SPORT NIJE SAMO SPORT
Takmičenje pod nečijom državnom zastavom (ili uspešne karijere sportista u drugim zemljama) i napori koje ti ljudi preduzimaju jesu za svaku pohvalu, ali koliki je tu uticaj i pomoć države i kako neka zemlja da poentira (lepši izraz za ‘'profitira") od toga?
Sport je mnogo više od pukog znojenja. Ne sledi rečenica ‚‚sport je danas veliki business", ingeniozna koliko i ‚‚danas svi znaju da igraju fudbal". Ne misli se ni na širenje priče na užu okolinu terena, iako i treneri mogu da pronesu dobar glas o nekoj zemlji.
Ne mogu (suprotno od mogu) samo sportisti da budu sportski radnici. Potrebno je da radnik bude još neko. Radi se o tome da, kada se priča o sportu i Brandiranju zemlje, imidžu države može da doprinese još neko (ili bolje nešto) od samih sportista.
Neki to shvate i zato se bave organizacijom (ona situacija kada ljudski faktor učestvuje u stvaranju više od prirodnih pogoda i nepogoda) onih stvari koje su u sportu naplative. Neki drugi - ne.
IDEJE KOJE RADE
Recimo (a i da ne kažemo, tako je), gledanost najjačih liga van granica te zemlje donosi novac od TV prava (da, čak i u recesiji).
Lepo je imati dobrog igrača u Realu. Mnogo je lepše imati Real. I zarađivati od TV prava širom sveta, prodavati milione dresova (pa i toj istoj zemlji iz koje je taj igrač) i sakupljati džeparac od ulaznica.
Na Ostrvu su se tako dosetili da kotrljaju loptu na nešto što ima i posebno ime (prilično boksersko), dok ostatak velikih liga još uvek leči mamurluk.
Pretpostavka je bila da u svim tim drugim zemljama nemaju tih dana baš mnogo toga da rade. I za fudbalske prenose bi trebalo da su spremni debelo da plate. Broj ljudi koji su tokom praznika buljili u zeleni teren uz rusku salatu u rukama (MENU zavisi od geografske širine) govori da to možda i nije tako loša ideja.
Zato klubovi Premiershipa lakše mogu kupe nekoliko kilograma talenta. I prodaju ga opet TV stanici u zemlji iz koje je taj talenat doleteo, da bi njegovi (ili njeni) rođaci i prijatelji mogli sa ekrana gledati kako napreduje u dalekom svetu.
OPREMA
Neke zemlje možda nemaju toliko uspešnih sportista u prvih 100 na svetu (u bilo kom sportu), ali značajne prihode dobijaju od sporta. Fudbalska reprezentacija je jedna od retkih stvari u kojoj SAD nisu velesila, ali njihov proizvođač sportske opreme za fudbal to sigurno jeste.
Tako gledano, uspeh Marcos Baghdatisa (iako je ovaj teniser sigurno povećao Brand Awareness svog ostrva, baš kao što je i Bubka uradio za hladnije krajeve Starog kontinenta) je možda manji od uspeha zemlje koja uspe da proizvede i izveze milione dresova, patika, čepova za kopačke, kapica za vaterpolo, teniskih loptica, zavoja za bandažiranje, palica za kriket ili neke druge sportske opreme.
Možemo da pitamo kompaniju koja sa mnogo ELANA proizvodi i izvozi opremu za zimske sportove.
I iz toga sledi pitanje - koliko je onda pametno samo izvoziti sportsko meso na kilogram (mada se varaju oni koji misle da je to lak posao)? Pod pametno se misli - isplativo na duži rok.
Zašto? Zato što je teško naći neprešušan izvor bilo čega: nafte, vode, hrane, talenta, gluposti...
DOBRO DOŠLI
Može lepo da se živi i od sportskog turizma. Kako? Dolaskom ekipa na pripreme (za šta je pored milosti prirode potrebna i odgovarajuća infrastruktura) ili organizovanjem sportskih takmičenja.
Nija samo prezentacija sposobnosti, iako neki jesu organizovali Olimpijske igre da bi pokazali svetu svoju moć.
Objekti koji ostaju na korišćenje lokalnim zajednicama, nova radna mesta (direktno tokom takmičenja i dugoročniji aftereffect), slika sa tog skupa ide van granica zemlje domaćina (neki su Peking prvi put videli tokom Usainovog slavlja), broj turista koji posete takmičenje i ostave sadržaj novčanika domaćinima (ponovo tokom takmičenja i posle)...
Dakle, od prodaje sportista isplativije je organizovati nešto, pa naplatiti. Takve stvari u nekim državama umeju da donesu korist još nekom osim organizacionom odboru.
SPORTISTI SU SAMO POČETAK
Organizacijom svetske pijace više se zaradi nego prodajom stvari koje se pojavljuju na tezgama. Tako Lega Calcio mnogo više zaradi nego klubovi Brazila i Argentine koji prodaju igrače koji popunjavaju italijanske terene i klupe. O Africi nema potrebe da se priča.
O tome da li sportska medicina može da se primeni na način na koji su neke zemlje (zlo)upotrebile estetsku hirurgiju u privlačenju turista možda nekom drugom prilikom...
Dakle, proizvodnja sportske opreme, organizovanje velikih međunarodnih takmičenja, formiranje jakih domaćih takmičenja koja bi ostatak sveta bio spreman da poseti ili PAY-PER-VIEW, sportski turizam, sportska medicina... sve ove i još neke druge aktivnosti koje prate sport - doprinose imidžu zemlje.
Pojedinačni uspesi sportista povećavaju Brand Awareness država, ali nije samo udaranje loptice i trčanje način na koji sport može da promoviše neku zemlju i donese joj neki lep broj u budžetu.