Moj drugi post na blogu B92, objavljen 19.6.2006.
Tekst je takodje objavljen u novosadskom Dnevniku 18.6.2006.
U narednom periodu ću iz dana u dan objavljivati redom postove o aferi Topčider, pa onda i Roditeljima u crnom, koje sam već objavljivala na blogu. Isitm redom. Želim da ih sad, kad o njima pišem već nekoliko godina,vidim kao celinu. Možda i vama budu zanimljivi tako u paketu.
Ko se seća Dragana i Dražena?
I tako, S/CG/SCG, alijas raj za nesmetano funkcionisanje odmetnutih vojno-bezbednosnih službi i zametnutih vojnih sudova - više ne postoji. Stvorena da bi se kupilo vreme do momenta kada će međunarodna zajednica naći vremena i nešto diplomatskih resursa da privede kraju odlučivanje o statusu Kosova, ova i ovakva državna tvorevina skupo je na unutrašnjo-političkom planu koštala i Srbiju i Crnu Goru. Uz sve druge manjkavosti, a bilo ih je lopatom da se tovare, provizornost rešenja i nedoređenost propratnih akata stvorili su situaciju u kojoj je zaista bilo nemogće suštinski reformisati oružane snage i staviti ih pod parlamentarno-demokratski nadzor.
Srbija je nasledila takve oružane snage “po automatizmu” i Vlada će u narednim danima verovatno izaći sa nekoliko novih provizornih rešenja kojima će pokušati da dalje produži taj bez/ustavni položaj novoimenovane Vojske Srbije, a možda i Srpske vojske, kako to predlaže predsednik Tadić. U svakom slučaju, odsustvo spremnosti Vlade Srbije da planira šta i kako dalje u slučaju uspeha crnogorskog refereduma već sada daje jasne indicije da će nas ovako stečena srpska nezavisnost (samostalnost) skupo koštati. Jer, nekontrolisane vojne službe opet imaju mogućnost da se u tom novom brisanom prostoru, koje im je Koštunica otvorio, etabliraju tako da im nikavo buduće solidnije državno ustrojstvo, jači parlament i bolje zakonodavstvo, neće moći ništa.
Naprosto, dobra volja čelnika Ministarstva odbrane i korektne političke izjave koje su u smutnim vremenima tranzicije više od pustih fraza, nisu dovoljni da popune ogromnu strukturalnu prazninu koju smo nasledili zatečeni stečenom nezavisnošću (samostalnošću). Jer, ni svi zacrtani i predstavljenii projekti “otvaranja” vojske, njenog jezičkog i pi-ar usavršavanja i ušminkavanja, ma kako korisni, jednostavno nisu niti mogu biti dovoljni da se stvari svedu i stave na svoje pravo mesto. Za to je potrebna politička volja i plan koga, namerno ili ne - nema.
Bilo je, naravno, mnogo toga što se od 5. oktobra moglo uraditi, i pre i posle Beogradskog sporazuma, da se sadašnja komplikovana situacija predupredi. Ono što, ipak, treba najviše da brine jeste društvena nemoć da se ne dopusti da posledice ovakvog stanja padnu u zaborav i da se njihovim žrtvama pomogne da dođu do istine o sudbini svojih bližnjih. Udruženja porodica misteriozno nastradalih vojnika lutaju od jedne do druge institucije čija se nadležnost više ne zna. Tabloidima služe za jednokratnu tiražnu potrebu, a eks čelnicima eks DOS-a za kratkotajnu političko-advokatsku promociju. Od ovakve vlasti, čiju su dijagnozu uspešno postavili svi, od doslednog dela civilnog sektora, do pur-pen DS-G17 vlastozicije, koja popunjava sve koalicione rupe od lokala do države, nije ni za očekivati da nešto preduzme.
Ali, šta je s nama ostalima? Sećamo li se mi još ko su Dragan Jakovljević i Dražen Milovanović? Momci koji su u kasarni na Topčideru ućutkani kao svedoci saradnje države s haškim optuženicima. Momci koji su zbog Haga ućutkani, a onda još posthumno uniženi blagonaklonim odnosom te iste države prema besramnom vojnom tužiocu Vuku Tufegdžiću, koji je njihovu smrt skoro pretvorio u apsurd. I koji se onda, i pored ozbiljnog incidenata sa saobraćajnom policijom u Mionici, još pojavio kao istražni sudija i na mestu ubistva svedoka-saradnika u procesu osumnjičenima za ubistvo premijera Đinđića. Zapravo, kao da je svima u interesu da afera Topčider padne u zaborav.
Novi negativni izveštaj o nesaradnji s Tribunalom primljen je u Srbiji kao raport s berze na kojoj ni nemamo akcije. I ne samo to, nego uticajni politički komentatori, bliski našoj aktuelnoj vladi, još pride tvrde da je prekid pregovora sa EU kriv (!?) zbog naše daljnje nesaradnje s Hagom. Naravno, od tih tipova nećemo čuti pitanje šta su i kome “skrivili” Dragan Jakovljević i Dražen Milovanović i drugi misteriozno nastradali vojnici. I baš zato, ali ne samo zato, bojim se da svima nama kojima je zaista stalo do toga da se na čistac istera politička pozadina i afere Topčider, i ubistva premijera Đinđića, ali i nekih drugih smaknuća po Srbiji, ne preostaje ništa drugo nego da non-stop budemo i istražni organi i tužitelji. Jer, da bi se Srbija konačno postavila na noge, očigledno su podjednako potrebni i toliko pominjani ustav, ali i dosledna društvena solidarnost i kolektivna akcija.
Jelena Milić