Pričam ti priču...
Šut sa poludistance nije bio toliko loš. Evo, gađam, i ako pogodim, od danas prestajem da pušim. Pripremam se za šut, publika ustaje na nogeee, sirena svira kraj, iiii.... Ok, 2 od 3. Gužvam još jedan do pola ispisan list papira i okrećem se od kante. Prelazim sobu potmulim koracima do drugog kraja pognute glave. Glave nekog ko je usresređen samo na taj trenutak. Ako pogodim odavde računaće se za dva. Krckam vrat i lomim prste. Udahnem brzo i kratko. Polako izdahnem: Nije dobar osećaj u glavi. Govorim sebi da bi trebalo da udahnem dublje. Ispunim pluća do kraja, zadržim i polako ispustim dah. Od priliva kiseonika mi se zavrti. Zavrti mi se i soba, i zašto ovo radim i još nešto svašta. Nešto od sutrašnjih nedovršenih akcija mi proleti kroz glavu. Znam da sam zbog nečeg krenuo u sve ovo, ali sada ne mogu da se setim. A, da, da, cigarete. Dakle, publika skandira, od zvuka sirene samo još par sekundi. Okrećem se naglo, izbacujem zgužvani papir i pogađam zvučnik satelit na komodi pored kante. Papir se odbija i pada iza nje. Svetla se gase, publika odlazi ne isprativši me čak ni zviždukom. Do sada mi sudija nije svirao faulove. Prilazim kanti i šutnem je. Onako, kao iznervirano. Sudija to vidi i, iako je kraj utakmice, sudi mi namernu ličnu. Pogledam iza komode. Ne vidim od mraka gde je papir. Ko će sada da je pomera. A proleće će blizu, pa ću tada da ga dohvatim. Pratim pogled po sobi. On se lepi na kutiji. Otvaram je i izvlačim cigaretu. Mislim se kako će proleće ubrzo. Tada je mnogo lepši vazduh. Da, tada ću da prestanem da pušim.
Gledam u talog kafe. Ja inače ne pijem kafu. Ali zato pijem pivo. Pivo mnogo bolje klizi od kafe. Dok je proleće unaokolo, mi se čvarimo na terasi nekog od fensi kafića. Razmišljam se kako bi mnogo bolje bilo da može da se kaže fancy. Do ušiju dopire razgovor za stolom. Uključujem se prateći ga. Čekam pravu priliku da se ubacim nekom doskočicom. To je fancy. Propuštam priliku jer sam je se setio tek pošto je razgovor na tu temu otišao u drugom pravcu. Mozak mi se isključuje na trenutak kada pored našeg stola treba da prođe par nogu i sisa. I dupe... dupa, ... dupeta. Zamislim se nad time što reč dupe nema množinu u jednini. Mislim, ono, kada vidiš jedno dupe, ali je to par guzova. Razgovor još pršti kao grad po šoferki. Prvi skrećem pažnju svima na prolazeću. Grad stane, šoferka prsla. Digla se magla oko svega ostalog, vidimo samo dva metra ispred sebe. Uzeo sam prednost u razgovoru. To je muška dominacija. Ako sam je prvi video, prvi mogu i da je startujem. Fanciee. Drugovi me pogledom potapšu po ramenu. Neko i nadigne obrvu. Izvučem se iz poluležećeg položaja i sednem u stolicu. Čim je prošla, menjam temu na ono što se meni priča. Pričam, kako sam video fenomenalne naočare. Cvike baš za ovo vreme. Onda ih i opišem. Šteta što imam usku glavu i što koštaju toliko, ali bi njemu sigurno dobro stajale. Neko se nastavlja o tome kako je juče kupio super farmerke na sniženju. Gubim interesovanje za razgovor. Mislim o tome šta bi se desilo da sam je startovao. Pogled me odvuče opet na kafu. Šta ono beše ide uz kafu, pitam se. A, da, cigarete. Uzimam jednu i palim. Sećam se da bih trebalo da stanem sa pušenjem. Proleće je i baš je lep vazduh. Kažem sebi da je ovo trenutak za uživanje. Uvučem pun dim. I zavrti mi se u glavi od miksa svežeg vazduha i otrova. Pravim krugove od dima dok izdišem. Neko primeti kako je to super. Fancy, mislim se, baš fanciee.
Latim se tog letnjeg dana da sredim stvari. Pogledam kutije unaokolo koje već dve godine nisu pomerene. Kutije od cipela, a cipele odavno nisu više u njima. Čak te cipele više i nemam. Zapalim cigaretu i ostavim je u piksli dok izvlačim prvu kutiju. Miris sećanja zapahne iz nje dok je pomeram i počne da se meša sa mirisom dima. Pitam se šta ću da nađem u njima. Otvorim prvu i ugledam džumbus stvari. Uglavnom sitnih. Fino (i setno) je dok prolaziš prstima preko njih. Počnem da kopam po sećanjima. Bukvalno. Vadim jednu po jednu i pregledam ih. Pokušavam da se setim kada i gde sam ih koristio/dobio/napravio poslednji put. Sećanja naviru kako se moji prsti uklapaju. Za neke ne mogu da se setim zašto ih uopšte čuvam. Praznina me ispuni kada ih držim. Mislim se kako bi bilo dobro da ih se rešim. I rešim se da ih bacim. Pravim gomilice sitnih sećanja. Ovo sećanje je vredno, ovo ne, ovo... hmmm, ovo je ok, nju bih mogao da pozovem da vidim šta radi. Gle, šta će mi ovo ovde, ovo moram da bacim. Ovo je kul. U trenutku vidim dim ispred sebe. Setim se cigarete od pre par minuta. Pogledam u pikslu. Cigareta dogorela do pola. Od pola požutela od katrana. Kao i sitnice koje su požutele od starosti i čekanja. Tresnem, uvučem, tresnem, spustim nazad u pikslu. Vratim se na stvarčice. Ovo je ok, ovo nije... Proces traje neko vreme. Nekada zastanem. Počnem da pravim gomilicu koju nazovem Možda. Možda ću da ih bacim, možda ne. Na kraju uzmem kesu i potrpam stvari koje su za bacanje u nju. Gomilicu Možda odlučim da bacim takođe. Ipak izvučem par stvari i odlučim da ih sačuvam. Kutiju spakujem. Pogledam, prošlo dva sata. Ne mogu sada da sređujem ostale kutije. Ali se odlučim da joj nađem novo mesto. Pored komode. Pomerim malo komodu u levo.
Odjednom, iza komode nađem zgužvani papir. Sav prašnjav i u paučini. Vidim da je na njemu nešto napisano. Razvijem ga da bih video šta piše. Neke škrabotine. Držim ga neko vreme dok pušim sedmu cigaretu u redu. Svaku po pola, pa mi nije dovoljno nikotina da zadovolji potrebu. U toj pozi, dok držim prašnjavi papir u jednoj ruci i od pola rđavu cigaretu u drugoj, se setim.
Da sam ostavio ringlu upaljenu sa vodom za čaj još pre dva sata. Ne znam da li sam vam rekao da ja ne pijem kafu. Otrčim do kuhinje, a tamo pičvajz. Razmišljam se o tome koliko je pičvajz dobra reč.
Nije bio narodni umotvorac lud kad je rekao da je dokon mozak đavolje igralište. Niti da rad oslobađa.
Rad oslobađa dokon mozak đavoljeg igrališta.