Bol

Jelica Greganović RSS / 05.02.2009. u 23:10

Hot_Sauce-Pain_100_percent.jpg»Gospođo Greganović, božeštavamje, siđite s plafona...«

odklim

»Gospođo Greganović, to su nam glanc nove plafonske ploče, povredićete ih noktima, 'ajte siđite nećemo vam ništa...«

odklim

»Gospođo Greganović, vi'te što imam sedativčić...jak k'o grom...«

mahanje repom

»Gospođo Greganović, eto...samo polako...pazite na luster...takooo...evo, sedite...mali, ali jak, samo za vas...nećete ništa osetiti...«

 

 Tu negde su me prevarile. Za razliku od onih koji su se milionima godina ranije prevarili pa sišli s drveta da vire preko visoke trave, ja sam ponovo legla u stolicu. Zelenu. Sa plastikom u dnu. Da se ne iskalja. Kojoj su materijalistički podlaci ukinuli rukohvate. Nema čovek za šta da se dohvati i s kim da podeli posledice naivnosti, dok mu u oči blješti bela svetlost, pljunuta ona sa kraja tunela koji vodi u večita lovišta. Tamo i nazad. Sa ledenim plavim okom u sredini. Dok u pozadini žubore psihološki dokazano umirujući talasi i valjaju nevidljive kamenčiće po kompjuterskom žalu, na radost svake vredne bešike.

Mrzim bol. Zubarski. Ostale bolove i nekako mogu da podnesem. Čak sam povremeno dobijala i verbalne medalje od lekara, u francuskoj književnosti zvanih ženskim krojačima, za podnesenu bol. Poput one posle carskog reza. Kada se probudiš iz anestetičkog mrklog mraka, pokušavajući da se setiš iz koje srednjevekovne bitke si se upravo reinkarnirala i koje đubre neprijateljsko te dimiskijom, jednopotezno preseklo na pola. I dok ubrzano shvataš da su ti i obrve povezane sa trbušnim mišićima, pojavljuju se plave sestre i komanduju ustajanje. Toga u filmovima nema. Tamo presečeni smeju da ostanu da leže na bojnom polju, na radost i veselje, kako svoje, tako i pobednika. U ovom slučaju pomenute sestre oduzimaju jastuk i veštim potezom bolničara sa prve linije fronta, podižu te u zagrljaj brdsko-planinskih folklornih igara. Jedino što gornja polovina prati akciju, a donja ti ostaje negde pozadi, sa nogama koje nikako da uspostave telekomunikaciju sa mozgom. Koji je doduše još uvek u traganju za prošlim životom i u kajanju što nismo više vežbali borbu mačevima na otvorenom polju. Gornju i donju polovinu, dok medicinske radnice veselo čavrljaju, povezuje bol boje žara.

Daklem, to može, tri puta su me veštiji od mene, kao u najočekivanijim scenama pešačkih borbi, presecali žetelački. Taj bol i ja smo postali skoro prijatelji. Jeste da sam od njega, na stravu mog Žmua, privremeno zrikavila, ali smo uspevali da ostvarimo simbiozu.

Bol u zubnim predelima ostao mi je večita strava, a Zubna vila ravna manijaku na slobodi. Ko normalan skuplja zube i onaj večiti trag bola oličen u golom korenu?

Nad mene se naginjala Zubarčica-komšinica. Sa papirnom kapom na kojoj je, prevarantski, cvetalo livadsko cveće. Sa obećanim sedativom. Malim, braon čepićem, koji je trebalo da nadoknadi ono što dve inekcije pre toga nisu uspele. Lepo smo se dogovorile, kao i uvek. Tražila sam sve, sve sedativno, ošamućujuće. Neka mi čeljust postane hrast, nek olistam na proleće, daj šta imaš. Duplo. Ovaj put nije pomoglo. Zubarčica je napipala prokleti koren. Šta će ljudima korenje? U kome seva bol takvom jačinom koja Peruna šalje na popravni ispit za pravljenje gromova i kresanje munja.

