Na samom početku moram da vas upozorim da je ovo istinita priča. Radnja je smeštena u Srbiji i Crnoj Gori na pragu XXI veka, a podseća nas na one detalje o nama koji su često nevidljivi kada drugima predstavljamo naše društvo i njegovu političko-ekonomsku situaciju.
Dobro poznajem čoveka iz jednog zabačenog brdskog sela u Zapadnoj Srbiji. Od prethodnih vekova, današnjica se tamo razlikuje samo po tome što je uvedeno čudo zvano struja i pripitomnjena zver zvana traktor. Komunikacije su takođe poboljšane mejnstrimizovanjem mobilne telefonije, a sa TV i radio prijemnika danas krči program Nacionalnog javnog servisa. Zemljani putevi su toliko nepristupačni da, osim traktora i «tamića», jedino džip može da ih savlada bez razbijanja auspuha i ulubljivanja poda (dakle, već znate šta se desilo mom autu). I država i opština izbegavaju da saniraju ove džombe i rupčage, a meštani ne uspevaju da sami organizuju poravnanje puteva i posipanje šljunka iz samo jednog razloga - ne mogu da se dogovore ko koliko treba da plati... Zimi ovaj teren ume da bude toliko zloćudan, da jedino volovska zaprega može da vas preveze preko prevoja, zato svaka kuća drži volove. Kuće su razbacane po brdašcima između malinjaka, šljivika i njiva koje stoje na koso. Oranje je ovde opasan posao, jer traktor ume da pretegne na kosini pa da se isprevrće niza stranu - i nije malo života odneo ciklus obrade zemlje. Zarada nije velika, a i da jeste, način života se verovatno ni malo ne bi promenio. Tu se zna ko kosi a ko vodu nosi. Običaji koji vladaju u međuljudskim odnosima ovde postoje od pamtiveka, ili se makar tako čini. Ljudi je sve manje, u seosku školu danas ide ne više od desetak đaka-pešaka.
E taj čovek, o kome sam počeo da vam pričam, je pre nekoliko godina napunio svojih 40 i već se uveliko govorilo da se on nikada neće oženiti, da je «proš'o njegov voz». Ne bi on bio prvi koga je zadesila takva sudbina da svoj kraj dočeka sam u brdima i da se njegovo domaćinstvo sa njim potpuno ugasi. Međutim, vrcav duh srpskog seljaka i poznavanja reda i starih običaja, njega je motivisalo da se naruga abrovima (glasinama) i da ujedno obraduje svoje rođake.
Naime, povezao je tovar nadaleko čuvenog krompira iz svog kraja da ga proda u Crnoj Gori. Obilazio je tamo mnoga mesta i prolazio kroz mnoge krajolike, a onda se s namerom uputio ka tamošnjem kršu, ka gorštačkim domaćinstvima. Stao je pored neke udžerice od kamena i, kao da je to sasvim uobičajena stvar, prostodušno upitao hajlendera koji tu živi: «ima li ovde neka kuća sa 'ćerima za udaju?» Starcu to nije zvučalo neobično i lepo mu je objasnio kako da dođe do jednog baš takvog domaćinstva, koje se nalazilo tu u neposrednoj blizini. Junak naše priče se zaputi ka rečenom domaćinu i ovaj ga primi kako dolikuje. Gost je uz čašicu loze objasnio meštanu šta ga je dovelo tu: da je došlo vreme da se ženi (iako za muškarca nikad nije kasno), te da je došao baš kod njega jer je čuo da ovaj ima mnogo lepu i vrednu žensku decu. Otac ga je, po običaju, prvo detaljno ispitao ko je, šta je i čime se bavi. Reč po reč, ovaj mu ispriča sve o tome kakvu kuću ima, koliko zemlje, koje useve, kakvu mehanizaciju, koliko stoke, kakav je kraj u kome živi... Sve u svemu, dobra prilika! Razgovor se nije baš previše otegao kada se pater familiae požalio putniku namerniku da je život na planini težak, a da njegova porodica broji i previše članova: ima šest ćerki koje su jedna drugoj do uveta i jednog sina koji je, već prepostavljate, najmlađi od sve dece. Za život bi, kaže, bilo bolje da je obrnuto, jer «ženske ruke ne vrede koliko muške». Zadovoljan svime što je čuo od svog budućeg zeta, poređao je svoje šćeri pred njim, osim one jedne za koju reče: «ona je već zaručena, nju ne gledaj». Osokoljen razvojem situacije, putnik iz Srbije izabrao jednu prijatnu devojku od 18 godina. «Ni premalo, ni previše», pomislio je kroz preplanuli osmeh naš 40-godišnjak.
Već iste godine organizovana je svadba u Srbiji. Šatra za goste, hladnjača za meso i torte, trubači za veselje, prangije za šenlučenje, automobili sa razbijenim auspusima i ulubljenim podovima, domaća rakija, domaće pečenje, domaća atmosfera, radosna rodbina - 72 sata svadba! Crnogorski svatovi kažu da su kuću malo drugačije zamišljali, ali mlada tvrdi da se nije pokajala. Još uvek je bila malo stidljiva, a i patrijarhalno je vaspitana. Đuvegija se veselio i junačio, a poneki seoski samac je bio i ljubomoran na njegov podvig.
Danas su već nekoliko godina u braku i imaju troje zdrave dece (da kucnem u drvo). Domaćinstvo starijeg neženje je ipak produžilo svoj život, u inat seoskim abrovima, a ognjište se neće ugasiti. Žena sama brine o deci i vodi računa o kući, bašti i stoci; muž sam ore, žanje, peče rakiju i pije je; a zajedno plaste seno, beru maline i kopaju krompir. On ide u nabavku, vodi ekonomiju i raspolaže novcem od domaćinstva, a ona odlučuje šta će se ručati i daje zadatke deci, bar dok ne ojačaju. Kada junak naše priče sa komšijom ode do kafane, njegova mlada supruga ugrabi trenutak da natenane popije kaficu sa komšinicom. Ne žure jer znaju da se muškarci neće brzo vratiti - dalek je seoski put od kuće do kafane, a još je dalji od kafane do kuće...