistinto, ili da se zastupa suprotno mišljenje. Hrišćanstvo sadrži snažne mitove , i impresivna pripovedanja o svetu i položaju čoveka u koja su ljudi vekovima uopšteno verovali da su doslovce istinita, ali malo koji hrišćanin ih danas vidi u tom svetlu. Nije ovde reč ni o osporavanju hrišćanstva ili miliona vernih hrišćana u prošlosti. Veliki mit, kao velika pesma, sadrži dublju istinu nego što je doslovna istina.
Prvi hrišćani su bili Jevreji i nova religija prirodno nosi pečat nasledstva Judaizma. Knjige Starog zaveta su bile svete kako hrišćanima tako i Jevrejima, iako su im hrišćanina naknadno svoje knjige u vidu Novog zaveta.Od svih knjiga koje sadrži hrišćanska Biblija, Knjiga postanka (Geneza) i Otkrovenje, prva i poslednja su najznačajniji izvori hrišćanske mitologije.
Prvih jedanaest poglavlja Geneze opisuju:
stvaranje sveta i čoveka;
nadolazak zla u svet koji je stvorio Bog, kada je zmija iskušavala Adama i Evu u Edenskom vrtu;
progon prvog čoveka i žene iz vrta ,te poreklo rada i smrti;
prvo ubistvo čoveka, kada je Kain ubio svog mlađeg brata Abela;
zloba čovečanstva koja je bila uzrok tome da je Bog poslao na svet veliku poplavu, kako bi ga uništio;
kako su se Noa, njegova porodica i životinje u arci spasili od poplave i ponovo nastanili Zemlju.
Do relativno novijeg doba, taj izuzetni mit, ili zbirka mitova, o ranoj istoriji čovečanstva je bio opšte poznat u zapadnom svetu i doprineo zapadjačkom shvatanju sveta i čoveka.
Sedam dana stvaranja sveta
Prvi dan
Stvaranje svetlosti odvajanje svetla oid tame i stvaranje dana i noći
Drugu dan
Stvaranje Neba ( „firmamenta")
Treći dan
Stvaranje Zemlje ,mora, biljaka i drveća
Četvrti dan
Stvaranje Sunca ,Meseca i zvezda ( Stvaranje Sunca u Božijoj levoj ruci, i Meseca u desnoj
Značilo je stvaranje vremena.Prema Genezi , Bog je četvrtog dana postavio svetlaća tela na Nebo, kako bi odvojio dan od noći „da budu znaci praznicima ,danima i godinama"Nit želi da istakne činjenicu da svet svoje postojanje zahvaljije Bogu i prema tome život nije prazan i besmislen
Peti dan
Stvaranje riba , morskih stvorenja i ptica
Šesti dan
Stvaranje životinja na Zemlji, uključujući stoku i bube, divlje životinje, čoveka i ženu" I vide Bog sve što je učinio i bijaše veoma dobro" Knjiga postanka a.31
Sedmi dan
Dan odmora „ I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti, jer u taj dan počinu od sveg dela svoga koje učiniše"( Knjiga postanka 2.3)
****
U uvodnim poglavljima Geneze postoje dva opisa načina na koji je Bog stvorio svet.
Mit o napretku preokrenuo je to stanovište.Istorija je sada trajno napredovanje a ne opadanje.Kako najprilagođeniji preživljavaju, tako stvari, polako ali sigurno kreću nabolje.Zlatno doba je u budućnosti , a približni, već dostignut stepen je sadašnje stanje stvari.
Mit o napretku odražavao je i podržavao odlučnu samouverenost i optimizam 19.veka.On je stvorio društvenu klimu povećanih očekivanja, u kojoj su ljudi verovali da se kvalitet života i nadalje poboljšava, a ukoliko izostane takvo verovanje, ljudi postaju zbunjeni i sumnjičavi.Mit se zasniva na težnji da se industrijska civilizacija Zapada smatra najvećim stepenom koji su ljudi dosad dostigli, pa se prema tome na društva prošlosti i na ona koja nisu industrijalizovana u skladu sa zapadnim stan dardima, gleda kao na "nazadna" , zaostala i primitivna.
*
Levičarski politički pokreti u opštem a komunizam posebno, su se poslužili mitom o napretku i srodnoj ideji o postizanju čovekovog savršenstva.Prema njihovim stanovištima, životne patnje i stradanja nisu posledica urođene nepodešenosti ljudske prirode, već posledica pogrešne strukture društva.Kada ta struktura bude uništena, čemu napredak nužno vodi, ljudska bića će živeti u idealnom skladu i sreći, u zlatnom dobu budućnosti.
