Tako mi je na „desktopu“ dugo stajala ikonica „Skype“ za koju sam otprilike znao čemu služi, ali se nešto nisam baš obazirao na nju. Zahvaljući Blogu B92 odjednom mi se sve otvorilo....
Rat je bio, raspad SFRJ i mnoge adrese i mnogi telefoni više nisu važili..Dok se moglo, čuo sam se sa prijateljima, tražili smo se, bili zabrinuti jedni za druge, pomagali jedni drugima, opet koliko se moglo...a onda je nekako sve utihnulo....Mnogi nisu imali snage, nerava, mogućnosti da sačekaju da se rat završi, mnogi su se osećali ugroženima (fizički, ekonomski...) pa su „zapalili“ gde se moglo i kako se moglo...I sam sam promenio adresu stanovanja....i prosto, svako od nas se zatvorio u svoj „egzistencijalni brlog“ pokušavajući da spase porodicu, sebe..da ostane normalan...
I tako su tekli dani, godine..
Sve smo se redje pitali...“ Sta beše sa onim...a gde li je sad onaj...?“
Nekako prodjoše mnoge godine, kako kome, ovako ili onako....pa su i pitanja o nekome postajala sve redja....Tek tu i tamo zaiskri sećanje na nekoga u čudnoj igri asocijacija, kada ti nečije ime više nije „blisko“ nego je tek onako „na vrh jezika. Pomisliš, kako li sad izgleda, nakon svih ovih godina, pa počnu slike da ti se redjaju, onako nejasno i mutno.
A onda stigne mail.....“ Haloo Coleeeeee pokusavam da se ulogujem u tvoj Blog al ne biva…..Mi smo otisli 31 decembra 1994, kad je to tamo prestalo da bude moja domovina. Ona. Ja sam pripadao onoj sto je ovi pljuju, a imali su vise koristi i od tebe i mene. Nama nije trebala korist nama je trebala domovina onakva.
Ajd sad ja ne umem da pisem, bolji sam uzivo.
Javni se da se pricamo i gledamo.....Tvoj...Z.M » (skracena varijanta mail-a)
Moj prijatelj, glumac...ZM (nemam dozvolu da stavim njegovo ime, pa zbog toga samo inicijali, mada sam siguran da On ne bi imao ništa protiv)...koga nisam video....ko zna od kada...Javlja mi se iz Kanade...odnekle....!
Teško je opisati koliko mi je stvari u tom trenutku prošlo kroz glavu...koliko slika, dogadjaja, likova....o-sećanja....
Ne bih o tome!
Posle par razmenjenih mailova...utvrdismo da i ja imam Skype..nakon odgovarajućih instrukcija i sitnih nabavki, uspeli smo da imamo i sliku i ton. Videli smo se....osedeli ili oćelavili, tragovi proteklih godina vidljivi......Razmenili smo fotke dece, ljubimaca.....Prisećali se ovoga i onoga.....Gde li je taj sada....?Jel. pa nije moguće....Gde sad živi...? A šta ...taj je umro....e JBG-a, nisam znao...A šteta! .... Sećaš se onog vica....o Muji i Hasi.....hahahahahahha....Jes vala.....i tako redom....
A deca porasla, ma kakvi porasla, odrasli ljudi.
Ako, ako...tako i treba!
Utrkujemo se medjusobno, jedan drugome upadamo u reč, da se zagrcnemo...od informacija....
Pričamo, a nekako, lebdi nad nama ŽAL!
Nekako mi se skockalo sve u isto vreme, u iste dane.. Javi mi se i jedna druga prijateljica....Živi sada daleko, negde...u Teksasu....Udala se, ima ćerku....Ide već na klavir, svira...A tvoja deca, kolika su....Nemoj da pričaš......!!!! Koliko je sati razlike izmedju nas...Aha...Ajd sutra budi u 14, po Vašem... ćerka mi tada polazi u školu pa ćeš je videti kako izgleda...
Sutradan u 14,oo bio sam pored kompjutera....video sam je tek probudjenu i namrgodjenu, što je ustala tako rano....Mahnula mi je rukom reda radi...Ni ne zna ko sam...a i kako bi znala?
I sve isto kao u prethodnom razgovoru....fotke, priče..pitanja.....Ma znam...Bolje me ne pitaj...Al dobro je sad....Živi smo....idemo na posao...i tako!
Pričamo, a nekako, oseća se ŽAL!
Kažu da kad krene, onda krene...onako baš,baš,baš me krenulo!...Javio mi se i brat, koji je nedavno bio kod mene, a sada živi u NY....i on ima Skype....Prošao mu godišnji odmor, a dolazi svake godine....Okupimo se kod mene....pa se ispričamo do sledeće....
I kao vrhunac javi mi se, opet zahvaljući Blogu B92 i školski drug, još iz osnovne....??? On je u Australiji....kompjuteraš..Njemu je lako, zna sve oko tog čuda od tehnike....Fotke, priče, pitanja.....na mnoga nemam-o odgovor-e....Ali ću saznati, pa ću ti javiti.....Pričamo, pričamo...Promenili smo se....Ma nije valjda, baš čudo da jesmo....Hahahhahahaha...Hoćeš li dolaziti skoro, pitam? Ne verujem....nisam bio nijednom do sada...Možda!
I opet ŽAL, nostalgija, ...šta li je? Rasejali su nas: Amerika, Kanada, Švedska, Australija....
Kad malo bolje razmislim za sve je kriv taj prokleti Skype!!!