Dok sam vozio na posao primetim da mi je neki kreten slomio levi retrovizor. Kad mi tako počne jutro uvek znam da će biti svačega tog dana. Kupim burek usput i onako ga uvijenog samo bacim na suvozačko sedište, jer ne volim da vozim i da jedem.
Kad sam stigao na posao vidim da mi je uginula ribica u malom akvarijumu koji čuvam u kancelariji. Neko izvadio gajtan grejača za akvarijum iz utikača i tako bilo ostavljeno cele noći. Kakvih gadova ima, da ne poveruješ.
Kad sam stigao kući, eto Njanje ispred kuće uzima poštu iz sandučeta. Stanem i otvorim suvozačev prozor i počnem da dobacujem, nešto se glupiram kao "devojko hajdemo kod mene da slušamo muziku, tu je blizu, imam super ploče, keva mi nije tu". Ona se smeje mojim glupostima (hvala joj za to) i otvara vrata da bi sela za tih par metara koliko nas deli od garaže. Ali trenutak pre nego što bi sela primeti veliku fleku na sedištu i odustane. Odlazeći reče "ko zna šta si ti radio u kolima pervertu jedan matori, spopadaš me tu, umalo da me prevariš mladu i naivnu, da te nisam više videla ovde okolo". Dobro, mislim se ja, stići ću ja tebe kući, nego stvarno otkud sad i ta fleka?
I dok sam uterivao kola u garažu primetim i da mi je neki idiot ogrebao vrata od garaže.
Pa dobro, ko mi radi sve ovo danas?
Uđem u dnevnu sobu i sav nervozan od svega počnem da davim Njanju mojim studentima. Ja sam oduvek bio najbolji, najlepši i najpametniji. Ne izmišljam, to mi i drugi govore, sigurno je tačno. Postao sam poznat i priznat. Mnogo želim i mnogo znam. Hoću da svemu naučim moje studente, da im pomognem, da im otvorim put u budućnost, da nađu sebe, da postanu boji. Ali oni ni izbliza ne zadovoljavaju moje kriterijume. Izgleda da nisu naučili dovoljno iz prethodnih predmeta, izgleda da su se provlačili iz ispita u ispit i sada su potpuno nespremni za velike ideje koje želim da im predočim. Ne razumeju skoro ništa što im govorim. Čitaju novine za vreme časa, gledaju kroz prozor, potpuno su nezainteresovani. Žalio sam se dekanu, galamio na njih, u sred časa bi postavio direktno pitanje nekima da bi ih postideo, da vide da ništa ne znaju i da treba da me slušaju pažljivije. Toliko toga mogu naučiti od mene, ali to im nikako ne dolazi u glavu, kao da se opiru. Par njih su dobri, prate me, ili bar klimaju glavom. Od skoro primećujem da sam počeo samo njima i da se obraćam.
Njanja me sasluša lepo, dobra duša, ali kad sam završio samo reče da je videla neko slomljeno staklo ispred garaže. To je šifra za "idi pokupi to staklo". Neobičnom koincidencijom mi je dekoder za žene u tom trenutku bio uključen pa sam razumeo i odem da sredim to. I dok sam skupljao stakliće sve mi se poveže u glavi. Hvala Njanja. Slomljen retrovizor, staklići pred garažom, ogrebana vrata garaže, burek na sedištu, fleka, mrtva ribica, isključen grejač, utikač i punjač za telefon koji sam tamo juče nakratko uključio. I moji studenti.
Sutradan sam otišao na posao. Ne vredi plakati za boljim studentima, boljh nema. Ti studenti koji sede u klupama su moji. Moj posao nije da zanovetam i tražim ono čega nema već da zapnem i radim strpljivo i ozbiljno sa njima. Samo od mene zavisi da li ću do kraja godine imati bolje studente. Najbolje, najlepše, i najpametnije. Ove iste koje već imam i koje bi verovatno već trebao početi pozdravljati po hodnicima.
Dok sam ulazio na čas setim se babe koja mi je govorila "nikad ne pitaj ko ti je srao u gaćama".