Tribunal otvara pitanje odgovornosti Srbije za rat u BiH

Sudije Haškog tribunala potvrdile su novu optužnicu protiv Radovana Karadžića koju je sačinio glavni tužilac Serge Brammertz. Prema toj optužnici Karadžić se tereti za genocid počinjen u više bh. općina, ali i da je učestvovao u sveobuhvatnom međunarodnom zločinačkom planu zajedno sa Slobodanom Miloševićem, Vojislavom Šešeljem, Željkom Ražnatovićem Arkanom, Jovicom Stanišićem i Frenkijem Simatovićem. Ukoliko Karadžić bude osuđen za ono što mu se optužnicom stavlja na teret, ta presuda bi bila osnov za pokretanje revizije pred Međunarodnim sudom pravde jer bi se napokon dokazala stvarna uloga Srbije u proteklom ratu u BiH. Upravo zbog toga zvanični Beograd je već u panici i pokušava preuzeti kontrolu nad ovim suđenjem

U Haškom tribunalu je 16. februara potvrđena nova, izmijenjena optužnica protiv Radovana Karadžića kojom se bivši predsjednik Republike Srpske tereti za genocid počinjen nad Hrvatima i Bošnjacima u periodu od 1992. do 1995., ali i za zločinačko udruživanje kome je krajnji cilj bilo trajno uklanjanje Bošnjaka i Hrvata sa teritorija koje su Srbi smatrali svojima. U zločinačkom udruživanju su, prema optužnici, osim vojske bosanskih Srba učestvovali i JNA, odnosno Vojska Jugoslavije, kao i MUP Srbije i srpske paravojne jedinice. Dakle, optužnicom je ponovo pokrenuto pitanje odgovornosti Srbije u ratu u BiH što niko u Beogradu nije očekivao, stoga ne čude reakcije i pritisci na Haški tribunal, ali i pokušaji iz Beograda da preuzmu kontrolu nad ovim suđenjem.

Brammertzova optužnica Kada je Boris Tadić, predsjednik Srbije, odlučio da izruči Radovana Karadžića, ušao je u direktni sukob s antihaškim lobijem u Beogradu kojeg su predvodili njegovi politički protivnici, među kojima je bio i Vojislav Koštunica, a koji su regrutirali oko 35 posto glasača u Srbiji. Međutim, Tadić je računao da će ovim potezom povećati svoj, ali i ugled Srbije na međunarodnom planu, u čemu je naravno i uspio jer je Srbija nakon toga krenula ubrzanim putem ka članstvu u Evropskoj uniji.

S druge strane, Tadić je računao da suđenje Karadžiću ne može nauditi Srbiji, za šta je imao dva argumenta: postupak BiH protiv Srbije je pred Međunarodnim sudom pravde dobro prošao za Srbiju (glavna odgovornost je prebačena na snage RS-a), a postupak protiv Karadžića se trebao voditi po optužnici koja je napisana 2000. i u kojoj se ne spominje odgovornost Srbije za rat u BiH. U prilog tome išla je i činjenica da je gotovo identičnom optužnicom Momčilo Krajišnik osuđen, ali bez odgovornosti za genocid, a u postupku uopće nije tretirana bilo kakva odgovornost Srbije.

U vrijeme hapšenja i izručenja Radovana Karadžića malo ko je pretpostavljao da će glavni haški tužitelj Serge Brammertz napisati novu optužnicu u kojoj će Karadžića teretiti za genocid i udruženi zločinački plan koji direktno uključuje i Beograd. Nakon prvih najava da bi moglo doći do pisanja nove optužnice, krenuli su napadi iz Srbije na Tribunal, ali i pritisci prema kojima se nije trebala pisati nova, već samo skratiti postojeća optužnica, zatim da se optužbe za genocid trebaju odnositi samo na Srebrenicu, pa čak i prijedlozi po kojima bi se Karadžiću trebalo suditi u BiH. Jasno je da BiH, nažalost, još uvijek nema toliko jako pravosuđe koje bi bilo u stanju napisati i odbraniti optužnicu kakva je Brammertzova.

