Društvo| Kultura| Literatura| Mediji| Politika| Reč i slika| Umetnost

The Falling Man

antonacci RSS / 31.01.2009. u 16:15
The_Falling_Man.jpg


 
          Bilo je izvesno samo to da će umreti. Način na koji će umreti, međutim, mogao je sam da odabere - mogao je sedeti i gledati prelepu panoramu Njujorka sve dok se ne uguši od dima ili dok ne izgori. Ako bi to preživeo nekim čudom, mogao je dočekati da se zgrada sruši. On je odabrao da se baci kroz prozor sa visine od skoro pola kilometra. Zašto?
          Ono što ovu fotografiju čini jezivom nije prizor čoveka koji pada, nije ni zgrada naspram koje on deluje sitno kao neko štene. Fotografija je jeziva jer sve izgleda lagano, beskrajno jednostavno, jer njegov pad deluje bezbrižno, elegantno. Noge opuštene, bela košulja ispasana. Čovek na pauzi. Čovek koji se sprema za popodnevnu dremku. Čovek koji se sprema za posao. Ali nikako čovek koji se bori protiv gravitacije. Nezamislivo mi je da vrišti ili da plače, on jednostavno pada. Usuđujem se čak da pomislim i da uživa u tome.
          Pad je trajao kratko, neko ko ume da barata brojkama može izračunati - minut? manje od minuta? Ono što je Ričard Dru uhvatio na ovoj maestralnoj fotografiji samo je jedan trenutak čiju lepotu i užas naše oko ne bi uspelo da uhvati.
          Prava drama nastaje nakon pada. I ta drama uglavnom nema nikakve veze sa ovim čovekom.

*


          Don DeLilo spada u one pisce koji se retko pojavljuju u istoriji književnosti. Napisao je dva, slobodno mogu reći, kapitalna dela američke književnosti - Podzemlje i Mao II. Jedan moj prijatelj često ima običaj da kaže da je dvadeseti vek počeo nakon Džojsovog Uliksa i završio se sa DeLilovim Podzemljem. Ne znam da li citira nekog ili je to sam smislio, ali se sa tim svesrdno slažem. Četiri godine nakon Podzemlja nastupio je nagli zaokret u njegovom pisanju sa novelom Bodi artist. DeLilo se počeo baviti naizgled „malim" stvarima. Da li je taj zaokret posledica odrastanja, umora od „velikih" tema, posledica straha od neuspeha, ili naprosto potreba da se bavi nekim elementarnim, ličnijim temama, pitanje je koje će verovatno ostati neodgovoreno.
          Bodi artist nas uvodi u svet umetnice koja je izgubila muža. Ovo je mogao veoma lako napisati David Albahari. Knjiga pleni jednostavnošću, prepuna je fascinacije svakodnevnim, naizgled običnim i nezanimljivim stvarima. Da citiram Blejka, ova novela je ceo svet u zrnu peska, nešto što ne bismo očekivali od DeLila, a od pisaca koje volimo mi očekujemo da pišu onako kako mi volimo. U priči o Loren Hartke nema ničeg grandioznog, ničeg epskog. Samo naizgled ničeg delilovskog. To je priča o ženi koja pravi doručak i seti se da se nasmeši, priča o ženi koja odlazi na posao i čiji muž, zatim, puca sebi u glavu. Ostavši sama, Loren Hartke mora ceo svoj svet ponovo da sastavi u jednu novu celinu. Loren intenzivno radi jogu, fokusira se na svoje telo, traži utehu na internetu i nalazi je privremeno u jednoj ulici negde u Finskoj - veb kamera prikazuje praznu ulicu u noći ili kola u saobraćajnom špicu. Bodi artist je knjiga o žalosti i identitetu. Ako su mu kritičari i prigovarali da nikada ne stvara zaokružene i definisane likove u svojim romanima, ovo je verovatno dobar odgovor zašto ih je nemoguće stvoriti.
          DeLilo je jednom rekao da piše kako bi saznao koliko zna. Za njega je pisanje koncentrisanje misli na jednom mestu, zgušnjavanje logike. Ako je to tačno, onda je Bodi artist roman o tome koliko ne znamo mnogo, koncentrat izgubljenosti i neznanja.
          Kada sam saznao da Delilo piše roman o 11. septembru, priznajem da sam očekivao jedno novo Podzemlje. U meni je proradila neka gotovo detinja radost, željno iščekivanje jedne kupusare u koju ću moći da utonem i da iz nje danima ne izlazim. Očekivao sam knjigu koja će promeniti dosta toga. Dobio sam sve, samo ne to.
          Padač (The Falling Man) je priča na tragu poetike ovog novog DeLila, pisca koji svet ne gleda od gore, već u njega ulazi hrabro i prihvata ga u svoj njegovoj složenosti i iracionalnosti. Don DeLilo sada više nije prorok, on je samo posmatrač, što može biti posledica ili straha ili mudrosti.
          Tridesetdevetogodišnji advokat koji preživljava pad Svetskog trgovinskog centra, vraća se, sasvim nesvesno, u stan koji je ranije delio sa svojom ženom. Brak je pred raspadom i zato ga žena gotovo u šoku dočekuje. On ne objašnjava zašto se vratio, ona ne traži objašnjenje. Razgovaraju tek pomalo, a kada to i čine, teme su one o kojima svi govore, a pošto o njima svi govore, one nisu njihove, nisu lične, nisu važne. Šta se dalje dešava, teško je prepričati. Umesto da osmisli priču, DeLilo nam servira njene fragmente. Možda zato što je priča suviše velika da bi se napisala u jednoj knjizi, možda jer ni on sam ne zna priču, a možda i zato što van tih fragmenata i nema priče.
          Ovo je najbolji DeLilov roman, rekao sam kada sam pročitao i poslednju stranicu, iako mi knjiga nije u potpunosti dozvoljavala da dišem niti mi je poželela dobrodošlicu. Svet razoren tragedijom i uhvaćen u mrežu posttraumatskog stresa je i suviše hermetičan, vođen nejasnom unutrašnjom logikom, suviše stegnut da bi i onim retkim, upornim i pronicljivim čitaocima mogao pružiti dobrodošlicu. Padač se neće sam od sebe otvoriti, neće ponuditi ključ za razumevanje. Verujem da se tajna i ne krije u tome da čitalac nasilno treba da se uvuče između strana, ne verujem da je potrebno ili moguće razumeti ove ljude. Moguće ih je posmatrati i prihvatiti. Bez pokušaja da se oseti ono što oni osećaju i bez pokušaja da se svet vidi iz njihovih očiju. Oni sami ne znaju kako ga vide.