Plava sestra, saučesnica Livadske zubarke, naginjala se nad mene srdačno se smešeći. Zubarčica mi je u zum unosila braon čepić i zujala hipnotički. Dovoljno da naivno otvorim usta i napravim prostor za njena tri prsta, jaka kao klješta. Čudo jedno kako tako mala žena, pa još sa kapicom na cveće, može da ima jak stisak. Ko poreski inspektor ili bar piton.

Moj susret sa zemljinim jezgrom se desio u trenu. Livada-zubarčica je obećanim sedativom, kroz koren zuba, prikucala i mene i stolicu podamnom za užareno srce planete. Usput smo srele pokojnog Žila Verna i sedam patuljaka sa fenjerima, doživevši vatreni šok koji spaljuje grlo vulkana.

Makar je održala obećanje. Naizgled. Braon čepić je zaustavio celu desnu stranu planete. Sestra nebeske boje i cvetna kapica su veseljem arheologa kopale po mom korenju, govoreći na zubarskom esperantu, koji rezultirao ubrzanim dodavanjem turpija, turpijica, turpičica...Cvetna kapica je veselo zujala, seckala, palila, kopala, rendala. Srkalica je nepristojno grgotala, a ja sam mozga pretvorenog u sediment gledala u plavo hladno oko na kraju tunela. Popravljenog korena, vukući za sobom srce zemlje, pregazila sam dva čekača, sleđena od straha pri pogledu na mene-zombija. Prošla kroz dvoja zatvorena vrata.

Izdajnički čepić je prestao da radi za sat vremena. Inekcije su za sobom ostavile osećaj i elastičnost vekovnih sekvoja. Tek tada sam shvatila Pinokija. Već dva dana čekam Plavu vilu. Žmu uživa u tišini. Braon čepić je na duže vreme blokirao moje verbalne sposobnosti. Vršim fotosintezu. Noću tu i tamo zastenjem škripom drveća u Sibiru. U dnu korena kljuca magma i vuče mi ogluvelo desno uvo ka Majci Zemlji.

Tako mi i treba, što sam silazila s plafona...

 

 

 



Komentari (215)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

nsarski nsarski 00:02 07.02.2009

Re: Vic

St.Pauli
Nadam se da nisam bio jako bezobrazan. Posle horor prica, mozda prodje bol od smejanja. Inace se i ja bojim zubara. Kad imam bolove, jedino rakija pomaze. Treba samo izdrzati dva minuta na zubu. I ne popiti!

Auuuuh, mozda pomaze, ali nekad moze da bude jako nezgodno!
Jednom je trebalo da drzim neko predavanje - i to na Kolarcu, sve ustogljeno i to. Tog jutra me zaboli zub, bas jako, najjace. Pre podne odem do Kolarca da sredim tehnicke detalje, ali zub me toliko boli ne mogu na oci da gledam. Ne budem lenj. Preko puta zgrade bila neka trafika, i ja kupim 2 male flasice vinjaka. (Uzgred, ja mislim da je vinjak najodvratnije pice na planeti). Elem, srucim te flasice u usta, sa muckanjem i sve, iz vise takvih poteza, pljunem, i bol nekako utihne.
Onako osamucen udjem u sekretarijat Kolarca, i potpuno zaboravim da bazdim na alkohol. Ali strasno, kao totalni alkos. Ljudi me gledaju, ne veruju da ja tu uvece treba nesto da pricam. Uzas!
St.Pauli St.Pauli 00:28 07.02.2009

Re: Vic

To je kao sa belim lukom i sklerozom. Ljudi beze od tebe, ali pomaze!
gordanac gordanac 00:30 07.02.2009

:)

Elem, srucim te flasice u usta, sa muckanjem i sve, iz vise takvih poteza, pljunem, i bol nekako utihne.
Onako osamucen udjem u sekretarijat Kolarca, i potpuno zaboravim da bazdim na alkohol. Ali strasno, kao totalni alkos. Ljudi me gledaju, ne veruju da ja tu uvece treba nesto da pricam. Uzas!


