Edge se pita ovog puta (pitanje za 2009-tu godinu):
WHAT WILL CHANGE EVERYTHING? (Šta treba da se desi da bi se sve promenilo?)
Od mnogih ljudi koji su se već dokazali u istraživanjima raznih vrsta dolazi i mnogo odgovora, koje svako može da čita po želji. Mene već sam naslov podseća na nekoliko nedavnih vesti koje, opet, podsećaju na Ray Kurzweila, čoveka koji je personifikacija vere u sve brže i čudesnije odvijanje fantastičnog koje donose nauka i tehnika.
Ray Kurzweila je dao odgovor davno. Čovek koji se do bizarnog drži izreke da je umreti danas slično ginjenju u poslednjem danu nekog rata, pa tako vodi život gde je dobar deo života u bogatstvu (on se davno obogation na 2D seknerima i OCR (Optical Character Recognition) pa posle po prirodi izuzetne pameti i discipline samo širio to bogatstvo) zamenjen životom po klinikama, ali ne zbog zdravstvenih problema nego zbog potrebe da se ne umre baš "sad".
Šta on to toliko čeka? Čeka dan kad će rezolucija 3D skenera biti dovoljno velika da ceo mozak skenira u dovoljno detalja pa da se, po pretpostavci da iza našeg intelekta nema ništa mnogo dublje od elektrohemijskog, ništa značajno ne izgubi ako se te informacije koriste za simulaciju u nekom moćnom kompjuteru. Stare tema, ja sam ih se doticao više puta.
Ovih dana je IBM, u kolaboraciji sa Stanfordskim Univerzitetom, uspeo da se u 3D sekniranju spusti do rezolucije od 4 nm (nanometara) koja je dovoljna da se proteinski molekul snimi u finim detaljima, a neuron ovoj rezoluciji dođe velik kao planina, sa indikacijom da može da se ide i ispod jednog nanometra. Skeniranje ne uništava uzorak i iako ovaj skener nema nikakve veze sa medicinskim skenerima, pošto se ovde radi samo o izuzetno malim uzorcima, odlično je podsećanje na prolaznost istraživačkog vremena i naučno tehnološke sadašnjosti.
I druga vest je iz nanotehnologije gde je običan, "svakodnevni" grafit (iz olovaka kojima pišemo, npr) focus sve uzbudljivijeg istraživanja. Naime, grafit je ugljenik i u slojevima debljine jednog atoma, odvojenim od drugih slojeva, a te međuslojne veze su izuzetno slabe, ima neobične osobine i potencijal da se prave tranzistori (kontrolisani prekidači) koji mogu da se klokuju čak i brzinama koje se mere u terahercima. To je nekoliko stotina puta brže od klokovanja mikroprocesora u našim kompjuterima. Prvi, osnovni i jedan od posebno teških problema je bio kako napraviti grafit debljine jednog atoma i ovih dana su na tu temu postignuti impresivni laboratorijski uspesi.
Mikroprocesori su i bez grafita bili na dobrom putu da do oko 2020-te ponude sirovu snagu procesiranja jednog ljudskog mozga, a za otprilike 1000 dolara, pa ovi nedavni uspesi samo nude još jednu evolutivnu granu na tom putu.
Odnos sirove snage prema rafiniranoj je sličan odnosu izmeću gomile rude gvožđa i automobila, pa i dalje pričamo o border-line naučnoj fantastici, ali nauka danas je sve brži clock našeg naučno fantastičnog života. Tako, zaboravimo ezoteriku nekog AI entiteta nastalog evolucijom u IT laboratorijama i zamislimo nas, sa svim manama, preslikane u naše umrežene radne stanice. Iako se ja mnogo češće ovoga dotičem na blogu nego što ramišljam o ovome izvan bloga, fascinacija temom jedva da ima granice i novi uspesi u nauci i inženjeringu, pa novi, slučajan odlazak na Edge podseća na šačicu podtema:
3D skeneri će verovatno pre, i sa većom verovatnoćom, stići tamo gde ih Kurzweill čeka. U ovo je sve teže ne verovati. A ko ne veruje u skoru kompjutersku priču na ovu temu može da se posluži manje impresivnom, a nešto mučnijom 3D printerskom alternativom. 3D printeri su od nedavno počeli da "pljuckaju" delove našeg skeleta (e.g. lobanje) od za sad samo neorganskog materijala slične strukture onoj koju nam je majka priroda dala.
Impresivna je bila i nedavna operacija u Španiji gde su ženi presadili deo dušnika od druge osobe koja je izgubila životg u nesreći. Samo, ovog puta, da organizam ne bi odbacio strano telo, taj deo je prvo očišćen od svih ćelija osim kolagena (protein koji uglavnom postoji izvan naših ćelija i koji tkivu daje potrebnu čvrstoću) koji organizam skoro uopšte ne odbacuje. Onda su ćelije primaoca naterane da "narastu" na ovom kolagenskom kosturu u novi deo dušnika, pa ne bi trebalo da bude opasnosti od odbacivanja. I ne moraju da se piju lekovi koji "umrtvljuju" naš imunitet do kraja života, pa nas tako izlažu velikom broju drugih opasnosti.
Pitanje je trenutka kad će extra-celularni kostur početi da se 3D štampa, a koga interesuje naučna fantastika može da razmisli i o "štampanju" našeg drugog najpopularnijeg organa J
Da bi zagolicao maštu Edge lista nekoliko mogućih odgovora u uvodu...
- Beating death
- Changing human nature
- The advent of telepathy
- Nuclear war
- The decline of the text
- The end of optimism
- Miniaturizating humans
- The rebirth of Africa
- The empire of the phone
- Happiness
...da bi završio sa opširnijim mislima 151-og autora. Normalno je da ne razumemo svi sve odgovore, ali zato imamo i neke svoje.
Štampanje najpopularnijeg organa kao muški odgovor na pitanje je ovog puta ostalo izvan konkurencije :)