AleXandar Lambros
Pasija po podstanaru počinje, dakle, izlaskom najnovijih oglasa za koje treba predžodžiti noć ispred štamparije jer očajnika je mnogo a dobrih stanova je malo pa prednost od dva, tri minuta prilikom okretanja telefona može da znači spas. Okretanje oglasa vam je ko trka pacova.
Naravno, prvo ćete se zalepiti za oglase ovog tipa: "dvosoban stan u Dalmatinskoj (kod Vuka, kod Kalenića, na Dorćolu, u Dušanovoj itd ...), renoviran, opremljen, centralno grejanje, drugi sprat, 200 evra, bez depozita".
Priča o takvom stanu u Beogradu zapravo je priča o potrazi za Svetim Gralom. Pretpostavlja se da možda postoji, ali ga niko nikada nije video a entuzijasti i avanturistički duhovi i dalje tragaju.
Iza ovakvih bajkovitih oglasa, naime, stoje agencije u odnosu na koje je ona SiS oličenje profesionalnosti. Da biste videli te nepostojeće stanove morate se najpre učlaniti u neku od tih agencija. Nevolja je u tome da čim se učlanite budete ljubazno obavešteni da stan koji ste želeli da pogledate (i zbog koga ste, na koncu konca, i platili članarinu) "samo što je izdat".
Slatkorečiva sekretarica agencije cvrkutavim glasićem će vas utešiti da nema nikakvih razloga za brigu, da oni u ponudi imaju dosta takvih stanova. Ostavićete broj svog telefona da "vas kontaktiraju". Za mesec dana, koliko inače traje vaša članarina, poslaće vas da pogledate par golubarnika, adaptiranih garaža i podruma, eventualno neki tavan negde u petoj p..ki. Na vaše uporno odbijanje, cvrkutava sekretarica će vam dobronamerno saopštiti s blagom notom negodovanja u glasu, da "previše očekujete" (posebno za "te pare").
"Ali evo ovaj stan u Siminoj gospodine, ima grejanje i veš mašinu (grejanje i veš mašina u Beogradu se, inače, smatraju vrhuncem luksuza i naprosto simbolom dolce vite), vlasnica kaže da je sređen ko za Barbiku ('Da li Vam ja ličim na Kena draga gospođice?') samo što nema prozore."
"Kako to nema prozore?" - pitam zapanjeno.
"Pa ima jedan zapravo, al gleda na hodnik u ulazu." (WTF?!?!?!)
To ako ste imali sreće. Ako ne, strpljivo ćete čekati da vas "kontaktiraju", pa kad se to nikada ne dogodi, okrenućete broj agencije na koji vam se niko neće javiti. Sve nadajući se da ste pogrešno zapisali broj, krenućete da prošetate i ustanovite da je agencija za tih nekoliko dana jednostavno isparila. Lepo, nema je više tamo gde je bila pre tri dana. (Na početku Kondine bila tako jedna na poslednjem spratu stare zgrade koja je odmah pored Mini Maxija, kad se skrene iz Svetogorske).
Osetićete se, naravno, kao poslednji debil na planeti, biće vas sramota nekome i da ispričate šta vas je snašlo. Neko će vas onda uputiti na "prave" agencije, koje ne traže pare unapred, već kad vam nađu stan naplate vam uslugu traženja u visini određenog postotka od cene mesečne kirije. Kakvi fini ljudi, pomislićete vi. A onda će vas odvesti da pogledate stan u Njegoševoj (salonskog tipa), ili već negde na Dedinje ili kraj Arene, za koje su vam potrebna mesečna primanja direktora beogradskog aerodroma (sa sve onim bonusima i čudesima).
20min do centra, al vazdušnom
Vratićete se, sad već dosta iskusniji, onim "realnim" oglasima i dobrom starom "through the grapevine". Krnjača, Brnjača, Višnjica, Trešnjica, kojekakve bare i ledine .... "šire" područje Beograda za mnoge obuhvata Lapovo s južne i Iriški venac sa severne strane. A ste zagazili kojim slučajem do Medaka i Vidikovca, to je već strogi centar, koji se tarifira po tržišnim cenama Menhetna i Tokija.