*

           To više i nije bila ulica, već čitav jedan svet, vreme i prostor sazdani od razvejanog pepela i sutonske tmine. Koračao je kroz ruševine i blato, dok su kraj njega protrčavali ljudi s peškirima na licima i jaknama preko glave. Na usnama su stiskali maramice. Cipele su nosili u rukama, jedna žena je protrčala pored njega noseći u obe ruke jednu cipelu. Trčali su i padali, neki od njih, zbunjeni i nespretni, delovi ruševina padali su sa svih strana, a neki su tražili zaklon ispod automobila.
           Svuda unaokolo još je vladala buka, ona zaošijana tutnjava pada. To je to, tako sada izgleda svet. Dim i pepeo valjali su se ulicama i skretali na zavojima, silovito naletali iza uglova, seizmičke plime dima, a kroz vazduh je leteo i kancelarsijski papir, listovi oštrih ivica klizili su i poskakivali na vetru, kao predmeti s nekog drugog sveta u tami jutra.

           Kritičari su ovaj roman dočekali dvojako. Jedni ga prigrlili sa oduševljenjem, ističući da Padač stoji rame uz rame sa njegovim najboljim romanima, dok su drugi napominjali da ovo nije ni nalik DeLilu. Mičiko Kakutani kaže da se piščev neosporan talenat tek u iskrama vidja, dok je knjiga osrednja i dosadna. Ako ste već zagriženi ljubitelj DeLilove proze, ako držite Podzemlje pored kreveta i povremeno ga otvorite i čitate, onda će možda biti potrebna jedna mala intervencija da biste uživali u ovoj knjizi. Uzmite marker (crni, po mogućstvu) i prešarajte DeLilovo ime sa korica. Biće vam lakše i možda ćete se lakše opustiti i upustiti u ovu čitalačku avanturu, a to neće biti ni vesela ni lagana vantura. Jer ovo je jedan novi Don DeLilo. To je to, tako sada izgleda svet.


 



Komentari (1)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

maki100 maki100 12:23 02.02.2009

Divno


To je prava, divna, preporuka i za pisca i za roman.
Hvala sto si mi otkrio novog pisca.

Racunajuci i tebe, to su dva

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana