Odlomak iz nedovršene priče bez naslova - II
Došla sam samo da mi opet pogledom kažeš …
Umazan si sav, bojama ljubavi. Prekidoh te u portretu neke crvenokose. Gledaš me onim očajnim traganjem za iskrom koju krijem godinama … Vidim broj praznih flaša se povećao – radikalno. Kažeš da ne odustaješ od sulude ideje da ih gomilaš do sopstvenog kraja, kako bi ih prebrojao u času kada osetiš da se trenutak apsolutne, konačne slobode bliži, i da već sad znaš koliko ih je … samo dopunjavaš brojku u glavi.
Pitam te za nju … crvenokosu. Kažeš da je bila dobra, blaga, osvežavala te neka tri meseca, sve dok nije počela da smara i da su te uvek, sve do jedne samo – i opet onaj pogled što traga za odgovorom – smarale.
Ugledah sebe na platnu, uljem izvajanu. Vidim opet si prstima radio. Precizno, vrlo. Prstima radiš bolje nego četkicom. Samo, … ne umeš nikoga i ništa drugo prstima, osim mene …
Pitaš me za …, šta radi I jesmo li još uvek … Ne, nismo. Počeo je da smara. Smeješ se glasno i prozivaš me očima što ti uvek bežim. Pogled sklanjam … surove su tvoje prodorne oči.
Eto, samo sam htela da vidim kako si. Ustvari, treba mi s vremena na vreme da svratim i otkrijem još jedan od mnogih prstima slikanih oblika moga pakovanja. Da vidim koliko me još snovima ganjaš i želis, da osetim koliko mi još pogledom daješ vremena da ti se vratim … Sve to mislim, dok gledam tvoje stvaralaštvo i ni jednu jedinu misao ne otkrivam … jer znam da znaš zašto sam došla.
Budala sam ja … i ničija potpuno nisam. I opet odlazim … i dok silazim niz stepenice, čekam da čujem što uvek čujem kada zatvoriš vrata za mnom, pošto mi rukama obaviješ glavu i poljubiš me u čelo … krene pesma, ista … svaki put.
Ain’t no sunshine when she’s gone … verzija … Isaac Hayes.
I setim se kako si me jednu vrelu noć, gde je vazduh topio bronhije svojom vrelinom, umazao u boje, celu, spustio me na ogromno platno, razvučeno po podu ateljea, legao pored mene i rekao: “Sad ćemo da slikamo ljubav”. Voleli smo se tu noć, kao da je poslednja, pred smak sveta. Umotavali se i izvijali iz platna … I tad si me prvi put uplašio: “Želim da ostarimo zajedno”. Nisam ti se više javljala.
…
Da. I ja tebe. Samo sad, i juče sam, i sutra ću, verovatno … ali ne znam hoću li moći dok ostarimo … zajedno.