Slučaj Perišić Vijeće Haškog tribunala, kojim je predsjedavao Ian Bonomy, usvojilo je prijedlog Brammertzove optužnice gotovo u potpunosti. Karadžić se tereti za genocid čak u dvije tačke optužnice, a u ostalim mu se na teret stavljaju progon, istrebljenje, ubistva, deportacije, nehumana djela, teroriziranje civilnog stanovništva, nezakoniti napadi na civile i uzimanje međunarodnih talaca.

Nova optužnica najbolja je koju je Haški tribunal do sada napisao i Srbija sada zaista ima razloga za zabrinutost: pored izuzetno važnih procesa koji se u Tribunalu vode protiv Momčila Perišića, načelnika Glavnoga štaba vojske Jugoslavije od 1993. do 1998. koji je optužen za ratne zločine i za zločine protiv čovječnosti, Jovice Stanišića, bivšeg načelnika SDB-a Srbije, i njegovog pomoćnika Franka Simatovića Frenkija, optuženih za zločine nad nesrbima u Hrvatskoj i BiH 1991. - 1995., sada je Karadžić optužen za sveobuhvatni međunarodni zločinački plan u kojem su učestvovali Slobodan Milošević, Vojislav Šešelj, Željko Ražnatović Arkan, ali i Stanišić i Simatović. Ovaj zločinački plan obuhvata JNA, Vojsku Jugoslavije, MUP Srbije, specijalne jedinice (Škorpione itd.), ali i srpske paravojne jedinice koje optužuju za dva genocida i brojne druge zločine počinjene od 1991. do novembra 1995. Jedan od najvećih kvaliteta optužnice je što ukazuje na to da je postojao kontinuitet u vršenju ratnih zločina i genocida, a da je Srebrenica bila samo finiš tih zločinačkih planova.

U komentarima koji su uslijedili nakon presude Međunarodnog suda pravde u slučaju BiH protiv Srbije bilo je i onih prema kojima je rasplet ovog spora, pokrenutog još u martu 1993., došao donekle preuranjeno za bosanskohercegovačku stranu jer su u Tribunalu tek predstojala suđenja Momčilu Perišiću, šefovima tajne policije Jovici Stanišiću i Frenkiju Simatoviću, i lideru srpskih radikala Vojislavu Šešelju. Upravo ova tri suđenja trebalo bi da u potpunosti rasvijetle ulogu Vojske Jugoslavije i srpskih policijskih, paravojnih i dobrovoljačkih jedinica u ratu u BiH.

Za presudu Međunarodnog suda pravde posebno bi mogao biti zanimljiv slučaj Perišić u čijoj se optužnici navodi nekoliko nepoznatih detalja o ulozi Vojske Jugoslavije u srebreničkoj operaciji Vojske RS-a. Prema dokazima koje je Tužilaštvo Tribunala ponudilo protiv Perišića, oficiri Užičkog korpusa Vojske Jugoslavije učestvovali su u planiranju i pripremanju napada na zaštićenu zonu. Zatim se navodi da je Perišić 13. jula 1995. izdao naredbu tridesetorici oficira Vojske Jugoslavije da se jave Glavnom štabu vojske RS-a i preuzmu dužnosti u BiH, uključujući i područje Srebrenice, kao i da je Vojska Jugoslavije 1994. i 1995. godine organizirala tajnu obuku Desetog diverzantskog odreda - čiji su pripadnici učestvovali u brojnim srebreničkim pogubljenjima. Perišiću se, također, pripisuje da je naredio blokiranje granice između Srbije i Bosne, kako bi se srebrenički muslimani spriječili da pred Mladićevim snagama prebjegnu preko Drine, u Srbiju.

