Ipak!
Sve je počelo tog petka uveče.Koleginici sa kojom radim već punih dvadesetak godina, iznenada je preminuo otac. Sišao čovek do garaže...i pao! Kraj!Naravno ti i takvi slični dogadjaji uoči vikenda imaju svoje otežavajuće okolnosti, pored emotivnih...Koja služba radi, šta se inače radi u takvim slučajevima i što šta drugo, da ne zalazim u detalje...Ipak se sve završilo, kako i mora...
Vratih se kući...vidim ističe mi saobraćajna dozvola, baš u ponedeljak, kada je zakazana sahrana...Ajde, organizujem se nekako, prvi mi komšija radi na tim poslovima, pa svratih do njega da se dogovorim, šta sve treba, koliko brzo može da se završi, koliko para treba i sl...Komšija u dvorištu, familija ljušti papriku...ništa posebno. Kafica, mala kisela...dogovor...Zazvoni mu mobilni ... “Ih....ma šta kažeš....kad.....kako....U sunce mu njegovo...pa kako....Javi mi...šta ste se dogovorili ...„ Prebledeo čovek..... Neki mladić koji je radio sa njim, star 22 godine, poginuo vozeći bicikl. „Pokupio“ ga neko automobilom...Strašno! Ok , komšija, izvini...razumem situaciju...Ostavih nepopijenu kafu...nepopušenu cigaretu...
Izlazim iz njegovog dvorišta. Preko puta njega, sa druge strane ulice, meni nepoznati prave novu kuću. Po tablicama na kolima vidim da rade u Nemačkoj...Po običaju radi se do duboko u noć, a posebno kada su ove vrućine. Valja sve planirano završiti pre povratka...upaljena svetla svuda...radio izbačen na dvorište, trešti muzika...i to ona ...po meni, najgora...!!! Samo se povremeno čuje još i kucanje flaša piva....za uspešan rad. Poneko i pusti „prateći“ glas povrh svega. Šta će ljudi, gledaju svoja posla..! Ipak, preglasno je, neprijatno...iritirajuće!
Nekako se sve u životu pakuje, pa tako u isti mah, naidje sa druge strane, iz prodavnice, drugi komšija...“Ej komšija, šta radiš..?“, pitanje koje je uobičajeno i uglavnom se postavlja tek tako, da se započne razgovor, ili eto da se nešto kaže...Šta da mu odgovorim....pomislih, kad on nastavi: „Umro komšiji Dark....“ A Dark je bio jedan prelepi primerak njufaundlenda, crn kao ugarak, miran dobroćudan pas, na koga su moji ljubimci (nemački ovčari) stalno lajali…jer nam se dvorište sa zadnje strane naslanja jedno na drugo...Nastavlja komšija...“Pa dobro jeste imao 14 godina...star je bio...“, vidim žao njemu, a kako li je tek njegovom vlasniku, mom komšiji... A žao i meni!
Ništa...šta da se radi...život je to! Ipak ona trešteća muzika, gde se pravi kuća sada mi još više zasmeta....Vratim se kojih desetinu metara, nazad, do budućih komšija koji uz muziku prave kuću....Ugledaše me, pa zastadoše....Neko utiša radio! „Komšije, rekoh....baš da se ne upoznajemo ovako....ali smanjite malo tu muziku...Lepo je što zidate kuću...ali ne moramo i MI da slušamo ono što Vi slušate...“ Vidim gledaju me...znojavi, popili po neku....“ Pa nije mnogo glasno, reče jedan....Šta smeta?“...“Smeta komšija, smeta....da ti kažem...ono što ne smeš u Nemačkoj, ne smeš ni ovde....da tako pustiš glasno muziku tamo gde živiš, već bi ti policija bila na vratima...“, odgovorih mu, a osećam da mi adrenalin radi sve više...Vidim misle oni....ovo je bre Srbija...moja zemlja...mogu da radim šta ja hoću....ako već ne mogu u Nemačkoj!!! I pre nego što bi , po starom dobrom srpskom običaju, započela svadja, rekoh im da ovde žive i bolesni ljudi, ljudi kojima nije do pesme u tom trenutku....i da ako žele da žive „komšijski“ radio moraju da unesu u kuću...Vidim, krivo im..Izašao odmah i neki buljuk dece okolo, gledaju šta se dogadja. Izadjoše im i žene koje su do tog trenutka, verovatno, spemale večeru u kuhinji. Nasta tišina...neprijatna, dok jedna od njih ne pridje, ugasi radio, spakova ga i unese u kuću....“ Rekla sam Vam da smeta......smeta i meni, a neće drugima....“, mrmljajući udje, noseći radio, u kuću. „Hvala komšije....nije mi bila zla namera...ipak...malo povedite računa o drugima...“ Okretoh se i podjoh ka svojoj kući. Kako sam ušao u dvorište čuh sada muziku sličnog žanra...doduše, rekao bih, nešto dalje, sa druge strane....I ovo je bila uživo svirka...“Čaše lomim, ruke mi krvave...“ razabirem te poznate kafanske stihove u višeglasnom pojanju, različitih vokalnih mogućnosti, ali najglasnijeg mogućeg inteziteta (dranja)...Pomislih šta je bre ovo danas...? Izadjoh do kapije....kad iz tog pravca, odakle se čuje muzika, naidje još jedan komšija....Upitah ga...šta se to čuje...dole...?...“Eh....taj i taj ide u vojsku, pa pravi ispraćaj....!!!“ odgovori mi komšija odmičući lelujavim hodom....
Ispraćaj u vojsku!!? Pa zar se to još uvek organizuje...? Pa se još i veseli?
O Bože....!!!
A sve je ličilo da će vikend biti običan, kao mnogi pre toga!