Desničarski pokreti, kao što je nacistički u Nemačkoj, takođe su crpili snagu iz uverenja da su nošeni napred na neodoljivoj plimi napretka.
Iako mitovi o napretku i postizanju čovekovog savršenstva , često poprimaju nehrišćanski ili protivhrišćanski oblik, oni imaju svoje pandane u sklopu samog hrišćanstva..
Tvrdnje u Genezi da je čovek stvoren po liku božijem , značile su za hrišćanina da ljudska priroda potencijalno usavršiva kroz milost Božiju,, ali ljudi neće postati savršeni na ovom svetu.Savršenstvo će dosegnuti u zagrobnom životu, na Nebu, ali ne u Nebu na zemlji političkih ideala.Hrišćanski pandan mitu o napretku je ideja o Božijem proviđenju, varovanje da kako se smenjuju godine, Bog ostvaruje svoju nameru.Bog ima svoj plan za svet.Koliko god je to ponekad bilo teško razumeti, ali sve što se dešava je deo nekog plana iza kog stoji dobroćudno, svevideće svrsishodno božanstvo , a ne slepi mehanizam prirodne selekcije ili bezlični tok istorije.
Jedna od trajnih posledica mita o stvaranju je nedelja.Čuvanje sedmog dana za sάbat sveti dan ili praznik, moguće je pratiti unazad svedo posmatranja Mesečevih mena. Pripovest o Genezi, međutim, uvodi sάbat u hrišćanski zakon i običaje kao Božiju zapovest, pa i u savremenom svetu, kako ta hrišćane , tako i nehrišćane, nedelja ima posebno mesto u sedmici. Nedelja se održala uprkos naporima čistunskih reformatora kalendara, uključujući i one iz francuske revolucije, koji su uveli „desetodnevnu nedelju". Jevrejski sάbat pada u subotu, a baština je paganskih mitologija, među kojima se razvilo hrišćanstvo , a hrišćanski sάbat pada u nedelju „dan Sunca" ( Sunday). Godine 321. n. ere Konstantin Veliki, prvi hrišćanski car u Rimu, koji je ranije poštovao „nepobedivo Sunce", je naredio da dan Sunca bude dan odmora.
*
Drugi mit o stvaranju u Genezi , datira verovatno iz 10.veka pre n.ere, usresređuje se na stvaranje čoveka, koji se ovde pojavljuje pre nastanka biljaka i životinja. Reč je o poznatoj pripovesti o Adamu i Evi, o zmiji i zabranjenom voću, o mitu duboke lepote i bogatstva koji objašnjava kako su se zlo smrt i patnja našli na dobrom svetu, koje je stvorio Bog.
Gospod Bog stvori prvog čoveka Adama („čoveka") iz zemljane prašine („adάmah" , pa Adamovo ime predstavlja igru reči ) i udahne mu u nosnice život. Bog posadi vrt u Edenu, na istoku, i postavi tamo čoveka da ga obrađuje i održava.U vrtu se nalazilo svako drvo koje je bilo lepo za pogledati i dobro za hranu, a takođe i drvo života , te drvo spoznaje dobra i zla. Bog reče Adamu da ne sme jesti sa drveta spoznaje.
Bog reče :" Nije dobro da je čovek sam; stvori ću mu pomoćnika po njegovoj meri" Tako Bog stvori sve životinje i ptice i dovede ih kod Adama da im da imena, ali nijedna životinja mu nije bila primerena za pomoćnika.Bog duboko uspava Adama i izvadi mu jedno rebro. Od njega oblikuje ženu i Adam je nazove Eva ( još jedna igra reči, prema hebrejskoj reči za „živo")
Zmija, najlukavija među životinjama, reče Evi i Adamu da pojedu zabranjeno voće jer tada neće umreti, nego će postati kao Bog i spoznati dobro i zlo. Eva pojede deo od zabranjenog voća i pruži deo Adamu, koji ga pojede.
" Tada im se otvoriše oči i spoznaše da su nagi.Postideše se i napraviše pokrivače od smokvinog lišća koje su ubrali.
Tada začuše gde Gospod Bog korača vrtom u svežini dana i pokušaše da se sakriti.Kada im je Bog prigovorio zbog onoga što su učinili, Adam okrivi Evu, a Eva okrivi zmiju. Bog prokune zmiju i osudi je da celog života puzi na stomaku.Adama i Evu kazni smrću, teškim radom na Zemlji, kojim će osigurati život i, mukom rađanja i podložnosti žene muškarcu." Tada Bog isprati Adama i Evu iz prekrasnog vrta, kako bi ih sprečio da jedu sa drveta života i postanu besmrtni, a na istočnom delu vrta Bog postavi anđele s ognjenim mačevima, da čuvaju put do drveta života.
Posle toga, Adam „spozna" Evu i ona mu rodi Kaina, koji će biti prvi ubica.
*
*
Eden , na hebrejskom znači „zadovoljstvo".Edenski vrt kao raj, idealno mesto sreće, oslobođenja od smrti, rada, sukoba , bola , tuge,krivice i stida, neodoljivo je privlačio, kao mesto na koje ljudi žele da pobegnu od bede ljudskog položaja - bekstvo u utopiju.U srednjem veku, učestalo je verovanje da vrt potoji na Nebu ili u tajanstvenom kraju „izvan sveta", gde duše blaženih preminulih žive u idiličnoj sreći, čekajući Poslednji sud.Istovremeno, dugo se verovalo da je rajski vrt još na Zemlji, iza ( do tada ) poznatih geografskih granica.
Na hrišćansku ideju o raju uticao je grčki i rimski mit o Elizejskim poljima ili Ostrvu blaženih, raj daleko preko mora, te keltski mitovi o drugom svetu. Ponekad se ideja poistovećuje s verovanjem u milenijum ( utemeljen u Otkrovenju, 20.poglavlje), period od hiljadu godina posle drugog Hristovog dolaska, kada će Hrist na Zemlji uspostaviti kraljevstvo svršene sreće.
Kada je Kolumbo plovio preko Atlanskog okeana, da bi stigao na istok i otkrio Amerike, verovao je da je blizu Edena. Kada je sir Walter Raleigh 1595.g. putovao rekom Orinoco kroz prekrasne predele, za trenutak je poverovao da je našao Zemaljski raj.Rani izveštaji o urođenicima iz Novog Sveta, nametali su poređenje sa mitskim zlatnim dobom i sa Edenom.Za indijance iz obe Amerike, pripovedalo se da žive u stanju rajske jednostavnosti i nevinosti. Živeli su slobodno, malo su radili, trebalo im je malo odeće, nisu imali novaca , ni mera, i činilo se da nemaju zakonskih odredbi, sudova ili sporova. Taj naivni utisak se iskrivio, kada je ustanovljeno da Indijanci ipak ratuju, ali se uprkos tome utemeljio mit o plemenitom divljaku, verovanje da su jednostavnija društva u osnovi superiorna u odnosu na civilizovana društva. To je upravo obrnuto stanovište od ranije zabeleženog modernog prezrivog gledanja na primitivnu zajednicu.Poimanje plemenitog divljaka pobudilo je novo , naklonjeno zanimanje za keltsku, germansku i skandinavsku mitologiju i uticalo na razvoj demokratičnosti preko mita o društvenom dogovoru, što objašnjava mogućnost pojave vlasti u izvorno slobodnom svetu.Mit je govorio da su se ljudi u dalekoj prošlostidobrovoljno odrekli dela slobode kako bi osigurali blagoslov redovnoj upravi.Zaključak je bio da vlast ne sme da počiva na sili, nego na dobrovoljnom pristanku onih, kojima se vlada.
Kako je Zemlja bila istražena, teško je bilo verovati daje Eden još neotkriven. Pa ipak, Zemaljski raj, milenijum i utopija, su se ponovo javili kod levičarskihh političkih pokreta u vidu budućeg Zemaljskog raja.
*
Mnogi hrišćani danas , pripovest o paklu smatraju mitom, a u prošlosti , hrišćanska teologija je osuđivala veliki deo narodnog shvatanja o Nebu, smatrajući je mitskom. Sveštenicii često zameraju vernicima što raj zamišljaju u konkretnom, fizičkom smislu kao usavršeno izdanje života na Zemlji. U teologiji se raj ne smatra mestom već stanjem, življenjem sa Bogom. Za tradicionalno narodno verovanje, on je , međutim mesto na Nebu koje isijava svetlošću i ispunjeno je uzvišenom muzikom.Verni hrišćani će tamo živeti u svom telesnom bliku, zauvek mladi i krepki, slaveći, pevajući i plešući. Nikada niko neće biti gladan ili žedan, tužan ili umoran, ljut ili nezadovoljan i niko neće nikada raditi.
