Samo jedno “dobar dan” i “doviđenja”, uz blagi osmeh, neverovatno je ozarilo lice jedne prodavačice… izašla sam iz radnje blago zbunjena i razmišljala o tome da li sam bila prva osoba koja je tog dana ovu ženu tretirala kao ličnost, živo, ljudsko biće… Gledam usput neke ljude oko sebe… kako zaposlene u trafikama, pekarama, marketima tretiraju kao obične mašine- ne pogledaju ih čak ni u oči, uzimaju pune kese i odlaze bez reči… izgubili su svaki osećaj za druge ljude… a ne shvataju koliko bi im život bio teži da baš ti ljudi koje ne primećuju nisu tu gde jesu. Ne prihvatam izgovore tipa- “Pa plaćeni su za to!” Žalim ljude koji misle da je novac jedina satisfakcija u životu. Žalim ljude koje je progutao materijalni svet.
U pekari srednjoškolac uporno negoduje jer nemaju pica- burek- “Daj mi onda taj sa sirom”- bez persiranja se obraća ženi koja je skoro trostruko starija od njega- besno uzima kusur i demonstrativno izlazi napolje. Osećam stid… mrzim te trenutke kad se osećam loše zbog nepromišljenosti drugih ljudi… opet sam poželela da sam noj i da jednostavno zarijem glavu u pesak.
Na putu do kuće nailazim na čoveka koji prosi… samo gleda u kutijicu ispred sebe i ne diže pogled… zastajem, ostavljam mu nešto sitno iz džepova, čujem reči zahvaljivanja, blago se osmehujem ali ništa ne progovaram i suznih očiju produžavam dalje… ne osećam se bolje, ne osećam ni najmanje olakšanje, ne osećam da sam mu bilo kako pomogla i kao da me svaka reč zahvaljivanja još više pogađa…
Ima ona stara priča o prosjaku i Hobsu (čuvenom po tvrdnji da je život rat svih protiv sviju) iz koje se, između ostalog, vidi da je Hobs imao i onu mekšu stranu, uprkos ciničnom gledanju na život-
Naime, Hobs je naišao na starog, bolesnog čoveka koji je prosjačio i sav dirnut mu je dao neku veću količinu novca. Kad ga je prijatelj upitao da li bi udelio milostinju i da ne postoje religijska ili filozofska načela o pomaganju onima kojima je pomoć najpotrebnija, filozof Hobs je odgovorio da bi. Objasnio mu je da je i sam osetio patnju kad je video prosjakovu nesreću i time što je olakšao muku nesretnog prosjaka- doprineo je da se i on, sam, bolje oseća. Dakle, udeljena milostinja ja olakšala i prosjaku i Hobsu.
Ova priča govori o tome da kada ublažavamo patnje drugih ljudi, u tome ima i malo našeg ličnog interesa. Neki ljudi udeljuju milostinju delom i zbog toga što im pričinjava zadovoljstvo dok zamišljaju kako su olakšali muke drugih ljudi- time ublažavaju sopstvenu ojađenost koju su osetili videvši nesreću drugih ljudi... Nisam psiholog pa ne bih dalje o tome, uglavnom ova priča ide u korist teoriji da se svaki činovi altruizma svode na latentne činove ličnog interesa.
Kako god bilo, nisam se osećala dobro jer sam nasmejala prodavačicu sa početka priče, nisam se osećala dobro jer sam u pekari saosećala sa skrušenom pekarkom, nisam se osećala dobro jer sam navodno pomogla prosjaku. Zašto bih se zavaravala, to je samo trenutak… a sutra opet dolazi.
Osetiću se dobro kad oko sebe ugledam još neka nasmejana lica, još neke ruke koje pružaju pomoć ili još nekog ko se ne smeje i ne pruža nikakvu materijalnu pomoć, ali bar ima vremena da za trenutak zastane i pita drugog čoveka “Kako ste?”. Tako obično, jednostavno, kratko i bezbolno pitanje… a može da učini da se drugi čovek naspram nas oseti tako jedinstveno, važno, ljudski… to pitanje šalje poruku- niste usamljeni, vaš život je vredan.
Ako vam je loše, recite to, imate pravo da vam bude loše- ne skrivajte suze, isplačite se, muškarci- vi pogotovo- možda vam neće pomoći u rešavanju problema ali će to bar biti znak da ste i dalje ljudi, emotivni i krhki… i toga se ne treba stideti. Naprotiv, plašim se čoveka koji ne ume da plače.
Ako vam je dobro, recite to, imate pravo da vam bude dobro- ali i ljudsku obavezu da pokušate da i ostale ljude naučite kako da im bude bolje. I da, nije sramota plakati od sreće.
Gajimo i oživljavajmo naše emocije, potiskivanje nas samo pretvara u mašine.
Budimo Ljudi iako smo… ljudi. Poštujmo svoj i tuđe živote.
I još nešto- nije sramota plakati ni ako ne znate odgovor na pitanje- da li plačemo zato što smo tužni ili smo tužni zato što plačemo.