Revizija presude U slučaju da Radovan Karadžić bude osuđen za ono što mu se optužnicom stavlja na teret, zvanični Beograd će tada imati još većeg razloga za paniku jer bi ta presuda bila osnov za pokretanje revizije pred Međunarodnim sudom pravde. Ne treba, naravno, pri tome zaboraviti na važnost presuda protiv Perišića i drugih koje se očekuju u idućoj godini. Svjesni toga, u Beogradu igraju na kartu da je Rezolucijom UN-a rad Tribunala predviđen do 2010., što po svaku cijenu, uz podršku Rusije i još nekih država, pokušavaju i ostvariti.

Gašenje Tribunala prije donošenja ovih izuzetno važnih presuda bilo bi koliko dobro za Srbiju, toliko katastrofalno za BiH. U međuvremenu, kako bi što više odužili postupke, zločinci optuženi pred Haškim tribunalom na više načina pokušavaju opstruirati svoje procese. Stanišić tako odugovlači boravkom u bolnici i nastojanjima da se postupak protiv njega obustavi zbog "teške bolesti". Paralelno s ovim, iz Beograda, preko svojih agenata u Tribunalu, nastoje preuzeti kontrolu nad svim ovim suđenjima bez predstavnika RS-a. S tim ciljem pokrenuta je i inicijativa ukidanja Sekretarijata za saradnju sa Tribunalom RS-a, a na udaru se našao i srpski oficir za vezu iz BiH u Haagu.

Ukoliko Srbija pred Tribunalom uspije srušiti optužbu za sveobuhvatni zločinački plan, a dokaže se genocid u općinama koje se navode u optužnici, to će biti težak udarac za RS, jer bi to bila prva presuda za genocid izvan Srebrenice. Očito svjestan toga, Sefer Halilović ovih dana ponavlja kako treba sačekati ove presude pred Tribunalom pa tek onda ići u promjenu Ustava BiH.

Dokazi
Međupresuda protiv Miloševića osnova za optužnicu Karadžiću

Nova optužnica protiv Radovana Karadžića sadrži sve ono što je Tužilaštvo Tribunala prikupilo od 2000. godine. To su dokumenti iz slučajeva Milošević, Martić, Krajišnik, Perišić, Stanišić...

Ključni materijali su uzeti iz slučaja Milošević koji je međupresudom presuđen za genocid u osam općina u BiH. Nedočekavši kraj suđenja, Milošević je, kao što je poznato, umro. No, osnova za Brammertzovu novu optužnicu bila je upravo ova međupresuda.

Nova optužnica
Genocid u jedanaest općina

Vijeće Haškog tribunala, kojim je predsjedavao Ian Bonomy, usvojilo je novi prijedlog optužnice protiv Radovana Karadžića gotovo u potpunosti odbacujući samo tri navoda o ubistvu zbog nedostatka dokaza.

Nova optužnica Tužilaštva Tribunala tereti Karadžića za genocid nad nesrbima u Srebrenici i još 11. bh. gradova u dvije optužnice, a u preostalih devet tačaka za progon, istrebljenje, ubistva, deportacije, nehumana djela, teroriziranje civilnog stanovništva, nezakonite napade na civile i uzimanje međunarodnih talaca. Optužnica je sažeta na etničko čišćenje u BiH od 1992. do 1995, teror protiv civila tokom opsade Sarajeva, uzimanje UN osoblja za taoce u maju i junu 1995., te genocid tokom 1992. i 1995.

Prema novoj optužnici broj općina u kojima su počinjeni zločini smanjen je, ali osim genocida nad Bošnjacima u Srebrenici, kada je sistematski ubijeno oko 7.000 muškaraca, Karadžiću se optužnicom na teret stavlja i genocid nad Bošnjacima i Hrvatima u opštinama Bratunac, Brčko, Foča, Ključ, Kotor-Varoš, Prijedor, Sanski Most, Višegrad, Vlasenica i Zvornik.