U hrišćanskoj umetnosti , Nebo se često prikazuje u vidu prekrasnog krajolika, sa livadama i stablima, drvetom života i sa rekom ili izvorom života. Ili je to ograđen cvetni vrt. Obe ove slike (viđenja) izvedene su iz Edena. Još jedna slika o raju, u vidu grada, preuzeta je iz Otkrovenja i Starog zaveta.
„Imaj na umu da se grad nalazi na visokom brdu, ali hodočasnici se slakoćom penju...Sa Svetlećima (anđeli) razgovaraju o uzvišenosti mesta i oni im govore da su uzišenost i lepota mesta neizrecivi. Tamo, kažu oni, leži ‘planina Sion, nebeski Jerusalim, neizbrojivo društvo anđela i duhova pravednih ljudi koji su postali savršeni‘. Sada, ,kažu oni, idete u Božanski raj gde ćete videti drvo života i jesti voće koje se nikada ne suši; i kada budete tamo došli daće vam belu odeću , i vi ćete šetati i razgovarati svakog dana sa Kraljem čak sve dana večnosti...
I tada videh u snu kako se ta dva čoveka približiše vratima; i kako su ušli bejahu preobraženi i bejahu obučeni u odeću što je sijala kao zlato. Tamo takođe bejahu ljudi s harfama i krunama te ih dadoše i njima - harfe da bi na njima svirali himne , a krune u ime počasti. Tad začuh u svom snu kako sva zvona ponovo zazvečaše od radosti...
Tada, upravo u tom trenutku kada su se vrata otvorila da bi judi ušli provirih za njima i tamo Grad sijaše kao sunce. Ulice takođe bejahu popločane zlatom i ponjima su koračali mnogi ljudi s krunama na glavi , palmovom grančicom u ruci i zlatnim harfama uz koje su pevali himne" ( Iz dela Put hodočasnika do John Bunyan, 1678. g).
Nebeski grad je novi Jerusalim koji se u Otkrovenju spominje kako s neba silazi na Zemlju.Sve su to simboli stvarnostikoja je, prema shvatanju teologije, tako daleko od bilo čega poznatog na Zemlji, da je neopisiva.Krajolik je simbol večnog života i lepote, vrt - sklonište, grad sigurnosti i divote.
Crkva je nasledila poimanje pakla iz judaizma i iz klasičnog sveta, i zadržala ga delom iz uverenja da je pakao potreban kao sredstvo zastrašivanja u borbi protiv zločina i bezvlašća , a delom zbog verovanja u pravednost odmazde prema kojoj zli zaslužuju da budu kažnjeni.Pakao je suprotan pol Nebu. Prokleti se previjaju u vatri, kuvaju u kazanima, smrzavaju na ledu, dave u blatu.Kidaju im delove tela , gutaju ih i izlučuju čudovišta, ujedaju zmije i ubadaju škorpioni, šugavi su, šibani i vešani.Muke se beskonačno ponavljaju, zauvek ponovo i ponovo, i kao što je prisustvo Boga vrhunska radost Neba, tako je i prisustvo đavola vrhunski užas pakla.
Neki hrišćanski mislioci smatraju mitom tradicionalnu sliku o Poslednjem sudu do kog će doći na kraju sveta, kada će doći Hrist da sudi živima i mrtvima Neki teolozi smatraju da je učenje o inkarnaciji, prema kome je Isus Bog u ljudskom obliku, takođe mit, što ne znači da nije istinito, već da je njegova istina pesnička , a ne doslovce takva.Ali mnogi hrišćani odbacuju takvo tumačenje.
*
Mnogi hrišćani danas smatraju đavola mitom.Prema pripovesti o Edenu, poreklo zla je u prvoj ljudskoj neposlušnosti.Jasno je međutim da mnogo zla i nezaslužena patnjana svetu , ne proizilaze iz ljudskog delovanja.Zato druga pripovest, koja se temelji na Isaiji i Otkrovenju, pripisuje glavni uzrok zla neljudskom uzroku.Izvorno , đavo je bio veliki arhanđel, divan i veličanstven. U svojoj veličanstvenosti požeo je da se izjednači sa Bogom. Za kaznu , proteran je sa Neba na Zemlju i tamo seje zlo.