:)))))))))))))))))))))))
nsarski nsarski 00:53 07.02.2009

Re: :)

:)))))))))))))))))))))))

Pa, ybg, nisam bas impresionirao tetke sa 'ladnim trajnama:)))))
trener92 trener92 02:04 07.02.2009

Re: Vic

Onako osamucen udjem u sekretarijat Kolarca, i potpuno zaboravim da bazdim na alkohol. Ali strasno, kao totalni alkos. Ljudi me gledaju, ne veruju da ja tu uvece treba nesto da pricam. Uzas!



Kada sam pročitao ovo
Bol u zubnim predelima ostao mi je večita strava
odmah me zabolela cela vilica , Ovo je pravi zubar

Jelica Greganović Jelica Greganović 02:18 07.02.2009

Re: Vic

Probala sam i to, doduše dali su mi viski...mogu ti reći da još bolje radi ako popiješ...
Jelica Greganović Jelica Greganović 02:21 07.02.2009

Re: Vic

Ma kakvi Učitelju, samo si ispunio njihova očekivanja, gde si vdeo profana ili umetnika na slobodi da ne cuga...a da je vinjak odvratan, fakat odvratan je...ako u išta nisu verovali to je zašto bazdiš na vinjak, a ne na nešto dostojno predavača

Nego deco, da palimo na čmavanje...mene malo popustile desni, s malo sreće ću zaspati pre jutra...sa još malo sreće će i Žmu spavati, za promenu, jerbo od posete Zubarčici skvičim ko štene i ono malo vremena što svedem oči...laku noć...


mashha mashha 16:54 07.02.2009

David after dentist...


Jelica Greganović Jelica Greganović 17:29 07.02.2009

Re: David after dentist...

mariposa23 mariposa23 23:44 08.02.2009

Re: David after dentist...

o moj Bože kolko je ovo dobro :))) Zašto takvih lekova meni ne daju kad sednem na onu stolicu. Samo mi udare injekciju tako da narednih 3 sata žvaćem svoj jezik ne primećujući da to radim, a usput i balavim na jednu stranu. Jednom čak nisam mogla da trepnem na desno oko i kad sam počela da se smejem takvom stanju ispred ogledala, uplašila sam se polovičnog osmeha.

Da mi je ovakav lek...išla bih ja kod čika zube...ih...sve pevajući!!!
mashha mashha 00:24 09.02.2009

Re: David after dentist...

Da mi je ovakav lek...išla bih ja kod čika zube...ih...sve pevajući!!!

Samo da ne pređe u naviku
Inače, moja sestra ima teoriju da je dobro imati strah od zubara jer zamisli šta bi se dogodilo da štucnes za vreme intervencije (a sve povodom onog- Štucam, ajde uplaši me da prestanem!)
topcat topcat 19:42 10.02.2009

Jedna krajnost

Zbog velikog straha od zubara djevojčica izgladnjela do smrti

izvor


Osmogodišnja Sophie Waller iz Cornwalla koja je imala paničan strah od zubara umrla je 23 dana nakon vađenja mliječnih zubi od zatajenja bubrega uzrokovanog dehidracijom jer je odbijala hranu i vodu, pokazala je istraga koja je trebala utvrditi uzrok njene smrti 2005. godine.

Jelica Greganović Jelica Greganović 14:21 11.02.2009

Re: Jedna krajnost

Strašno...zbog čega dete nisu dali na infuziju?
madam_mym madam_mym 21:12 11.02.2009

vidi ga



kako ih savesno glanca

Jelica Greganović Jelica Greganović 22:27 11.02.2009

Re: vidi ga

presladak je, deca mi ga namontirala na mobilni prošle godine :) ali mi ga zubarka ne uzima kao olakšavajuću okolnost

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana