Pitao me je da li može 4-5 dana da ostane u Bolnici, da se, kaže, malo odmori, je ne može više da izdrži!
To je bilo posle, kad smo obrisali suze...kad nisam dozvolila da Tata podje sa nama...kad su mi krupne, suzne, dečačke oči poverovale, dok su me tražile u magli, dok je kovrdžava glavica bolela, jako, dok su nejake šake stiskale čelo, i rojile se misli, crne kao noć u kojoj su mi ga doneli i bacili na krevet, "zato što je imao stres".
A imao je i tragove šake na svom dečačkom vratu, jasno su se videli crveno-modri otisci sva četiri prsta, kojima ga je Tata "samo malo, evo ovako, uhvatio". Takodje je imao i posekotinu dugu 2 cm iza levog uva. I srce koje je kucalo jako - da iskoči iz grudi. I u srcu jednu devojčicu, koju mu je Tata branio. I ne samo to. Često mu je Tata branio sve i svašta, na isti način, baš kao večeras.
Tata se ljutio na mene jer sam zvala policiju. Rekao je "to je moje dete! Ej, znaš čiji je on? On je moj!" Rekao je "ti si iz Varoši, a i ja sam iz Varoši, pa videćemo se mi još!" Tata je širio neprijatan miris domaće šljivovice. Ne bi bio bolji Tata sve i da je mirisao na viski. Tata misli da sam namerno njegovog SinaPrvenca ostavila na Dečijem odeljenju. Jesam. Jedva. Jednostavno - niko ga nije hteo :
-Hirurg, HomoBalcanicus, PoznatŠirojJavnosti (ma Obožavan - tepamo mu svakojako) samo što nije dao orden Tati, jer je mišljenja da tako treba...pregled nije obavio, ni inspekciju kao deo pregleda, o snimanju i td. zbog povrede glave udarcem tupim predmetom u potiljak, i ispada u vidnom polju nije ni razmišljao.
-Neurolog, po obavljenom neurološkom pregledu i pažljivo uzetoj anamnezi, zaključi da ga "nema gde, jer On još nema 16 godina, a bilo bi možda dobro da prespava u Bolnici".
-Psihijatar takodje napisa svoje, reče isto što i Neurolog, i seti se Pedijatra. Da, On će u maju imati 16!
-Pedijatar učini sevap! Prespavaće moja kudrava, musava glavica tu, na Pedijatriji, da se smire nejake grudi, da udahnu duboko... već je manje bolela glavica,već se nisu ni maglile oči baš onoliko...od umora se usporile misli...šta će biti sutra...to ćemo sutra...
Pitala sam se da li je dobio večeru...ili doručak...da, bilo je 2 h ujutro kad sam ga pogledala dok je odlazio sa Tetom, da li je odmorio uplakane oči? Pitala sam se šta bi bilo da je već bio maj i da je već imao 16? Pitala sam se šta će biti kad bude Sutra, kad dodje kući, kad dodje Tata...?
U Centru za socijalni rad nije bilo nikoga od stručnih radnika da primi obaveštenje o Njemu - svi su otišli na seminar. A On će u maju imati 16.