Mesto zbivanja:
Brankov most, 00:30 h – Beograd, 1995.
Učesnici saobraćajke:
narandžasta lada iz Prokuplja (seljak sa ženom se vraćao sa svadbe)
crni golf, BG, 5 momaka u njemu
crveni citroen A, VA, 5 devojaka u njemu
beli golf, valjda iz BG i samo vozač
Na letnjem raspustu izmedju dva semestra, rešim da desetak dana provedem u Beogradu i posetim najbolje mi drugarice koje su stanovale zajedno. Istovremeno se u Beogradu zatekla devojka koju poznajem iz Nemačke, pa smo rešile da jedno veče izadjemo. Skockale se nas 4, kao da smo pošle na kasting: Serbia’s next top model … mislim da je baš zbog toga, moj kum (tada samo dečko moje drugarice) ipak rešio da ne ide sa nama, već da nam da auto koji sam ja odbijala da vozim, iz već jednom pretrpljene traume sa istim, medjutim, kuma moja me ubedi jer je ona “zaboravila” vozačku u Valjevu. Nisam bila ni malo srećna, što moram da vozim baš taj auto, pa još u Beogradu u večernje sate …
Ne znam više ni gde smo to prvo otišle na piće, ali se sećam da smo srele Megi, zajedničku školsku, koja nije htela sa nama dalje, jer je žurila da završi neki tekst za Nedeljni Telegraf, za koji je tada honorarno piskarala …, rešimo mi da nju odvezemo do Novog BGD-a i tako se zadesimo na Brankovom mostu – nas 5.
Situacija sledeća:
Lada (Prokuplje) ide iz pravca Novi BGD i skreće levo … kao skreće, a ustvari okreće i ne staje da propusti saobraćaj koji se spušta iz pravca Zelenog venca, već piči čilac pravo preko desne na levu traku … ko veli sam je, i čitav most je za njega rezervisan. Vidim ja zlo očima i kapiram da će golf ispred nas da se zakuca u ladu, jer svi malo brže vozimo nego što je dozvoljeno … I realizujem da ćemo i mi da se zakucamo u njih, što i nije strašno, ali je strašno što u retrovizoru vidim duplo većeg i šireg džipa sa sve metalnim branikom, i ide film u glavi kako nas sahranjuje ispod sebe, i dok to vizualizujem ja ustvari izvodim manevar svoga života, tako što bežim u levo, u suprotni smer, jer tamo nema nikoga i zaustavljam se duboko u traci za skretanje – levo. Shvatam da smo izvukle živu glavu u trenutku kada džip uspeva da nas zaobidje za dlaku, i prelazi preko poprilično visokog, betonskog pločnika koji odvaja smerove … svaki drugi auto bi tu ostavio sva četiri točka, ali džip je preleteo nekako i nastavio da vozi u pravcu Novog BGD-a, kao da ništa nije bilo … e, ali tu priči nije kraj, iza džipa je opet bio golf koji od istog nije video nas da smo se tu “spasile” iiiii bum-tras … toliko, da je moja kuma Keti ozbiljno ugruvala kolena, a drugarica iz Nemačke je ozbiljno udarila glavom u plastiku od pojasa za vezivanje … nas tri preostale smo nekako ostale netaknute. Moja sreća je bila što sam se još uvek čvrsto držala za volan.
Nastaje krkljanac ... saobraćaj zaustavljen skoro u oba pravca ... dva sudara na početku mosta, ali na obe strane kolovoza, stim što je naš slučaj malo spektakularniji … sa druge strane neki lik izbacuje plavo svetlo na krov i zaustavlja se da pita ima li povredjenih ... sa naše strane staje taxi, izlazi lik i doziva:
“Edi, Keti šta vi radite ovde, šta se desilo?“
Još jedan školski ... koji nam se zadesio, i ponudio da drugaricu iz Nemačke odveze do urgentnog, glava je bila u pitanju. Nestade ona sa njim, bez i jednog dokumenta – sa momkom koga i ne poznaje, ali je (valjda) verovala meni da je u dobrim rukama.
Od njenog odlaska, ja nemam mira jer ne znam je li ona dobro. Policija pokušava dva sata da provali kako smo se mi sudarili na drugoj strani ... crtam ja, objašnjavam i pokušavam da usput saznam šta mi je sa Bojkom ... u trenutku kada pandur provaljuje da ja pričam o devojci koja je bila sa nama kao peta u vozilu, i da je pokupljena od jednog drugara, menja izveštaj i izjavljuje:
“Stop, ima povredjenih, što znači da se mi povlačimo, dolazi druga ekipa da izvrši uvidjaj!“
Posle dva sata, dolazi druga ekipa ... al’ ajde, neka dodju, samo da ja saznam šta je sa njom, jer mi kroz glavu prolaze njeni roditelji, njen dečko, sa kojim sam je ja upoznala i koji će da me ubije ako se njoj nešto desi …
Došla druga ekipa i postrojila nas sve da duvamo. Tri vozača i ja medj‘ njima sa najkraćom suknjicom ever. Reši ti moj andjeo, koja danas živi u Grčkoj, da slika taj dogadjaj – mene kako dokazujem da sam trezna. Ja sva pogubljena, mislim se da skočim i ja k’o Branko i okončam muke, jer još ni traga ni glasa o Bojki. U tom ludilu mojih strahova, računam kad me već slika, neka me slika i sa pandurom, i izjavim tada rečenicu stoleća, od koje se umalo nije srušio most:
“Slikaj me sa polnim organom.”
U tom trenutku kreće takav smeh, da su neki polegali. Smeju se svi sem mene. Smeju se i ljudi koji su se okupili tu na mostu, jer im je sve bilo jako zanimljivo. Recimo da je se smejalo oko tridesetak ljudi, samo ja nisam imala blage veze sa mozgom, i nije mi bilo jasno šta sam odvalila. Nisam bila svesna činjenice, da sam organa unutrašnjih poslova, pobrkala sa polnim. Tek kada sam videla njegov pogled - jer jedino pored mene, njemu nije bilo smešno šta sam rekla – onda sam se dodatno zabrinula. Pogotovu kada mi je rekao sledeće:
“Hoćeš sad da te vodim u 29.-ti?“
Odjednom su svi prestali da se smeju. Pogledam u mog andjela, ona shvati ozbiljnost situacije i krene u priču sa pandurom. Startuje ga ona, `ladno ... i da mu (neki, boga pitaj čiji) broj telefona. Zaboravi on moju nesvesnu uvredu, zahvaljujući njenom šarmu.
Oko četiri ujutru je stigla i Bojka, sa sve snimcima sa urgentnog. Vratio je školski živu i zdravu, sa lakšim potresom mozga. Zagrlila sam je i briznula u plač. Nisam više bila u stanju da vozim, tako da nas je jedan od pandura citroenom odvezao kući, dok ga je kolega pratio – sećam se da smo i branik, koji je otpao, nekako strpale u kola sa nama.
Stigle smo u pola pet ujutru u Molerovu, a dok smo se pele uz stepenice, smišljale smo šta da kažemo kumu. Trebalo je i to još preživeti, jer sam po drugi put ja vozila njegov citroen, i udarena je bila ista strana, kao i prvi put.
…
Ipak su me uzeli za venčanu kumu.