Jedni moji, neki, dragi drugari su me onomad prijatno oduševili kada su mi za rođoš poklonili sabrana dela...
Ne znam čime sam to zaslužio. Možda zato što sam stalno ponavljao... ovo je mnogo dobra priča, tako se nekada živelo i odrastalo, znao se red, a znala su se i pravila. Radilo se o ljubavi, prijateljstvima, malim zavistima ponekad, ali se znao red.
Kako god bilo, stvari su se uvek poravnavale na viteški način.
A ako je pravila nekada trebalo i prekršiti... znao se način kako... i kako su se za to dodeljivali krediti.
E, da, trebalo bi imati na umu, oni koji su igrali, samo zato što je lopta bila njihova, nikada nisu dugo trajali.
Zamalo da zaboravim, svi krediti ovom prilikom idu Srđanu Karanoviću i Rajku Grliću, sa poštovanjem.