„Uto se zametnu rat u nebu koji je „Mihajlo" sa svojim anđelima mora voditi protiv Zmaja.Zmaj i njegovi anđeli prihvatiše borbu, ali je mogaše izdražati. I ''mesta'' za njih više ''nije bilo'' u nebu. Bejaše zbačen veliki Zmaj, stara''Zmija'' koja se zove ''đavo''-''sotona'', zavodnik celog sveta- bejaše zbačen na zemlji i bejahu zbačeni s njim i njegovi anđeli. Uto začuh jak glas u nebu gde govori" Sad je nastupilo spasenje i snaga i vlast našega Boga, i vlast njegovog Pomazanika, jer je zbačen tužilac naše braće , koji ih je optuživao dan i noć pred našim Bogom...Zato se radujte , nebesa i vi koji stanujete u njima. Jao vama zemljo i more, jer je đavo sišao vama s velikim gnevom, svestan da ima još samo malo vremena"( Iz Otkrovenja ,pogl.12).
Sotonini sledbenici, anđeli koji su zajedno sa njim bili proterani sa Neba, su postali demoni i navode ljude na greh, kako bi ih bacili u đavolove kandže u paklu i ntako oduzeli njihove duše Bogu.Navodno je ime velikog arhanđela bilo Lucifer „svetlonoša", na Nebu, a Sotona, „protivnik" posle njegovog pada. Sotonin zločin je bio isti kao i Adamov - pokušaj da se nadmeće sa Bogom. Obojica su bili Božiji odmetnicii mitovi o njima se nadopunjuju, jer Edenska zmija postaje bilo đavolov službenik, bilo maskirani neprijatelj.o se ne spominje u Genezi, ali u Otkrovenju .se Sotona naziva „stara Zmija".
Kako su paganski preobraženici prelazili na hrišćanstvo, crkva je poistovećivala paganska božanstva sa obeležjima koje nose Sotona i pali anđeli kako bi zaveli čovečanstvo. Poštovanje paganskih bogova se osuđuje kao poštovanje demona.
A sa druge strane , hrišćanstvo je nastalo u paganskom svetu i preobraženici su nužno doneli paganska verovanja i mitove.Hrišćanstvo nije imalo boginja, a Devica majka je u narodnom verovanju zauzela mesto paganske boginje majke. Slično tome, Isus se ponekad izjednačavao sa umirućim i uskrsavanim božanstvima paganstva, iako su oni umirali i rađali se svake godine Isus samo jednom.
Druga klasična predaja, koja je prešla u hrišćanstvo u vreme kada je Rim postao središte crkvenevlasti, je bio mit o Rimu kao večnom gradu, koji je sv.Augustinpreobrazio u sliku o Božijem gradu, večnom gradu pravednih..
*
U srednjem veku razvio se privlačan , iako pogrešan, mit o gralu. Najstarija sačuvana pripovest Le Conte du Graal od francuskog pisca Chertiena de Troyesa, napisana 1180.g i nedovršena.
Junak je mladi vitez Persifal koji dolazi do tajanstvenog dvorca blizu široke reke.. Vlasni dvorca je Kralj ribar, nazvan tako jer je hrom i namoćan da hoda ili jaše, pa mu je ribarenje jedina razonoda.Kralj ga poziva u goste i Parsifal vidi povorku. Prvo dolazi mladić noseći belo koplje s belim vrhom, s kog kaplje kap crvene krvi na njegovu ruku.Zati dolaze još dvojica mladića noseći svećnjake i sa njima prekrasna devojka raskošno obučena, koja nosiu ruci zlatnu činiju optočenu dragim kamenjem. Kada ona uđe s gralom, nastane toliko jako svetlo da svećnjaci izgube svoj sjaj kao što zvezde izblede pored Meseca ili Sunca.Iza nje dolazi druga devojka sa srebrnom posudom. Povorka prolazi kroz dvoranu i odlazi u drugu prostoriju.
Parsifal je bio jako znatiželjan da otkrije šta je upravo video,ali niko jišta ne govori, a on suviše pristojan da pita. Sledećeg jutra, dvorac se ničio skroz napuštenim. Kada je izjahao kroz vrata, pokretni most se sam podigao iza njega. Kasnije mu je rečeno da je trebao da pita kome gral služi.Da je pitao, Kralj ribar bi ozdravio i iz toga bi proizašla mnoga dobra.