Uloga CIA-e u ratu u BiH
Jovica Stanišić je osam godina bio glavni čovjek CIA-e u Beogradu

U najnovijem broju Los Angeles Timesa navodi se da je bivši šef srbijanske tajne policije Jovica Stanišić osam godina bio glavni čovjek CIA-e u Beogradu! Naime, Američka tajna služba je Haškom tribunalu, gdje se Stanišiću sudi, dostavila povjerljivi dokument s dokazima o pomoći koju im je pružio! Prema navodima Timesa Stanišić je 1992. sklopio dogovor s agentom CIA-e Williamom Lofgrenom, a opisan je kao "čovjek hladnog pogleda i loše reputacije, jer je bio šef obavještajne službe Slobodana Miloševića".

"Stanišić i Lofgren su na tajnim sastancima po brodovima i sigurnim kućama duž Save razmjenjivali detalje o funkcioniranju Miloševićevog režima. On je obezbijedio informacije o mjestu na kome se nalaze taoci NATO-a, pomagao je operativcima CIA-e u traženju grobnica i formiranju mreže tajnih baza u Bosni", navodi list, dodajući da je Stanišić, nakon podizanja haške optužnice, pozvao svoje američke saveznike koji su Tribunalu dostavili "povjerljivi dokument u kome se navode njegovi doprinosi i dokazi o pomoći koju im je pružio, ali taj dokument je i dalje zapečaćen". Lofgren, koji je sada u penziji, kazao je da je CIA sastavila dokument da bi pokazala da je "Stanišić, navodno zao čovjek, učinio mnoge dobre stvari". CIA nije željela da komentira dokument kojeg će Tribunal razmatrati na zatvorenom vijećanju, jer je sadržaj povjerljiv.

"Jačanje Stanišićevih veza sa CIA-om dovelo je do sukoba s Miloševićem, koji se plašio da njegov glavni 'špijun' kuje zavjeru protiv njega. Smijenjen je 1998. godine. Kada je 2003. ubijen srbijanski premijer Zoran Đinđić, Stanišić je uhapšen i u pritvoru je bio tri mjeseca, a zatim je bez objašnjenja izručen Haagu. Oficiri CIA-e koji su radili u tom regionu kazali su da su stekli utisak da Stanišić 'nije običan član hora', ali da nikada nisu vidjeli dokaz da je umiješan u ratne zločine. Štaviše, oni su ga smatrali ključnim saveznikom u situaciji koja je ubrzano izmicala kontroli", navodi na kraju američki dnevnik.

Svjedok u slučaju Perišić
Ratko Mladić je boravio u vojnoj banji gdje ga je posjećivao general Perišić

U nastavku suđenja Momčilu Perišiću, koje se odvija u Haagu, kao svjedok Tužilaštva pojavio se Milan Gunj, upravnik vojnog odmarališta Rajac, koji je izjavio da je general Ratko Mladić "od leta 1997. nekoliko puta boravio u odmaralištu Vojske Jugoslavije na Rajcu kod Valjeva i da ga je tadašnji načelnik Generalštaba VJ Perišić obilazio". Inače, general Perišić optužen je za pomaganje zločina nad muslimanima i Hrvatima u Sarajevu, Zagrebu i Srebrenici koje su u periodu od 1993. do 1995. po optužnici, počinili pripadnici vojski Republike Srpske i Republike Srpske Krajine. Optužnica protiv generala Perišića zasniva se na tvrdnji da su te armije bile dio Vojske Jugoslavije i da ih je on, kao načelnik Generalštaba, kontrolirao. Dokazi koji se izvode u slučaju Perišić dobrim dijelom će biti korišteni i u suđenju Karadžiću.

