Juče u londonskom FT-ju kolumnista John Kay piše o onomad političkom, pa moderno poslovnom žargonu koji se sve više, i još jednom, vraća i u politiku, i koji se sastoji od ponavljanja zvučnih fraza koje više nemaju nikakve veze sa njihovim literalnim značenjem. Od proletera svih zemalja koji treba da se ujedine, preko beskompromisnog traganja za perfekcijom do ljubljenja klijenata više nego što ljubimo bližnje svoje.
Ovo sa klijentima mi je odmah donelo i osmeh na lice pošto sam se setio jednog kreativnog kolege koji je jednom davno, posle višegodišnjeg zanovetanja raznih klijenata u poslu pisanja softvera, rekao da je samo mrtav klijent dobar klijent.
I ovaj prvi osmeh mi je nekako nametnuo i saznanje da su mi Kayovi argumenti kvalitativno uglavnom ok, bilo da se dotiče jednostavnosti i/ili sigurnosti konformiteta (a iz averzije ka konfliktu i suprostavljanju mišljenja), ili godišnjih izveštaja raznih korporacija punih samohvale i lažnih statistika, i da ne prepričavam članak pošto je objavljen i na webu pod „Weasel words have teeth to kill great ventures", ali kvantitativno već pomalo „pritiska" kako se osvrće na literalnije fraze sa jačim punjenjem u obliku snage nemoćnih, života u laži, suočavanja sa istinom i slično.
Kvalitet mi dalje bledi već pri prvom koraku ekstrapolacije kroz varijacije ljudi i situacija koje su se meni u poslu desile, a udara u prve probleme kako se setim prve inverzije u formi kritike umetnosti gde mi je najlakše da krenem od nečega gde sam ja prosečan potrošač, ponosan vlasnik još prosečnijeg znanja o nečemu što mi se, na primer, posebno sviđa.
A to nešto kritičar, čak ne jedan nego „svi", stavi u junk-food kategoriju naše kulturne nadgradnje. Ili, da problem postavimo na još težu osnovu, zamislimo da se radi o „nije-vredno-pažnje" kategoriji. Problem je jasan - kritičarske reči su lepršave, i kod njih odnos literalnog i lateralnog pliva u šarenom svetlu, ne može čovek da im porekne znanje, pogotovo ako nastupaju kao kolektiv, a meni delo može posebno da prija.
Ne moram ni da idem preko posla pametovanja većine nas u društvu da bih došao do junačkih poklika tapšanja i pametovanja sa samim sobom i to ne samo kad nešto dobro uradim ili pomislim nego i dok mentalno režiram ili neki film u kom sam ja glavni junak ili, ponekad, i skoro opipljivu situaciju.
Dok ne pređe u opsesiju verovatno je ovo unutrašnje pozorište prazne retorike normalno, zovimo ga mašta i neka čak bude poželjno. Samo, ako je tako, i kako izlazimo u svet ljudi oko nas, teško da ta mašta treba da nestane kao nožem presečena.
Možda zajednička mašta ume da rezonira jače od pojedinačne, možda kolektivna opsesija ume da drma opasnije od individualne, ali teško da literalno treba da bude osnovna socijalna norma.