Sve obichno.
Sasvim.
I dan i grad u njemu
i nebo nad njim.
Ni jedne mrlje od oblachka, prosharane bljeskavim zutim, sakrivenog sunca.
Nishta.
Obichna ulica i obichan pas u njoj.
Njushka beznadezno po djubretu, bachenog sa prozora zgrade, pored koje se zatekao.
Saobracaj uobichajeno tutnji, poneka sirena nervoznog vozacha talasa kroz naviknuti napon buke.
Na ulici chovek, sasvim obichan,
poguren, u kaputu boje proshlosti, lenjim iznudjenim hodom prilazi trafici na uglu.
Kupuje uobichajeno, novine i jeftine cigarete,chiji opori ukus, njegovo razderano grlo usisava sa nestrpljenjem dugogodishnjeg ovisnika.
Placa sitninom zaostalom u dzepu, skupljajuci je spretno u rastegljenom coshku, zaobilazeci poderani deo.
Srecom, novchici nisu skliznuli kroz rupu, zaglavivshi se u postavi.
To ga je uvek nerviralo.
Novine slozi pod mishku,
uvezbano otrgne celofan sa kutije, izvuche jdenu iz slozenog reda,
zapali i sa olakshanjem povuche gorki dim, udahnuvshi sa njim i svo sivilo oko sebe.
Tako, sad brzo do stanice. gde vec nestrpljivo, izvirujuci iz skoro slepljenog niza, stoje zguzvani ljudi, davno vec ischupani iz sna.
Mrzovoljno se merkaju na trenutke, u kojima na kratko chitaju izveshtaje jedni drugima sa lica, sto nije teshko, jer je sve jasno upisano, pa onda nazad u svoje misli, josh ne rasporedjene po vaznosti.
Stize kloparavo vozilo, zustro zastaje, pffffuffff, otvaraju se vrata i putnici uzurbano ulaze trazeci pogledom mesto.
Chovek stade lenjo do prozora, okrenuvshi pogureno telo kao oklop, koji treba da ga zashtiti od ostalih, koji pokushavaju da se probiju i smeste.
Josh kada bi mogao da pusti bodlje iz svih chvorova gde je zgusnuto pohranio svu bol, bes, tuge, razocharenja i nemoc,..., to bi vec bila ozbiljna odbrana, natopljena otrovom.
Zurio je kroz staklo, kako bi se sklonio od svega.
i svojih neveselih i tako, ne razreshenih ostarelih misli
i od gomile, koja se tiskala, tako slichne njemu, a kojoj je odbijao da pripada.
U vizuri ista stara chamotinja, nishta da poremeti dosadu te slike, zaglavljene u njegovom zivotu.
Izashavshi iz autobusa, zustro se penje kratkom kosinom strme ulice, paleci josh jednu, puneci sistem potrebnom dozom.
prolazi kroz ulazna vrata,
uobichajeno mahne portiru.
Lift, besmislena razmena sa kolegama, lazno raspolozenje i neprijatan grch u osmehu.
Ulazi u sigurnost svoje kancelarije.
sasvim obichne.
Stari sto iz 60.tih,
neshto novija otrcana i izlizana tapacirana stolica, neprepoznatljive boje mebla,
drveni chiviluk,
orman sa ukorichenom arhivom,
musavi prozor, na kome landara zavesa, koju nije uputno pomerati.
Na stolu haos od papira-smarajuci, zatupljujuci posao,
koji svaki dan namerava da raspremi,
kao i sebe, uostalom, barem onaj lakshi deo,
olovke sa nashtampanim imenima firmi saradnika,
sholja sa talogom od juche.
Njegov je sa duzom istorijom.
Seda, okachivshi kaput.
Spushta ruke na izsharani podmetach, izmedju poruka i brojeva telefona.
Poneka fleka od doruchka, naknadno pretvorena u crtez.
O, Boze!
Otkud on ovde i ovakav?
I da li se josh seca, kada su, sad kvrgave i teshke ruke,
vitke i glatke, prebirale po dirkama,...
Nekada,
kada je mislio da ce,...
kada je sve chekalo tamo negde,....
nekada,
kada je verovao,....
kada je bio siguran da moze...
kada je nosio ONO u ochima,
nekada,
kada ju je voleo.