»Gospođo Greganović, božeštavamje, siđite s plafona...«
odklim
»Gospođo Greganović, to su nam glanc nove plafonske ploče, povredićete ih noktima, 'ajte siđite nećemo vam ništa...«
odklim
»Gospođo Greganović, vi'te što imam sedativčić...jak k'o grom...«
mahanje repom
»Gospođo Greganović, eto...samo polako...pazite na luster...takooo...evo, sedite...mali, ali jak, samo za vas...nećete ništa osetiti...«
Tu negde su me prevarile. Za razliku od onih koji su se milionima godina ranije prevarili pa sišli s drveta da vire preko visoke trave, ja sam ponovo legla u stolicu. Zelenu. Sa plastikom u dnu. Da se ne iskalja. Kojoj su materijalistički podlaci ukinuli rukohvate. Nema čovek za šta da se dohvati i s kim da podeli posledice naivnosti, dok mu u oči blješti bela svetlost, pljunuta ona sa kraja tunela koji vodi u večita lovišta. Tamo i nazad. Sa ledenim plavim okom u sredini. Dok u pozadini žubore psihološki dokazano umirujući talasi i valjaju nevidljive kamenčiće po kompjuterskom žalu, na radost svake vredne bešike.
Mrzim bol. Zubarski. Ostale bolove i nekako mogu da podnesem. Čak sam povremeno dobijala i verbalne medalje od lekara, u francuskoj književnosti zvanih ženskim krojačima, za podnesenu bol. Poput one posle carskog reza. Kada se probudiš iz anestetičkog mrklog mraka, pokušavajući da se setiš iz koje srednjevekovne bitke si se upravo reinkarnirala i koje đubre neprijateljsko te dimiskijom, jednopotezno preseklo na pola. I dok ubrzano shvataš da su ti i obrve povezane sa trbušnim mišićima, pojavljuju se plave sestre i komanduju ustajanje. Toga u filmovima nema. Tamo presečeni smeju da ostanu da leže na bojnom polju, na radost i veselje, kako svoje, tako i pobednika. U ovom slučaju pomenute sestre oduzimaju jastuk i veštim potezom bolničara sa prve linije fronta, podižu te u zagrljaj brdsko-planinskih folklornih igara. Jedino što gornja polovina prati akciju, a donja ti ostaje negde pozadi, sa nogama koje nikako da uspostave telekomunikaciju sa mozgom. Koji je doduše još uvek u traganju za prošlim životom i u kajanju što nismo više vežbali borbu mačevima na otvorenom polju. Gornju i donju polovinu, dok medicinske radnice veselo čavrljaju, povezuje bol boje žara.
Daklem, to može, tri puta su me veštiji od mene, kao u najočekivanijim scenama pešačkih borbi, presecali žetelački. Taj bol i ja smo postali skoro prijatelji. Jeste da sam od njega, na stravu mog Žmua, privremeno zrikavila, ali smo uspevali da ostvarimo simbiozu.
Bol u zubnim predelima ostao mi je večita strava, a Zubna vila ravna manijaku na slobodi. Ko normalan skuplja zube i onaj večiti trag bola oličen u golom korenu?
Nad mene se naginjala Zubarčica-komšinica. Sa papirnom kapom na kojoj je, prevarantski, cvetalo livadsko cveće. Sa obećanim sedativom. Malim, braon čepićem, koji je trebalo da nadoknadi ono što dve inekcije pre toga nisu uspele. Lepo smo se dogovorile, kao i uvek. Tražila sam sve, sve sedativno, ošamućujuće. Neka mi čeljust postane hrast, nek olistam na proleće, daj šta imaš. Duplo. Ovaj put nije pomoglo. Zubarčica je napipala prokleti koren. Šta će ljudima korenje? U kome seva bol takvom jačinom koja Peruna šalje na popravni ispit za pravljenje gromova i kresanje munja.
Plava sestra, saučesnica Livadske zubarke, naginjala se nad mene srdačno se smešeći. Zubarčica mi je u zum unosila braon čepić i zujala hipnotički. Dovoljno da naivno otvorim usta i napravim prostor za njena tri prsta, jaka kao klješta. Čudo jedno kako tako mala žena, pa još sa kapicom na cveće, može da ima jak stisak. Ko poreski inspektor ili bar piton.
Moj susret sa zemljinim jezgrom se desio u trenu. Livada-zubarčica je obećanim sedativom, kroz koren zuba, prikucala i mene i stolicu podamnom za užareno srce planete. Usput smo srele pokojnog Žila Verna i sedam patuljaka sa fenjerima, doživevši vatreni šok koji spaljuje grlo vulkana.
Makar je održala obećanje. Naizgled. Braon čepić je zaustavio celu desnu stranu planete. Sestra nebeske boje i cvetna kapica su veseljem arheologa kopale po mom korenju, govoreći na zubarskom esperantu, koji rezultirao ubrzanim dodavanjem turpija, turpijica, turpičica...Cvetna kapica je veselo zujala, seckala, palila, kopala, rendala. Srkalica je nepristojno grgotala, a ja sam mozga pretvorenog u sediment gledala u plavo hladno oko na kraju tunela. Popravljenog korena, vukući za sobom srce zemlje, pregazila sam dva čekača, sleđena od straha pri pogledu na mene-zombija. Prošla kroz dvoja zatvorena vrata.
Izdajnički čepić je prestao da radi za sat vremena. Inekcije su za sobom ostavile osećaj i elastičnost vekovnih sekvoja. Tek tada sam shvatila Pinokija. Već dva dana čekam Plavu vilu. Žmu uživa u tišini. Braon čepić je na duže vreme blokirao moje verbalne sposobnosti. Vršim fotosintezu. Noću tu i tamo zastenjem škripom drveća u Sibiru. U dnu korena kljuca magma i vuče mi ogluvelo desno uvo ka Majci Zemlji.
Tako mi i treba, što sam silazila s plafona...