Nego, to i po jada. Gospođe iz roda
frustratis nervikus, u narodu poznate kao "gazdarice", iskustvo su za sebe. Većina će ih se raspitati čime se bavite, što je zaobilazno pitanje glede vaše solventnosti. Neke će, ako kažete da ste u paru te da nameravate da živite sa devojkom, pitati da li ste "registrovani". Odsustvo registracije uzima se kao dokaz vaše krajnje izopačenosti, pa će debele aždaje radije sačekati nekog čestitog. Mnoge će vam napomenuti da ih se "ne tiče vaš život, naravno, nemojte pogrešno da shvatite", ali, "posete nisu preporučljive"! (Juu, gospođo, šta vam pada na pamet, pa zar pored toliko šumaraka ja u stanu da se rekreiram?!). Ima ih koje će odmah želeti da znaju kojim danima posećujete rodni grad, te da li ima šanse da preko leta niste tu (al da platite kiriju), i da li će vam smetati da ponekad tu prenoći (u stanu koji ste platili), svekar ili već neki rod iz unutrašnjosti koji tu dođe samo zbog pijace ili lekara, eventualno nećak neki ispit da prijavi i slično. "Neće oni ništa da vam smetaju, samo će da prenoće, dva, tri dana maksimalno u mesec dana". Naletećete i na matore perverznjake koji će ponuditi da vam spuste cenu ako ih, kad dođu po kiriju prvog
u mesecu, dočekate u gaćama.
Elem, konačno ste se uselili u neku gajbu. (Nikad, ali nikad, ne uzimajte stan u zgradi u kome gazda/rica ima još jedan stan, dolaziće svaki bogovetni dan da ostavi neki lom na terasi koju samo što ste sredili, ili uzme nešto iz zamrzivača ili već tako nešto). Prvo što će vam za novu gajbu trebati jeste džak lavande da od moljaca spasite garderobu, te Domestos, Cif, Brief, Mister Musculo, krpe, žice, sunđeri, četke i gumene rukavice, da oribate svu višegodišnju štroku koja se tu taložila pre vašeg mandata. Ne daj bože da se ratosiljate plastičnog buketa koji se ulepio od masnoće i prašine, ili već nekog Ajfelovog tornja ili tanjirića "uspomena iz Soko Banje", jer to može da izazove besnu reakciju
frustratis nervikusa, vrste neobjašnjivo sentimentalno vezane za šarene perle i šustikle. Ali, nek vas ne zavara ovaj sentimentalizam gospođa što gorke suze proliše nad plastičnim osmomartovskim karanfilom svog jedinog udvarača ikada, jer će vas ta ista cmoljava gospođa, jednom kad joj picnete ubuđalu gajbu, izbaciti napolje i izdati je nekom drugom za veću kintu. Ili, sačekaće zimu da udari minus i povećaće vam kiriju, prinudivši vas tako da se snalazite kako znate i umete i selite se po najgorem mogućem kijametu.
Ako ste imali sreće, nameštaj koji ste zatekli biće iz prvih poratnih godina (Drugi svetski, da ne bude zabune). Ako niste, biće između dva svetska, što znači da je preporučljivo da nemate više od 45 kila ako mislite da negde sednete i legnete, u protivnom će vas optužiti da ste "demolirali" stan (u prevodu, pući će polutrula daščica ispod dušeka punog grinja).
Odmah zaboravite na to da će gazda/rica na sebe preuzeti popravku svih eventualnih kvarova. Tako da kada slavine počinju da vam ostaju u ruci, bojler i vodokotlić curi, rerna rikne a usisivač zapali, zaboravite na taj dogovor i brzo se setite imate li nekoga među rodbinom i prijateljima koji je vešt sa ovim stvarima jer ni majstori nisu mnogo bolja sorta. ("Zaboga, sve je bilo savršeno ispravno, sve dok se vi niste doselili!").
U kastinskom sistemu Srbije, kasta podstanara ravna je kasti nedodirljivih u Indiji. Dakle, dno dna. I, kao i nedodirljivi u Indiji, tako i nedodirljivi u Srbiji žive verujući da to tako treba i da je to prosto prirodno stanje stvari. Tako sam mislio i ja. Sve dok jednog dana nisam naleteo na neku emisiju o Amsterdamu. Kaže reporter da tamo podstanare niko ne može da zajebava. Postoji zakon po kome neko iz gradskih vlasti poseti stan koji neko namerava da iznajmljuje i vidi kak
av je, gde je, koliko je uslovan ... Kad sve to proveri odredi maksimalnu cenu koju ovaj može da traži (gde se u obzir uzme i veličina i sređenost i udaljenost od centra). Potpišete ugovor koji ne može da se menja kako se gazda/rici digne. I vidite ga samo kad vam da ključ i kopiju ugovora i nikad više, jer mu kiriju plaćate preko računa a gradske vlasti to, naravno, oporezuju.
Pa vi vidite.