Kada je Mladić sa svojom pratnjom prvi put došao u Rajac, ispričao je Gunj, on je obavijest o tome dobio iz Generalštaba VJ. Mladić je tada ostao više od mjesec dana, da bi ponovo dolazio u februaru 1998., 1999. i vjerovatno 2000. Potrepštine za Mladića i njegovu pratnju donošene su iz glavnog skladišta VJ na Topčideru, o čemu, kako je svjedok rekao, nije vođena uobičajena evidencija. Svjedok je ispričao i da je po njegovim saznanjima Mladić odlazio i u drugo vojno odmaralište Stragar. Bivšeg komandanta Vojske Republike Srpske, koji je tada već bio optužen za genocid u Srebrenici i BiH, general Perišić je, prema riječima svjedoka, na Rajcu posjetio bar dva puta 1997., a dolazili su i tadašnji komandant Prve armije VJ general Trajković i Mladićev nekadašnji pomoćnik Milan Gvero.

"Mladićevo obezbeđenje koordinirao je pukovnik Ljubiša Beara, zajedno sa Darkom Pećancem", ispričao je Gunj. Bearu i Gveru Haški tribunal je kasnije optužio za genocid, odnosno zločine protiv čovječnosti u Srebrenici i trenutno im se sudi.

Ko je Karadžiću omogućio da daje intervju?
Ukinite sudiju O-Gon Kwona?!

Iako je suđenje Radovanu Karadžiću u Haagu tek počelo, potresla ga je afera koja se može odraziti i na kredibilitet samog Tribunala. Naime, sudija O-Gon Kwon odobrio je Karadžiću da da intervju za jedne holandske novine što je presedan u postojanju Haškog tribunala. Ko je sudija Kwon koji je Karadžiću omogućio nastup u javnosti? Bio je član prvostepenog vijeća u slučaju protiv Slobodana Miloševića. U tzv. međupresudi koja se donosi nakon što tužilac završi svoje izvođenje dokaza, Kwon je izdvojio svoje mišljenje smatrajući da tužilac nije dokazao genocid, odnosno umiješanost Miloševića u genocid. No, tada je Kwon preglasan od sudija Richarda Meya i Patricka Robinsona. Osim toga, tokom cijelog postupka protiv Miloševića, Kwon je zagovarao da se pruži apsolutna zaštita srbijanskim arhivima, ustvari, bio je jedini sudija u prvostepenom vijeću koji je istrajavao da se Srbiji pruži zaštita za sve arhive, a posebno one koje je Srbija tražila da se zaštite. Radi se o hiljadama dokumenata, a ne samo o stenogramima sa sjednice vrhovnog savjeta odbrane, koji su bili ključni i za tužbu BiH protiv Srbije i Crne Gore. Niko ne zna šta je sve u tim dokumentima, ali se govori da postoje i fajlovi o Škorpionima, kao jedinici koja je djelovala u sastavu MUP-a Srbije. Kwon je, također, jedini sudija koji je podržao prijedlog Župljanina i Karadžića da se spoje njihova suđenja, što im ipak nije odobreno.

Na odluku sudije Kwona žestoko su reagirali predstavnici BiH u Haagu, ali i udruženja iz BiH koja okupljaju žrtve. Od predsjednika Tribunala je zatraženo da ne dozvoli Karadžiću javni nastup, u suprotnom, od Savjeta bezbjednosti će biti zatražena Kwonova smjena.

Istorijska presuda
Kosovska petorka osuđena zbog udruženog zločinačkog poduhvata

Prošle sedmice je Haški tribunal izrekao, s pravom se može reći, istorijsku presudu kosovskoj šestorci, jer je tokom postupka utvrđeno "postojanje udruženog zločinačkog poduhvata" s ciljem protjerivanja albanskih civila sa Kosova 1999. kako bi se na njima obezbijedila trajna srpska kontrola. Tako su Nikola Šainović i generali Pavković i Lukić osuđeni na kazne zatvora od 22, Dragoljub Ojdanić i Vladimir Lazarević od 15 godina, dok je Milan Milutinović oslobođen svih optužbi jer mu nije dokazana nijedna tačka optužnice.

