Kažu da je lisabonsko nebo veoma osobito, da ima posebnu boju, svetliju nego nebo nad drugim varošima. Za to sigurno postoji naučno objašnjenje koje ja ne znam i samo mi preostaje da nagađam zašto je plava boja neba nad Lisabonom za dve nijanse bleđa nego takozvano nebesko plavo. Da li je za bleštavo bledilo neba zaslužan odsjaj sunca o okean ili postoji neki drugi racionalni razlog, nemam pojma, ali da je svod svetliji nego nad bilo kojim gradom gde sam ranije bio i obratio pažnju na boju neba - jeste. Svetliji je.
Doselio sam se u narodski kraj varoši. To bi se na portugalskom reklo – bairro popular, jedan od onih tradicionalnih komšiluka u centru grada koji o gradskoj slavi, Svetom Antoniju, šalje svoju ekipu da maršira gradom u šarenim kostimima. To je privilegija tradicionalnih kvartova na koju buržujski komšiluci i nova naselja nemaju prava. Moj kraj se zove Graça. Ulice u mom kraju su strme i ćelave. Nike se nije trudio da po njima sadi drveće, i zelenilo, poneka plama, bor, nekakve cvetne krošnje tek ponegde vire iz avlija i parkova. Tu je i u senci je nekako svetlije nego na drugim mestima, valjda zato što su neravni pločnici od sitne bele kaldrme.
Moja ulica nije od najtesnijih; kakvih ima, još je i široka. A opet je uzana. Nebo nad lisabonskim ulicama je skučeno, uklješteno među krovovima koji se skoro dotiču negde gore. U takvom uličnom nebu sunce ne boravi po ceo dan, navrati samo na kratko. A opet, i u senci, svetlo je i sunčano, jer je nebo blistavo. Ne znam kako da vam to opišem; ko je video, razumeće.Ja sam na najvišem spratu. Sa terase gledam niz padinu obraslu krovovima. Ima ih svakakvih, ravnih, špicastih, pravilnih, i još više nepravilnih, novih, i još više derutnih. Gusto su napakovani, fragmentirani, naslanjaju se jedni na druge kao crepani bogalji, sve misliš, kada bi jedan uklonio svi bi se srušilii i sve ti se čini da se Lisabon od ćeramide kruni i osipa i da će se u jednom trenutku sav urušiti. Ali bojazan je neosnovana. Takav kakav je, on traje vekovima. I lep je. Ma, divan je.
I u stanu je jako, jako svetlo, jer je sve je belo i prazno. Odnosno nije baš skroz prazno. Tu je najosnovnije. Da budem precizan, u mom novom stanu postoje sledeći pomični predmeti i lica:
Stolice na rasklapanje, komada 4; Krevet na naduvavanje, komada 1; Plavo stakleno oko protiv uroka i zavisti, grčke proizvodnje, komada 1; Čaše za vino – crno, komada 12; Boca crnog vina 0,75l naše proizvodnje, (čeka goste kojih nema), komada 12; Ikona (Sveti Aranđeo) nepoznatog autora, nasleđena, komada 1; Saksija sa lavandom na terasi, komada 1; Računar (laptop), komada 1; Knjige (razni autori), komada 3; Stanar, ja, komada 1; Mačka, žuta, nepozvana (komšijska?) ne znam ime, komada 1;
U ovakvom okruženju bavim se očekivanjem. Očekujem majstore, instalatere, isporučioce i prevoznike nameštaja i pokućstva, čitače brojila za struju, vodu i gas, suprugu, potomke, pseto... Ne smem da mrdnem, svaki čas može neko da bane na vrata. Tek kad sve to stigne život može da počne. U međuvremenu sedim na terasi i gledam grad. A dole na ulici stalno neko promiče, muva se: starci hodaju polako, plaže se neravne kaldrme, mladi negde jure, klinci se dovikuju, kombiji staju nasred džade da nešto na brzinu istovare, nervozni vozač trubi, nije mu do čekanja, s vremena na vreme prođe i zdepasti žuti tramvaj...
Čak i posmatranje grada, koliko god lep bio, ukoliko potraje, čoveku malo dosadi. Odlučih da siđem na svoju prvu kafu u novom komšiluku.
Kafe na ćošku. Neviđena rupa. Uzana prostorija, malo šira od dvokrilnih vrata. Tu dekor nije menjan, ima tome makar pola veka. U zadnjem delu dugačak šank, uzduž, jedva se čovek provuče između vitrine sa sirotinjskim kolačima i zida oblepljenog jeftinim keramičkim pločicama. U prednjem delu, bliže ulici, deo za goste - nazovimo ga salonom – tri-četiri stočića prislonjena uz musave zidove i jedno sedam-osam stolica, od kojih jedna podupire aluminijumska vrata da se ne zatvore. iza šanka kafedžika, oronulija od samog kafea, sita svega. Na stolicama, postavljenim tako da svi sede u krug, kao oko nekog nepostojećeg ognjišta, petoro gostiju, kao ujedinjene nacije - svaki druge rase. U toku je plenarna sednica: svako se obraća svima, i svi slušaju. Brazilka, rekao bih indijanske krvi, nešto galami. Nisam uspeo da shvatim šta je čini tako srećnom i zadovoljnom, ali čavrlja kao navijena dok ispod stola bosim stopalom, oko nožnog palca vrti izuvenu sandalu. Uz šank stariji gospodin, rekao bih rođen u ovom kraju. Tih, negovan čika. Samo se jednom oglasio. Pomenuo je svoju pokojnu ženu, ali bez preterane tuge; verovatno je odavno udovac i više mu čak i nije toliko žalosno što je otišla koliko mu je bez saputnice dosadno. Belozubi Afrikanac, crn kao ugarak, lagano flertuje s veselom Brazilkom od preko puta. Kad uspe da dođe do reči, priča detinjaste viceve. Zalizani mlađi Indus, crvenih beonjača, sedi, nit romori nit govori; njemu je ravno do Kosova. Tu je i sredovečni Kinez, mislim gazda susedne sitničarnice, došao da se rashladi jer dan je užasno vreo. Pije hladno pivo, pokušava da učestvuje u razgovoru, no ne ide mu - izgleda da baš ne razume najbolje jezik ali se trudi i s nepirodno zainteresovanim izrazom lica prati razgovor. Sve u svemu, to je jedan šaren i živopisan skup, i svi se lepo slažu. Uđem, naručim kafu za šankom, pa sednem i ja, onako u krug, na onu praznu stolicu što pridržava vrata i priključim se poselu, doduše stidljivo, kao slušalac.
I tu Afrikanac, na tropskom dijalektu ispriča vic o nekom tipu što se pravio fini, nosio odelo i kravatu, ali je na kraju ispao kukavica. Nasmejasmo se svi, a najviše Kinez koji, makar sam stekao taj utisak, ništa nije shvatio, ali je jako uljudan pa se smejao iz pristojnosti, pomalo neumereno.
Popijem kafu, odličnu, bolju nego u Italiji, ustanem i kažem: „Doviđenja, komšije“. A oni svi u glas: „Doviđenja, komšija“. Samo naduvani Indus nije ništa rekao. Mislim da nije primetio ni da sam ušao ni da sam izašao.