život je lep...?

jozefina3 RSS / 16.02.2009. u 20:20

Osecam se tuzno... Cesto se osecam tuzno. Tata mi je bolestan , na poslu ne cvetaju ruze, normalnog momka nemam milion godina...a ljudi- samo gledaju kako da te zgaze. Ne znam zašto Vam ovo pišem.. verovatno mislim da ću uspeti da učinim nešto korisno...ili je to možda samo moje trenutno olakšanje...

Kod svakog čoveka dodje trenutak saznanja da se ne može osloniti ni na koga, sem na samog sebe. To moze da deluje prilično razočaravajuće, da ne kažem uzemirujuće.Tada shvatiš da si sam. Da li da se pomiriš sa time ili da pokušavaš i dalje da se trudiš da udovoljiš ljudima i tako prividno da 'ne budeš sam'?

Znam odgovor... Odgovor je: izdići se iznad samog sebe i činiti ono što će SAMO tebe činiti srećnom. Ljudi nisu bitni..poznanici, prijatelji, pa i rođaci....ma sve je to nebitno. Ostaješ samo ti, sa svojim mislima, sa svojim problemima. I trebaš voditi bitku sa svojom psihom, i pobediti je.

Tata mi je bolestan. Pa dobro... svakom živom biću dođe kraj. Treba samo prihvatiti činjenicu da je to nešto prirodno.Da ništa više nije u našoj moći da to promenimo. Zašto onda plakati, odustajati od lepih stvari, prestati se smejati? Naprotiv, trebamo još više uživati'- happy thoughts are healthy thoughts.

Na poslu ne cvetaju ruže. Eh, taj posao...To je jedna pokretna mašinerija koja te jede..Al' ne jede te posao kao posao, već ljudi. Svako gleda kako da ti podmetne nogu i ispadne bolji od tebe. Zašto se nervirati onda zbog takvih ljudi? Zar ne vidiš da su to 'bubašvabe', kao što je Raskoljnikov nazvao staricu u romanu 'Zločin i kazna'? On ju je s pravom tako nazvao. Ali , ti imas još veće pravo da tako nazivaš ljude koji stvarno treba da nose etiketu 'bubašvabe'.

Da li se osećam lakše sada? Ne... Ali ipak...ipak sam podelila sam Vama svoje misli.



Komentari (2)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

mashha mashha 19:52 17.02.2009

Život

Život jeste lep... i ne samo lep nego fascinantan... samo ga ponekad kvare neki ljudi ili događaji... a iskustvo je valjda tu da nam pomogne da se sa njima lakše ili teže izborimo. Ako nemamo lično iskustvo, onda učimo od drugih... i to je sve život.
Dobrodošla na blog, ovde ima mnogo divnih ljudi od kojih se može štošta naučiti
bojan ljubomir jugovic bojan ljubomir jugovic 23:13 17.02.2009

Draga Jozefina,

već si učinila jedan dobar korak - zapisala si i podelila svoje razmišljanje
sa nama i na taj način si malo olakšala dušu. Poznato je da je pisanje može
da ima terapeutsko dejstvo, tako kad god si tužna, a to je često kako kažeš,
slobodno piši o tome šta osećaš. Iz ovog što si napisala jasno je da
zrelo rezonuješ i da je u celoj priči najveća nevolja - očeva bolest.

Mom ocu su pogrešili dijagnozu i "otkrili" tumor koga nije bilo i to je bilo
užasno iskustvo tako da mogu tek samo da zamislim kako se osećaš.

Što se tiče drugih ljudi, prijatelja, poznanika - mislim da su ipak bitni u životu i
da odnose treba graditi postepeno i sigurno - jer sreća raste samo kad se deli, zar ne?
Učini nekome neku lepu stvar i odmah ćeš se osećati bolje. Naravno, proceniti
ko to zaista zaslužuje. Da, slažem se, vremena jesu "sebična" ali ne treba otići u
krajnost i postati sebičan. To je jako opterećavajuće.

Često slušaj vedru, veselu muziku i isto tako možeš, recimo,
da kupiš najobičnije tempere i kist i da slikaš, kombinuješ, upotrebljavaš
čiste boje ili skalu toplih boja - žuta, oranž, crvena, olivna - družiš se sa bojama
kako ja to volim da kažem.

Ako voliš da čitaš blog, ovde na B92 pronađi tekstove Черевићана i Jasne Z.,
nju ti od srca preporučujem, vrlo lepo i pozitivno...

Sve naj.
B.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana