Dobila sam zadatak da napišem redakcijski komentar o povlačenju Zakona o diskriminaciji i evo šta sam napisala i šta je objavljeno u današnjoj Borbi.
Zakon protiv diskriminacije povučen je iz procedure u Skupštini Srbije na zahtev srpske pravoslavne crkve, zakon čiji je model urađen još pre osam godina, dakle dovoljno davno da je mogao i da se rodi i da prohoda i pođe u školu da je bilo političke volje. Ali nije. Svedoci smo raspada emancipacije i tolerancije u prenatalnom periodu demokratije.
Bio je dovoljan jedan vladičanski telefonski poziv, pa da ceo trud padne u vodu. Balvan u oko pravoslavlja bio je član 18 koji reguliše diskriminaciju u oblasti verskih prava. To što član 44. Ustava Srbije predviđa odvojenost crkve od države, nije omelo člana Vlade da upije vladikine reči šta se valja, a šta ne i povuče zakon iz procedure.
Ispada sad da smo džaba dizali dževu na selo Žitorađe što su odlučili da pomoć od 20.000 dinara daju samo za prvorođeno dete koje su roditelji krstili u crkvi. Odluka uopšte nije sporna. Da jeste, svi bi jurili da izglasaju zakon protiv diskriminacije.
Ovako, ispada da su u pravu i ovi što neće Rome u komšiluku i homoseksualce u Sava centru, a hoće pravoslavnu džamahiriju. Nije tajna, SPC se opasno nakostrešio zbog člana 21, koji reguliše zabranu diskriminacije u pogledu rodnog identiteta i seksualne orijentacije.
Lepo kažu popovi da je poslednje vreme došlo kad i žene drže govore. To nije bogoprirodno i s razlogom izaziva sablazan. Svaka žena treba da zna gde joj je mesto. Ta već deca na časovima veronauke uče da je kroz Evu došao pad, a kroz Bogorodicu spasenje. Za razliku od homoseksualaca, žene bar mogu da se spasu rađanjem dece. Mogu i da se spasu ako ostanu verne i poslušne mužu. Uostalom, „gospod je odredio da je njeno spasenje kroz muža".
A sve ove slobodoumne žene, što bi ekonomsku i, bože me prosti, seksualno da se emancipuju, sve su one „protiv Boga i protiv muža". I nije tačno da su ljudska prava i zakon protiv diskriminacije korak u slobodu, sloboda je „u poslušnosti Bogu, u ljubavi prema onome od čijeg je rebra voljom Božjom sazdana".
I koga briga za zakon o diskriminaciji kad mi imamo vladiku Nikolaja, koji je poručio da je najpreči zadatak Srba „da se slože, obože i umnože". Ali da se zna da je svaki odnos izvan braka muškarca i žene blud.
A mladi ne treba da se zanose nekim tu pomodnim zapadnjačkim strahotama kao što su zakon o diskriminaciji, ljudska prava, čak su sad izmislili i ženska i dečja, kad se zna da je batina iz raja izašla. U narodnoj bajci „Nemušti jezik" u čitanci za osmi razred deca uče o čobaninu koji uzme batinu i prebije svoju trudnu ženu zato što je mnogo radoznala i sve bi bilo u redu da u Zbirci zadataka odobrenoj od Ministarstva prosvete tačan odgovor glasi: čobaninova žena zaslužila je da bude kažnjena zbog svoje neprimerene radoznalosti. A čobanin je odan, veran, uporan i dobrodušan. Rečju, nema ni zuc o agresivnosti.
Zato majke ćerkama treba da čitaju poučnu knjigu „Šta svaka pravoslavna devojčica treba da zna", u izdanju Svetigore. U njoj piše da svako ko koristi kompjuter jeste „rob mračne sile", a da 80 odsto devojaka koje koriste računar ostaje sterilno. Uzgred, menstruacija je kvalifikovana kao „telesna nečistoća". Devojčice ne treba ni knjige da čitaju, osim Žitija svetih, sve drugo „uči laži, licemerju i razuzdanosti", šminka je u „službi đavola", a seks i erotika van braka su blud od koga „ bludnici obolevaju od neizlečivih bolesti od kojih im se telo živo raspada, krv se kvari, otpada im nos", uopšte „greh i bolest su međusobno povezani".
Ako vam je muka, da skratim u tri reči: džaba ste krečili