Možemo se sporiti oko toga da li je svet danas unipolaran, bipolarna ili unipolaran, ili čak i nepolaran. Za zvaničnu srpsku spoljašnju politiku se, sa druge strane, skoro sa sigurnošću može reći da jemultipolarna u smislu da ono što se predstavlja kao zvanično i usaglašeno ne da nije jedinstveno, već je povremeno kontradiktorno do nivoa koji zabrinjava. Za vreme prošle vlade imali smo tri centra iz kojih se vodila, slabo koordinirano naravno, spoljna politika zemlje. Centri u kojima su se te tri politike kreirale bili su nešto slabije vidljivi ali su se mogli naslutiti. Jedan od najdrastičnijih blamova koji potvrđuju nekoordiniranost i multipolarnost naše vanjske politike dešavao se tokom i posle prijema Srbije u PfP. U Rigi nije bilo nikog od predstavnika vlasti tokom prijema zemlje, a u zemlji su se posle javno svađali oko toga ko je za prijem zaslužan. Blam sa PfP se nastavlja, ali druge vrste, pa o tome nešto kasnije u tekstu.
Između dve vlade, Srbija je, preciznije Vojislav Koštunica, na vrlo opskuran način propustila priliku da ima svog čoveka na čelu novog tela za regionalnu saradnju u Jugoistočnoj Evropi, vrlo prestižnoj poziciji i za samu Srbiju, što je u javnosti prošlo prilično nezapaženo.
Formiranje nove vlade dalo je nadu da če se broj zvaničnih centara smanjiti na dva. No, čini se da i danas imamo najmanje tri zvanične politike, jer ono što, na primer, Božidar Đelić priča, sve manje može da se podvede pod ono što Tadić –Jeremić dopuštaju Koštunici. Ili Koštunica njima. Stiče se utisak da kad se stvatri odmaknu kontroli na scenu izađe ministar Samardžić ili neko drugi od glasnogovrnika Vladete Jankovića i stavi tačku na makar i retoriku o Evro-atlantskim integracijama.
Imajući u vidu da svi i dalje tvrde da oko Kosova imaju jedinstven stav, čini se da neko vara javnost i svoje birače, jer zauzeti kurs oko pregovora zasigurno ne može proći bez reperkusija po međunarodni položaj zemlje. Sudeći po izveštaju o poseti ministra vanjskih poslova Vuka Jeremića Norveškoj od pre neki dan koji stoji na sajtu vlade, ministar Jeremić je u Oslu razgovarao samo o našim evropskim integracijama i bilateralnoj vojno-bezbednosnoj saradnji, ali ne i atlantskim integracijama, što je velika propuštena šansa i jasna poruka. Norveška je zemlja koja pokušava da Srbiju približi NATO i tokom perioda pre nego se Mladić uhvati i naša javnost eventulano ne prelomi. To je, nažalost, dokaz da je Koštuničina anti-NATO kampanja bila sasvim uspešna, jer ona jeste pre svega bila usmerena ka DS. Argumenti DS zvaničnika da je pitanje evro-atlantskih integracija pre svega naše unutrašnje pitanje ne piju vodu, kao ni onaj da smo ušli smo u PfP, te da je to za sada dovoljna potvrda atlantskog kursa. Jer, prošlo je već 8 meseci od formalnog prijema a Srbija još uvek nije usvojila osnovna dokumanta koja su potrebna da bi postali i punopravan član. Zašto tačno?
O tome koliko je i jednima i drugima i trećima zaista stalo do dobrog međunarodnog položaja Srbije odavno govore zastoji i način rasprave ( naravno da unutarkoaliciona neslaganja mogu da postoje, ništa novo) rasprave oko naimenovanja novih ambasadora u vrlo bitnim zemljama i institucijama. Posle višemesečnih natezanja konačno smo dobili predstavnike u nekim od zemalja Kontakt grupe, ali još uvek ne u svima. Imajmo u vidu da je vladi trebalo skoro 100 dana da se sastavi, a već je potrošila i još 100. Najnovije spekulacije i javna prepucavanja oko razloga za naimenovanje ili odustajnje od istog Sande Rašković i drugih, pokazuju i tim zemljama u koje bi trebali da odu, koliko ih u stvari ne poštujemo, to jest koliko ih diplomatski smatramo relevantnima. Argument ministra Jeremića da postoje i drugi kanali diplomatije, kao odgovor na pitanje novinara šta se zapravo dešava i kakve su repekusije, je u najmanju ruku nezreo imajući u vidu sve izazove koji pregovori o Kosovu nose. O kakvom onda jedinstvenom pregovaračkom stavu nam pričaju, kad ne mogu da se saglase oko preduslova za to!
Imajući ovo u vidu, odgovor na prafrazirano Kisindžerovo pitanje bio bi –NE, i to ne zato što bi nam bilo bolje da uopšte nemamo vanjsku politiku nego da imamo ovakav rašomon, već zato što je još jedino što Koštunicu zaista ( čini se da je sa Rusima već postigao šta je hteo oko energenata i naših transportnih resursa i odvlačenja zemlje od Evro-atlantskog kursa) zanima Republika Srpska. Nastala, inače, tokom istih mirovnih sporazuma tokom na osnovu kojih je UN kreirao ( UN SC Res 1031) zaista prvu NATO državu na Blakanu, po njegovim kriterijumima—BiH sa RS kao entitetom. Što mu u tom slučaju ne smeta.( Ne mogu da dokučim zašto ovo DS ne koristi kao kontra argument nikako. Ili mogu.) On i Dodik se Dejtona drže do mere koja ugrožava stabilnost u celom regionu zbog nemogućnosti da se od Bosne napravi funkcionalna država, što neumitno vodi njenoj podeli. Posle toga, što se Koštunice tiče, može potop.
Ili požari. U prilogu su dva dokumenta, molba Albanije NATO Euro-Atlantic Disaster Response Coordination Center-u, fokalnoj -"24/7" tački za koordinaciju i pružanje pomoći u katastrofama NATO i partnerskim zemljama, od 23 jula ove godine i potvrda centra o pruženoj pomoći od 13 augusta.( Setite se koliko je vremena trebalo onom jednom ruskom avionu da stigne.) Slične zahteve upućivale su nedavno i Makedonija i Bugarska. Koštuničini analitičari i dalje tvrde da je NATO izgubio smisao postojanja posle pada Berlinskog zida. Ako im se kolektivna borba NATO članica protiv terorizma, kao novi osnov potrebe za zajedničkim savezom ne sviđa, jer smatraju da je preuveličana ili da su Amerikanci i Co zaslužili 9-11, 7/7 i drugo ( a kako onda ima toliko terorizma stalno na jugu Srbije, na Kosovu i u Sandžaku ) kako i sa kime tačno planiraju regionalna i šira savezništva u borbi protiv prirodnih katastrofa. Ili ima neki aneks Tarabićevog proročanstva koji samo u DSS znaju, koji Srbiju izuzima iz prognoza da je upravo oblast Jugoistočne Evrope među najpogođenijim globlanim zagrevanjem. Ako je tako, onda nam zaista ne treba vanjska politika, pa ni DS u vladi.