U osnovi sam miroljubiva i ljubazna žena. Ne volim da se svađam i prepirem. Ne vodim se onom starom:"Pametniji popušta", baš uvek, ali da. Radije oćutim neke stvari nego da ih kažem, na koncu, pre ili kasnije, sve dođe na svoje. E sad, molim vas da ovaj pasus upamtite dobro. Trebaće vam.
Živimo u vreme modne diktature. Hajd' što je kič i šund vrlo IN što se odevanja tiče, to još i mogu da progutam, jer tu i tamo mogu sebi da nabavim komad odeće koji mi se i dopadne. No, problem nastaje kad treba naći veličinu. Sebe ne smatram nekom veličinom ( fizičkom ), ali istini za volju, nisam proporcionalne građe. Dovoljno je da kažem „Bačvanka sa velikim B" i sve će vam biti jasno. Dodaću pri tom i gen moje pokojne nane koji se odnosi na velike grudi i onda ćete imati posve jasnu sliku mog problema. Donekle jasnu.
Vratimo se na modni diktat. Danas je moderno, neophodno, poželjno i vrlo IN biti mršav. Pazite, odmah želim da se ogradim od žena ( sad ću o nama da pišem ) koje su genetski predisponirane da imaju dugačke, vretenaste mišiće. One nisu mršave, one su vitke i izgledaju i ponašaju se zdravo. E sad, kako postoje genetiske predisponirane vitke žene, postoje i genetski predisponirane bucke. Okrugle žene kojima recimo farmerice broj 32 pašu u bokovima ali plivaju u struk itd...
Kako je moderno biti mršav, da se vratim na temu, život nas disproporcionalno građenih žena je u mnogom otežan. Neću reći da više ne postoji kategorija onih između, svi smo na jednoj ili na drugoj strani.
Reći ću vam nešto. Moja visina je 163cm, što će reći da je moja idealna telesna težina 53kg. Imala sam 53kg, izgledala sam kao kostur, zbog građe naravno. Imala sam i manje od 53kg, onda sam izgledala bolesno. Sećam se da sam u to vreme srela jednog starog prijatelja, koji je pri tom i lekar. Odmah me je, bez oklevanja pitao na čemu sam? Tako sam izgledala. E sad, sebi najbolje izgledam sa nekih okruglih 60kg a tako se najbolje i osećam, međutim, onda nema teorije da sebi kupim pantalone, farmerice ili šta god od obleke a da mogu da nađem broj.
Totalna diskriminacija i uopšte se ne šalim. Nedavno sam ušla u jedan vrli šop da drugarici učinim uslugu: pogledam da li od tog i tog modela imaju taj i taj broj. Bolje da nisam ušla. Pitala sam nenaspavanu, pms-om opijenu prodavačicu za ono za šta sam bila poslata. Rekla mi je:"Vama je to malo!" Nije mi pokazala model, nije mi ni cenu rekla. Rekla je da mi je taj broj mali!!!!!!!!!! E sad, vratite se molim vas na prvi pasus. Ne, pametniji ne popušta, ne uvek. Nekad ujeda. Sve su mi kočnice otkazale. Načisto. Momentalno i monumentalno.
Znam, neki će me pitati gde živim i da li sam do sada spavala? Nisam spavala i bila sam svesna ovoga jer se ne događa prvi put. A ni zadnji, na žalost. Izgleda da živimo u crno belom svetu: 90 - 60 - 90 . Ništa pre i ništa posle toga. Samo to. To je jedino bitno. Bitno je kad tražite posao, jer i pored diplome traže vam proporcije ( ne svuda my dear, ne svuda ), ako čekate u redu za kilo mlevenog i tamo se pika isto to, na prelazu, ulazu, izlazu... Ma samo birajte gde će vas okaraterisati nepodnobom debelom spodobom.
Da se razumemo. Ja nikada neću moći da nosim farmerice broj 28. Nikada. Nije što neću, no što ne mogu. Moje su proporcije širokogrude. Protiv toga ne mogu, a i neću. Dobro mi je ovako i svako ko pokuša da me ubedi drugačije proći će kao prodavačica. Samo, žao mi ovog mladog sveta. Zaista mi je žao. Sad bih opsovala ali ne smem suprugu da kvarim reputaciju, a i mnogo naših dragih prijatelja čita ove naše baljezgarije. Prozivaće me posle.
Eto. Ja sam debela devojka, mada, moje ogledalo kaže nešto sasvim drugo. Krugolina je digla revoluciju za mnogo bitnije stvari od kilaže, ali verujte mi, spremam se na ustanak protiv diksriminacije u veličini. Mnogi ne shvataju da je to ozbiljna bolest. Trenutno u metastazi.