Kako obecah tako i ispunih ( IV Deo)

sladjamk RSS / 20.02.2009. u 05:17

Teta puni plasticne case sa kafom. Jos da se umijem.
Spusatm se onim glupim malim merdevinama za patuljke. Jos nam samo fali Snezana da se pojavi na vrata. I bi magija.
Glasno kucanje i vrata kupea se otvorise naglo i tresnuse u one glupe merdevine. Zamalo da se strmoglavim sa njih.
" Iiiii ju ! " Viknu teta i zadrzi me.
" Oprostite, stizemo u Beograd " promumla kondukter.
" Znamo, znamo" vicem ja, dok pokusavam da uspostavim ravnotezu na onim glupim merdavinama.
„Ko ih izmisli ovako male? Idiot jedan, i on i ovaj na vratima!" Sapucem.
Vrata se napokon zatvore a ja uspevam da smirim pomahnitale male merdevine.
Napokon se bezbedno spustim dole.
" Uh prepado se " kaze teta. " Koja ih budala izmisli ovakve male?" Komenarise.
Sto se pitanja merdevina tice tu se slozismo 100%.

Dan je osvetlio kupe u svakom cosku. Nema vise nocne magije. Sve je nekako prljavo i staro, kao da smo u neki loso izrezirani predratni film.
Uz nadcovecanske napore pokusavam da se umijem u onom malom, nikad ne izribanom umivaoniku koji je na kratko izvirio ispod stola za rucavanje.
" Nista se nije promenilo jos od mog detinjstva, sve je isto" mrmljam kroz cetkicu za zube.
„ Nije, sad je staro, prljavo i ruzno. Da znas samo kako su bila spavaca kola kad sam prvi put putovala za Beograd na studije. Sve je bilo novo i cisto!" Kaze moja teta, akademski umetnik.
„ Bar su carsavi cisti i najvaznije u Beograd stizes odmoren, ko covek."
" Aha. " Mrmljam dok nanosim kremu, onu finu, pa malo ruza, karmin i parfem.
Poznati zvizduk lokomotive i znatizeljan pogled.
Polako ulazimo u Beograd.
Ponovo poznat zvuk. Dobila sam poruku na mobilnom. Otvaram i citam : " Gde si Sladjo, je si stigla? ", Moj drug Nesa koga nisam videla pet godina, jos sa zadnjeg polaganja sa "Kliringa".
Osmeh, bas me obradovao !
Odgovaram da upravo ulazim u Beograd i da cu da se javim cim stignem kuci.
Opet poznati zvuk. Poruka . Otvaram je :  smaili i Ok. Veliki  smaili i na mom licu.
Ulazimo u zeleznicku stanicu Beograd.
E bas se radujem.
" Volim Beograd ! " kazem glasno.
" I ja" kaze teta uz osmeh.
Vec nakon nekoliko trenutaka prebrojavamo svoje kofere, torbe i torbice u hodniku vagona. Sve je tu. Ljubazni zeleznicar pomaze da se tetka bezbedno spusti iz voza a onda od drugog kolege preuzima ceo nas prtljag. Pozdarvljaju nas ljubazno i odlaze.
Stojim i cudim se kako da sve ovo prenesem do taksija.
Ja i moja brbljiva usta!
Pa lepo me pitao moj brat: Kad dolazimo i u koliko da nas saceka?
"Ne ne hvala , ne treba taksijem cemo. Sto da se povlacis sa Novog Beograda do stanice pa na Vracaru i opet nazad. Ne, ne nikako. "
Da, to vazi za normalne ljude koji za cetiri dana doputuju sa malim koferom na tockice, ali za nas ne vazi. Ma ja sam trebala da kazem najmanje trojci stasitim muskarcima iz porodice da nas sacekaju. Idiot ! Evo ti izvoli. Znam da ne mogu da dam teti nista vise osim njenog kofera (na tockice) i eventualno one male sive torbice. Sta cu sa svim ovim?
Odjednom se pojavljuje covek koji radi na stanici i vozi ona divnaaaa kolica za prevoz prtljaga.
" Treba vam prevoz?"
" Daaaaa svakako, hvala" odgovorim kao iz topa.
Cudno da sam toliko puta putovala vozom a nikada nisam koristila ovu uslugu. Valjad je besplatna , ide uz kartu ili kosta nesto malo simbolicno. Uvek sam gledala kako prevoze tudje prtljage osim jednom, kad sam putovala sa dedom na svadbu u Pozarevac.

/

Mi stigli ujutro u Pozarevac na peron . Saceka nas jedan dedin kolega sa ovakvim kolicima. Deda mu prebaci ceo nas prtljag, pa onda peceno prase, uvijeno u masni pak - pair i vezano kanapom. Onda stakleni balon pun rakije.
Gde ces na svadbu bez praseta i rakije ? To ne moze, nikako !
Na kraju spusti i mene na ona kolica. Tako se vozimo i izadjemo iz stanice.
Napolju nas ceka nani brat sa cezom.
Sva je ukicena, sjajana i sija na suncu. Konji upregnuti, vrani sa vencima od cveca i praporcima. Sve gizdavi, jedva cekaju da krenu.
Deda me podize u ruke da bi me predao dedi - ujaku koji se gromko smeje. Meni sunce uslo u oci, nista ne vidim, samo osecam tople ruke koje me uzimaju i poljupci u levi pa u desni obraz.
" Dobro dosla sunce!"
Volim Pozarevac...
/
Onaj divni covek sa kolicima, pokupi sve one torbe i kofere i stavi ih na kolica. Tetka me cudno pogleda a ja joj namignuh i krenusmo za njim.
Pita nas dokle da vozi.
„ Do prvog taksiste" odgovaram.
Samo sto izadjosmo iz zgrade, naletimo na parkirani taksi. Beli mercedes sa velikim gepekom. Milina, ko stvoren za nas. Ceo prtlajag smestimo u njemu sem one male sive torbice, koju ja uzimam da je drzim u krilo.
Sednemo u auto, kad onaj divni covek sa zeleznicke
" Gospodjo, niste platile"
" Oh oprostite, koliko?'
" Trista dinara" odgovori kao iz topa.
" Kolikooooo? !" ne mogu da verujem. „Trista dinara za trideset metara? Pa ovo je pljacka!"
" Zao mi je gospodjo" odgovori onaj " divni covek".
" Znala sam." promrmnja teta, " Jos kada nisi pitala za cenu" .
Izvadim pare i dam ih ljuto onom "divnom coveku". Onda se setim i pitam taksistu koliko ce voznja do ..... da nas kosta. Vidim nije mu drago sto smo se setile da pitamo i verovatno u sebi psuje onog " divnog coveka" sto ga je pretekao.
" Hiljadu dinara" promumlja nerazgovetno, ali ga ja ipak cujem.
" Staaaaa? E ovo je vec previse! "
Dograbim kvaku da izadjem i napustim auto, kad opet taksista, " Sacekajte , jel moze za osamsto? „
" Ni slucajno! " odgovorim , pa pocnem rafalno da objasnjavam kako znam cene , kako stalno koristim taksi, kako od stana do novog Beograda placam sesto i to do merkatora, novog, kako...
Na kraju mi taksisat upadne u rec i pita: " Jel moze trista ? „
" Moze! " odgovara tetka ," samo nas vozi odavde. „
Taksista daje gas, okret pod uglom od devedeset stepeni i ubaci se u ludu saobracajnu guzvu.
" I jos dvesta za prtljag " dodaje.
Cutimo obe . Vise i onako nemamo izbora.
Dobro dosli u Beograd........



Komentari (0)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana