Negde pred Novu godinu, na pitanje jedne prijateljice, šta želim u 2009.god. rekla sam - u 2009.god. hoću i želim da učim francuski. Ovih dana sam u potrazi za dobrim učiteljima. Ovaj mačak Henri, izgleda da je uzeo 30-tak časova, sudeći po onome kako govori francuski. Ja ću uzeti više časova, a pošto sam sluhista i volim da učim, neću zanemariti taj svoj dar, iskoristiću ga i govoriti bar za klasu, dve , bolje od njega.
Pored toga, što ću biti vrednija, mislim da je Henri pravi poseur, i misli da zna francuski. Pati od teške ennui, te tako pogođen manjkom inspiracije, umorom i dosadom, i svoj boeuf stroganoff, gleda više kao običan paprikaš ili neku kašu od tunjevine. Porobljene svesti, on se zagnjuri i gleda samo svoje šapice, a trebalo bi da shvati da čak i u teškom argatovanju i ropstvu, može i mora da se nađe osećaj za slobodu ili da se izbori za nju, stalno se inspirišući postojanjem, bićem i samim životom.
Podsetio me na Sartra, Simon, Žilijet, Montana, Anri Salvadora, "Prošle godine u Marijenbadu"... i sav taj džez oko explicite konceptualne manifestacije egzistencijalističkog stava, oblačenja u crno, beretka i šal obavezni...akhhhm... mačke i ljudi tragičari.
L'anee derniere a Marienbad
(Muzička tema u pozadini odličnog filma Will-a Bradena je Gymnopedie,No1, Erik Satie)