Prema kasnijim picima , gral je bila posuda sa Poslednje večere u kojoj je Isus svojim učenicima ponudio vino koje je bilo njegova krv.Ona je pripala bogatom Isusovom sledbeniku Josipu iz Arimateje, koji je u njoj uhvatio malo krvi koja je tekla iz rana razapetog Spasitelja. Taj veliki simbol ili zavet večnog života, posudu koja sadrži Hristovu otkupljujuću krv, su čuvali u tajnosti u tjanstvenom dvorcu naslednici Kralja Grala, potomci Josipa iz Arimateje.Prema pripovetkama. Hrabri vitez s dvora kralja Artura u nastojanju da se domogne grala savlađuje nemoguće prepreke i opasnosti i tako stiče besmrtnost i jedinstvo sa Bogom.
Crkva se nije obazirala na pripovesti o gralu, jer su one značile da se spasenje može postićii drugačije negouz pomoć crkve.
Mit je uglavnom konstruisan iz građe izvorno preuzetei z keltske paganske religije. Gral je obično „pehar" ili posuda sa Poslednje večere i usko je povezan sa svetom misom, ali mu je udaljeni predak tajanstvena posuda besmrtnosti u keltskom drugom svetu. Kralj ribar je obično hrom ili onemoćao od starosti i zato mu je zemlja pusta i neplodna. Jedan od junakovih zadatakaje da izleči kralja i tako obnovi život na pustoj zemlji, tema koja koja takođe potiče iz starih keltskih verovanja.
Pripovetke su pune tajanstvenih i očaravajućih motiva.Čudan je naziv Kralj ribar ili Bogati ribar za čuvara grala. U njegovom dvorcu je koplje s kog kaplje krv, a to je koplje koje je bilo zabodeno u Hristov bok. Kako bi izlečio Kralja ribara, junak mora da postavi pitanje koje je u svom najranijem obliku glasilo „Kome služi gral?" Prekrasna devojka koja nosi gral , i Ružna devojka , strašna veštica koja se približava junaku, očigledno su dva vida paganskih boginja.Tema osvete povezana je sa slomljenim mačem koji mara da da popravi junak. Čini se da nema nekog kompletnog mita koji bi stajaoiza pripovesti o gralu.Srednjovekovni autori su sastavili hrišćanski mit na osnovu nepovezanih i promenljivih paganskih predanja.
*
Tokom srednjeg veka učinjeni su napori da se klasična mitologija pomiri sa hrišćanskom. Ti napori su povećani u renesansi uporedo sa sve većim divljenjem grčkim i rimskim civilizacijama. Mitovi i legende starog sveta sadrže duboku mudrost koja je, prema mišljenju nekih naučnika, bala skrivena u oblik pripovetkekako bi se sakrila od običnog sveta. Iako su bili pagaski, mitovi su predskazivali" il ianticipirali hrišćanke istine.Takav pristup je mogao uroditi neobičnim rezultatima. Neka anmonimna francuska pesma iz približno1300.g reinerpretira Ovidijeve Metamorfoze, kao zbirku pripovesti koja unapred iskazuje hrišćansko učenje.Dijana je trebala predstavljati sveto trojstvo , a Akteon Isusa, Faeton koji je ukrao Sunčevu kočiju bio je Lucifer,nosač svetla, a Demetra koja traži Persefonu bi bila Majka crkva, koja traži zabludele duše.Neki autor iz 1531.g. preobrazio je mit u Zevsu koji zavodi lepog dečakasimbol čiste duše koja doseže zanos u ljubavi prema
Činjenica da je hrišćanski Bog istovremeno jedan i pobudila je yanimanje ya grupe od tri lika troje pobudila je interesovanje za grupe od tri lika u klasičnoj mitologija , jer se verovalo da one pokazuju par suprotnosti, dok treći član predstavlja jedinstvo koje ih povezuje i nadilazi . Klasična slika tri Gracije je često prisutna u renesansi sa tom konotacijom.. Tri boginje koje su se takmičile za nagradu najlepšij u grčkoj pripovesti o Parisovom sudu slično se nameće, , a mit o ljubavi između Marsa i Venere se takođe tumači kao jedinstvo suprotnosti između ljubavi i rata.
Crkva nije rado pristajala na traganje za isstinom u paganskoj mitologiji. Mnogi sveštenici su bili oduševljeni klasičnonm civilizacijom, ali crkva nije , blagonaklono gledala na na pokušaje ponovnog oživljavanja paganskih mitova i na suprotne ideje koje bi takvim pokušajima ušle u hrišćanstvo.
