’’Nestrpljivo čekam svaki naš susret. Unapred mu se izradujem, u glavi već stvorim svaku sliku, svaku reč. Čini mi se da i napamet znam sve te rečenice koliko ih u sebi ponavljam...
A onda kad se sretnemo, ćutimo...
Svaki taj trenutak kad nismo zajedno dug je kao godina. Pišem ti poruke pa ih izbrišem. Pomislim: sve to je lepše kad se kaže, nego na poruci...
A onda kad se sretnemo, ćutimo...
Ti trenuci ćutanja koje delimo su nešto najdivnije...
Volim samo da te gledam, da te gledam i da ćutimo...
*
Često sklopim oči... i ćutim.
Vidim tvoj lik, osmehuješ mi se. Gledaš me, nežno, milo, govoriš nešto... Vidim, usne ti se miču. Te usne koje sam...
Tu pod sklopljenim kapcima, u šarenilu mojih misli, ljubim te.
Zato često, sklopim oči i ... ćutim.
*
Šta smo mi? Prijatelji? Poznanici? Dvoje koji igru reči igraju i u toj igri skrivaju prave misli nekim drugim rečima, a opet sve karte otvaraju? Ili prolaznici, koji u hodu na ulici okrznu jedno drugo i shvate da su se godinama tražili?
Šta smo mi? Putnici života sa dobro upakovanim koferima u rukama i dobro skrivenim čežnjama u očima, ili slučajni prolaznici koji se uvek sretnu na mnogim peronima života? Pozdrave se, kao da se godinama znaju, ispričaju…do polaska autobusa, i opet kroz vreme i prostore razdvoje. Do nekog novog slučajnog susreta...
Reči mi tvoje golicaju dušu... Onako fino zamotane u celofan.. A samo ja znam šta se ispod celofana krije. I ćutim te u sebi.
Sada znam: mi smo kao dve ruke, leva i desna... Zajedno mogu sve. Jedna bez druge, mogu... Mogu, ali nekako.
Uvek fali ona druga, da pomogne, da pridrži, da dohvati, da namesti… Uvek fali! ’’