Žmua još nisam informisala, čekam da zaspi. Onda ću mu tiho, kao sivi miš, saopštiti da se naš život menja iz korenja i usmerava ka komunikaciji sa morskim kornjačama. Možda i običnim. Svejedno. I kitovima. Isto morskim. Kitovi su inteligentna bića, znaće da cene. Ponekad zaista poželim da se sita ispričam sa drvećem, snegom, kamenjem. Obaška sa životinjama. I obožavam pustolije.
Tome shodno sam se otoič jako potrudila da nađem mesto na kome bih volela da sa Žmuom provedem, sa njegove strane ponuđeni, romantični odmor. S obzirom da Žmu zna i toleriše moju zaljubljenost u sneg i snežne pojave, bilo je jasno da se traži romantika na severu. Uspela sam da nađem tačno ono što sanjam. Žmu je glatko odbio, uz zaprepašćeni pogled širok kao poklopac za slavsku šerpu. Odbijeni aranžman za snežne manijake se zvao »Duboko u šumama Laponije«, a nudio je moj san snova: motornim sankama objekti turističke ponude bivaju odvezeni, usred zime naravno, duboko u laponsku šumu, gde ih čeka smeštaj marke drvena koliba. Uz kolibu se dobije radio stanica za komunikaciju sa turističkim delatnicima, koji se vraćaju u civilizaciju čim turisti spuste i drugu nogu sa motornih sanki. Uz radio stanicu se gratis dobija i sekirče, kojim se secka obližnja reka do koje se stiže kroz već pomenutu gustinu od šume. Naseckana reka čvrstog agregatnog stanja se onda sukcesivno nosi u brvnaru, gde se od nje topljenjem proizvodi tečnija varijanta. Pored sekirčeta turisti dobijaju i namirnice za nedelju dana, a ugostitelji na dva-tri dana dođu da obiđu snežne robinzone. Tu je Žmu pisnuo ko ljuta guja i odbio da za svoje pare sekira reku, a obaška da ka istoj uopšte i ide uz opasnost da ga turistički radnici nađu u delovima rasutim po zimskoj idili. Posebnu nezainteresovanost je izrazio ka koliba-servisu pomoću radio stanice. Eto...tako je otpao romantični odmor.
Ovaj put sam našla zamenu za zimu. Bez radio stanice i sa vilom. Nema sekire i vode u komadu. Obaška što je plaćeno. Elem, australijske vlasti traže osobu koja bi brinula za pusto ostrvo, jedno u arhipelagu tropskih razglednica u Velikom koralnom grebenu. Istok Australije.
Opis radnog mesta obuhvata polugodišnji period, dvanaest sati rada mesečno i za njih nešto više od 78.000 evara plate. Vila sa tri spavaće sobe besplatno. Na peščanoj plaži gde palme njišu grane. Uz kristalno čisto more. U kom doduše ne želim da znam šta sve pliva i koje samo do kolena može da se zbliži samnom.
Posao predviđa hranjenje kornjača, posmatranje kitova i primanje pošte. Ja za te pare i taj kič sam spremna i da pišem tu poštu po potrebi, a mogu i naglas da je pročitam. Za samoću blaženu ću da posmatram kitove sve dok im ne postane neprijatno i da hranim kornjače tako da će oklop da im bude bar jedan broj premali.
Zaposleni treba da vlada tehnikama plivanja, čime ja vladam, ali kao što rekoh sumnjive su mi te kristalne vode. Sve mi se nešto čini da iste pretpostavljaju da se pre ulaska u njih mažem senfom. Dogovorićemo se oko toga, ljudi smo. Traži se i ljubav prema sportovima na vodi. Naučiću. Ajd' dobro, ako mora, kupiću i bure senfa, da ne kvarim ajkulama prehrambene navike. Jer se u oglasu traži i strast prema avanturama. Kažem ja – bure senfa bar i tehnika trčanja po vodi.
Elem, australijski turistički ured, koji je raspisao ovaj konkurs za posao, ravan odličnom aranžmanu za aktivan odmor, će izabrati jedanaest kandidata, koji će na konkretnom ostrvu pokazati šta stvarno znaju i probati da baš oni dobiju posao. Što se mene tiče oni su već ostali bez posla, rešila sam da hranim kornjače. I posmatram kitove šta god to značilo.
Uostalom uz redovno referisanje stanja na pustom ostrvu, takoreći dopisništvo, od zaposlenog srećnika se očekuje i nedeljno pisanje bloga. Dakle, smatrajte me zaposlenom. Žmu će pristati, ne brinite.
...Zato zarez kažem svim
Idem, nađem, družim s njim...
Ogden Neš