*
Crkva nije bila sklona ni drgom suprotnom učenju - alhemiji , kojoj je zajedničko s pripovestima o gralu, bilo načelo da čovek može pronaći spas drugim putem, a ne samo uz pomoć crkve. Na jednom nivou alhemija je bila rani oblik hemije i pokušaj pravljenja zlata. Na drugom nivou, to je bilo mistično traganje za Bogom, besmrtnosti i zlatnim stanjem duhovnog savršenstva.
Centralni mit alhemičara je bila pripovest o "kamenu mudrosti". Verovalo se da taj tajanstveni predmet i duhovno stanje "kamen i nekamen" i svakog ko ga dotakne preobrazi u zlato.On je bio takođe i "eliksir života", univerzalni lek koji leči sve bolesti i svakom podjednako poklanja večni život i mladost.Svi hekijski procesi kojima se bavila alhemijabili su namnjeni proizvodnji tog kamena i stanje duhovnog savršenstva.. Proizvodeći "kamen" , alhemičari bi i sami postali "kamen".Alhemičarski simbolizam je mešao hrišćanske, paganske i astrološke motive. Govorilo se da postoji sedam procesa u proizvodnji "kamena", koji odgovaraju sedam dana stvaranje sveta u Genezi i sedam planeta česta su bila poređenja kamena i Hrista.
Tajne prirode , alhemijski test koji se pripisuje Arnoldu de Villanova (1253 - 1311) , povlači paralelu između stvaranje "kamena mudrosti" i Isusovog života.U njemu se kaže da je svet izgubljen zbog žene ( misli se na Evu), i da ga preko žene treba i spasiti , a na isti način alhemičar mora " neporočnu majkustaviti u krevet sa sinovima, već prema nameri, i naterati je da podnese najteže ispaštanje , dok ne bude potpuno pročišćena od svih grehova". Neokaljana majka će tada roditi sina, On će tada propovedati i reći " Pokazalo se znamenje na Suncu i Mesecu", ‚‚Sina treba uzeti i snažno tući i šibati da ne bi nastradao zbog gordosti Zatim, alhemičar treba da ga stavi ukrevet da bi se pročistio" tada ga uzeti " neuprljanog i dokrajčiti u hladnoj vodi". Posle toga ga treba predati Jevrejima da ga razapnu. " I dok bude razapet , pojaviće se Sunce i Mesec itada će se otkinuti zavesa na hramu i biće veliki potres. Tada treba pojačati vatru i on će predati duha".
Ta uputstva se na jednom nivou odnose na hemijske eksperimente koji se vrše u alhemijsakim laboratorijama.Njihova zamršenost i mešenje hrišćanskog i erotskog , karateristična su za alhemiju.
U 16. i 17. veku stvorio se jaz između religije i nauke, pošto je nauka podrivala hrišćansku sliku sveta, a time i samo hrišćanstvo.Kako alhemija obuhvata oba pristupa, hemiski i duhovni, tako je bila spremna da ponudi most kojim će se premositi taj jaz. Zbog toga su važna tri njealhemijska manifesta objavljena u Nemačkoj od 1614 do 1616. godine, koji izveštavaju o postojanju bratstva Rozen krancera, tajne organizacije za koju se može sa sigurnošću reći da je izmišljotina.Bratstvo je težilo " univerzalnom i opštem preobražaju celog sveta" do kog bi se došlo sjedinjenjem Protestantske crkbve sa alhemijom, magijom i naprednim dostignućima nauke.Pretpostavlja se da je osnivač tog bratstva bio Christian Rosenkreutz( Rosy-Cross). Rodio se u Nemačkoj 1378. godine , vaspitavan u samostanu.Putovao je u Siriju, Egipat i Maroko, prikupljajući znanja od velikih učitelja tajne mudrosti.Po povratku u Nemačku, pridružuju mu se tri brata iz njegovog samostana i osnivaju rozenkrancersko bratstvo.Kasnije im se pridružuju još pet članova koji se zaklinju na vernost i isceljenje bolesnika. Christian Rozenkrautzer je umro u 106. godini i bio sahranjen sedmospratnoj tajnoj grobnici. Preostala braća su prenela svoje znanje nekolicino pažljivo odabranih sledbenika, od kojih su neki otvorili Rozenkrautzerovu grobnicu posle 120 godina i pronašli da mu je telo savršeno očuvano.
Pripovest je zanimljiv primer očigledno samovoljno stvorenog mita kako bi se zadobio ugled određenom društvenom programu.