Jedan od Miloševićevih "najbližih i najpovjerljivijih ljudi", po presudi, bio je potpredsjednik savezne vlade Nikola Šainović. On je, prema zaključku Vijeća, kao šef neformalnog tijela nazvanog Zajednička komanda imao de facto ovlaštenja nad jedinicama vojske i policije koje su počinile zločine na Kosovu. Šainović je, navodi se u presudi, "dijelio namjeru udruženog zločinačkog poduhvata za deportacije kosovskih Albanaca, a mogao je predvidjeti da će se u sklopu te kampanje dogoditi brojni drugi zločini poput ubistava i razaranja vjerskih objekata, mada ne i silovanja". Bivši načelnik Generalštaba vojske Jugoslavije, Dragoljub Ojdanić, osuđen je jer je, prema presudi, "svojim djelovanjem obezbijedio pomoć i podršku jedinicama VJ za koje je znao da će učestvovati u deportacijama kosovskih Albanaca". Osuđen je i Nebojša Pavković, najviši oficir Vojske Jugoslavije na terenu u proljeće 1999. i komandant Treće armije jer je bio "učesnik udruženog zločinačkog poduhvata i dao značajan doprinos njegovom sprovođenju". Dokazi, prema sudijama, ukazuju na Pavkovićevu bliskost sa Slobodanom Miloševićem i njegovo učešće u donošenju političkih odluka u vezi s Kosovom. Vladimir Lazarević je osuđen zbog doprinosa udruženom zločinačkom poduhvatu. Policijski general Sreten Lukić je osuđen na 22 godine zatvora jer je, prema presudi Vijeća, u proljeće 1999. imao kontrolu nad svim jedinicama Resora javne bezbednosti MUP-a na Kosovu i kao takav bio važan učesnik udruženog zločinačkog poduhvata s ciljem deportacije kosovskih Albanaca, a označen je i kao jedan od visokih zvaničnika koji su prisustvovali sastancima vojno-policijskog vrha u Beogradu na kojima su planirane aktivnosti snaga Srbije i SR Jugoslavije na Kosovu.

Pod naslovom Za istoriju, francuski list Le Monde ocijenio je da je ova presuda Haškog suda političkim i vojno-policijskim čelnicima režima Slobodana Miloševića "dala legitimitet NATO bombardiranju 1999" i zaključuje da je NATO bombardiranje Srbije "ipak bilo opravdano jer je omogućilo da se zaustave zločini". U uvodniku Le Mondea navodi se da je presuda Haškog suda "istorijska jer prvi put jasno utvrđuje odgovornost bivšeg režima jugoslovenskog predsjednika Slobodana Miloševića u tom sukobu". Le Monde smatra da je "remetilački element u presudi" to što je oslobođen bivši srpski predsjednik Milan Milutinović, za koga tvrdi da je "učestvovao na sjednicama na kojima su se planirala nepočinstva na Kosovu". Oslobađajuća presuda za Milutinovića će, dodaje pariski dnevnik, "biti korištena u Beogradu od svih onih koji odbijaju da sagledaju Miloševićeve mračne godine".

Ono zbog čega je presuda protiv kosovske šestorke istorijska i od velikog značaja i za BiH jeste činjenica da je Tribunal izrekao presudu zbog "postojanja udruženog zločinačkog poduhvata", a to je djelo koje se novom optužnicom stavlja Karadžiću na teret. Kao njegovi pomagači su također označeni visoki političari Miloševićevog režima, ali i policijski i vojni vrh. Ova presuda daje nadu da bi sud, ukoliko se, naravno, prezentiraju adekvatni dokazi, mogao presuditi Karadžiću za zločinačko udruživanje sa Beogradom, što bi cijeloj priči o ratu u BiH dalo novu dimenziju.

Preuzeto iz BH Dana