*
Veštice u kasnoj srednjovekovnoj i ranoj novovekovnoj Evropi nije neko ko navodno uz pomoć tajnih zlih sila izaziva smrt, bolest i zlo.Verovalo se da je veštac, a mnogo češće veštica, deo velike zavere koju je organizovao i vodio đavo, a cilj joj je uništenje hrišćanstva, ponižavanje svih vrednosti, okretanje siromašnih protiv bogatih, mladih protiv starih , rušenje društva u prah i pepeo. Oni, za koje bi se posumnjalo da su počiniocitakvih nedela, bili su mučeni, sve dok ne bi priznali , a zatim smaknuti.Smatra se da je na taj način ubijeno između 250000 i milion ljudi.
Svi se uglavnom slažu da su većina njih bili nevini.
U osnovi manije progona veštica leži mit o organizovanoj uroti. On se temelji na verovanju da zlo koje redovno napadasvet nije proizvod uobičajenog toka događaja, već ga izazivaju rušilačke grupe ljudiodgovorne za sveokolnosti koje ozbiljno ugrožavaju životr.U vreme progona veštica, te okolnosti su uključivale loše vreme , lošu letinu i epidemije.
U kasnom srednjem veku, kada je lov na veštice uzeo velikog maha, bile su u toku promene u društvu.Uobičajene institucije su propadale a crkva je bila pod pritiskom napada reformatora.Pojavio se strah da je sveukupno ustrojstvo društva u opasnosti.Verovalo se da se iza te opasnosti kriju đavolovi prsti. Hrišćani su oduvek bili skloni da svo zlo ovog sveta pripišu neprijatelju, a teolozi su od njega napravili zlo ogromne snage.Kasnije je napetost između Rimokatoličke i Protestantske crkve, od kojih je svaka bila uverena da je istina na njenoj strani u skladu s tim verovala u đavolsku zlonamernost svake opozicije, doprinela da taj strah dostigne vrhunac. Strah je tražio oduška.
I katolci i Protestanti su u vešticama ili za one za koje se to pretpostavljalo, videli Sotonine sledbenike u ljudskom obliku u sklopu velike tajne urote protiv svega što im je bilo dragoceno i reagovali jezivim divljaštvom.
Mit o organizovanoj zaveri nije odumreo s prestankom lova na veštice.U 18.veku, tajna društva, posebno slobodni zidari, osuđivani su da spremaju zaveru protiv društva.U 19.veku ista optužba je izrečena i Jevrejuma. U 20.vekutaj mit je bio na delu u antisemitizmu, u nacističkim strahotama u Nemačkoj, u progonu pretpostavljenih neprijatelj društva u Americi, iza gvozdene zavese.
Mit nije nužno sila koja doprinosi dobru.
‘'Mitovi nisu samo objektivno zanimljivi zbog onoga što otkrivaju o ljudskoj psihologiji i kulturi, nego i zbog sebe, zbog pesničke istine koja razlikuje velike mitove, kao i velika književna dela, od puke fikcije.Interesovanje za mitologiju u našem vremenu javilo se zbog osećaja da je čovek nauke i tehnologije izgubio svoj put i da put ka istini vodi ka području mita. Mitovi koji pripadaju kulturama koje se veoma razlikuju od naše, začuđujuće su bliski našim životima i tiču se našeg položaja u svetu.''
"Richard Cavendish"
***
‘'Tu se sad postavlja pitanje: da li je bolje da te ljudi ljube ili da te se boje. Odgovor je, da bi najbolje bilo i jedno i drugo; no kako je to dvoje teško sastaviti, mnogo je sigurnije, da te se ljudi boje, negoli da te ljube, ako već oboje ne možeš postići. Jer o ljudima se uopšteno može kazati: nezahvalni su, nepouzdani, pritvorni, izbegavaju opasnosti i pohlepni su za dobitkom; dok im dobro činiš, tvoji su, nude ti svoju krv, imetak, žene i decu, kako sam vam već kazao, kad je potreba daleko; no kad se nevolja primakne, okreću se. Propada vladar, koji se posve oslonio na njihove reči, pa se nije ni na šta pripremio; jer prijateljstva, koje se dobijaju za platu, a ne veličinom i plemenitošću duha, kupuju se, a ne poseduju, pa se u pravo vreme ne mogu upotrebiti. Osim toga, ljudi se manje ustručavaju da uvrede nekoga, koji želi da ga ljube, nego li nekoga, koji im uliva strah; jer ljubav se podržava vezom zahvalnosti, samo što ljudi, budući da su opaki, tu vezu raskidaju, kad god im je to od koristi; strah se pak podržava neprestanom pretnjom kazne.''
Niccolò Machiavelli