„U životu postoji pet stvari koje se ne mogu vratiti: 1.kamen koji je bačen, 2. Reč nakon što je rečena, 3. Mogućnost nakon što je izgubljena, 4. Vreme kada je prošlo, i 5. Ljubav za koju se ne bori."
Političari su svih ovih godinama, građanima Srbije obećavali razvoj energetskog sektora, sveže investicije, hiljade novih radnih mesta, i nadasve lidera u regionu. Njihova obećanja su bila potpuno opravdana jer su mogućnosti - potencijali ovog sektora bili realna osnova za dostizanje liderske pozicije.
Na početku 2009.godine realnost je drugačija i „mogućnosti nakon što su izgubljene, ne mogu se vratiti". Politički establišment uverava i sebe i javnost u suprotno, najavljujući pompezno i retorički svake godine, iste a nove revolucionarne korake u sektoru. Nakon devet godina promenjeno je sedam ministara energetike i izgubljeno je vreme. Energetski sektor je ostao bez energije, ali zato sa viškom korupcije, neefikasnosti i neracionalnosti.
Sa druge strane, dinamične promene u okruženju, zahtevaju od nacionalnih energetika iste takve odgovore, što srpski čini još neizvesnijim i nestabilnijim (jer odgovora ovde nema).
Danas se srpski energetski sektor može okarakterisati sa 3N - Nedostaci, Nedorečenosti i Neuređenost, bilo institucionalno i zakovodavno, u definisanju, realizaciji i kontroli strategija, programa, planova, bilo u koracima ka dostizanju ekonomske, energetske i ekološke bezbednosti sektora. To dalje rezultira povećanje rizika unutar sektora, i prelazak iz nekad moguće liderske, u potencijalno usko grlo regiona. Da ne bi ponavljali već toliko puta rečeno, na početku Nove godine bitno je znati šta sve treba uraditi i očekivati u godini koja dolazi.
Na početku se ne može pobeći od konstatacije da sporost i gubljenje vremena košta, i donosi stagnaciju i retrogradnost. I čuvena izreka da „riba smrdi od glave" (toliko puta upotrebljena u sličnim tekstoivma) je evoluirala u to da „sve je u glavi, onih koji biraju i onih koji su izabrani". Što ne želimo, po pravilu se i dešava. Čega se bojimo, upravo nas obuzima.
Zato je toliko izgubljenih mogućnosti. Da li nedostaje inteligencija, koja se sama po sebi samo potencijal, a ne i potpuno razvijena sposobnost? Ili je u pitanju upravo nedostatak emocionalne inteligencije baš kod onih koji su i Ustavom zaduženi da realizuju strategije i programe? Zaboravilo se na potrebu jasne analize stanja, odnosa unutar sektora, i potrebe identifikovanja sposobnosti u/sa okruženjem. Tek nakon toga, se kreće u faznu realizaciju.
Pred Srbijom stoji hitnost preduzimanja odlučnijih koraka u toku godine, ili će zimu 2009/2010. godinu sačekati izolovana od ostalih zemalja u regionu, i sa ozbiljnom krizom nemogućnosti nabavke potrebnih količina energije. U isto vreme, proizvodnja i tranzit energije će se odvijati preko resursno bogatog Kosova. Iako nema pristup teritoriji a kamoli energetskim potencijalima od 1999.godine, Srbija uporno „preko nišana" gleda na sve što se odnosi i tiče Kosova, a potencijale i energiju sa tih prostora smatra beskompromisno svojom. Ukoliko nastavi tako da se ponaša rizikuje ozbiljne energetske krize za građane sopstvene države. Neophodno je imati realan plan i krenuti u njegovo ostvarenje.
Što se električne energije tiče, kakve god bile najave poslovodstva EPSa, u 2009.godini deo potreba biće zadovoljen iz uvoza. Na žalost, pošto se uvoz ne planira, biće verovatno interventan, što znači u nevreme, i po vrlo visokim cenama. Dodatno porazno jeste saznanje da već nekoliko godina EPS ne učestvuje na tenderima koje raspisuje EP R.Srpske za prodaju viškova električne energije. Razlozi koji se navode su pre svega administrativne prirode (da se htelo, bilo bi rešeno). Ovako, EPS će električnu energiju nabavljati od trgovca (koji su je kupili od nopr EP R.Srpske).
Dobro je poznato da tražnja za električnom energijom u Srbiji raste iz godine u godinu, kao i da je potreba za elektroenergetskim objektima davno postala hitna. Na žalost, oni se još uvek ne grade! Pokretanje tendera za izgradnju elektroenergetskih objekata (od Te To Kolubare B, Tesle 3, malih hidroelektrana, rekonstrukcija Te To N.Sad, Đerdapa 3, hidroelektrana sa R.Srpskom) mora uslediti u prvih mesec dana ove godine, sa nadom da će se prvi objekti pojaviti na mreži 2014/2015.godina.
Kritična tačka ovih projekata jeste već najavljena mogućnost „direktne pogodbe".
Na primeru vlasničke transformacije NISa, Srbija je već pokazala da se odluke Vlade, od strane same vlade i ne moraju poštovati, niti obrazloženja treba biti. Zbog toga se ne treba iznenaditi da ruski InterRao, koji je već zaključio Sporazum sa Elektroprivredom Srbije, postane njen strateški partner, i graditelj većine pomenutih objekata. Ako bi poziciju ostvario kao pobednik na javnom tenderu, onda bi to bilo u redu.
Međutim, sama izjava zamenika generalnog direktora EPS (D.Tomić) „da ne treba bežati od Rusa, jer su oni svetska sila u energetici" neobična je izjava drugog čoveka jedne od najvećih kompanija u okruženju, ali još jedanput pokazuje da je u Srbiji najslađe zamenjivati teze - ..oni koji se ne slažu sa direktnom pogodbom, su u stvari izdajnici i strani plaćenici, i mrze Ruse, dok su oni drugi u stvari patriote. To postaje psihopatološki problem većine političkih lidera, i njihovih sledbenika.
A, stvar je prosta. Samo putem javnog nadmetanja - tendera, moguće je dobiti najbolje! Da li će pobediti ruska, američka, evropska, nemačka...ili kompanija Paje Patka, manje je bitno, ukoliko se ispune uslovi i kriterijumi koje je država postavila, javno.
Deo energetskog sektora o kojem se puno govorilo već prethodne 2008.godine - naftni i gasni, neće se u ovoj godini naći u boljoj poziciji. Bez obzira na strateškog partnera kojeg je naftna privreda dobila, on će se u prvih šest meseci nove godine baviti preuzimanjem kompanije, reorganizacijom i restrukturiranjem. Bitne promene ne treba očekivati, osim jačanja monopolskog položaja NISa, mogućih problema u isporuci derivata, pogoršanja odnosa između privatnih prometnika i NISa, i gotovo sigurno stagnacije u delu istraživanja i proizvodnje nafte i gasa.
Posebno osetljiv deo energetskog sektora Srbije jeste gasni podsektor. Problemi, čuvani ispod tepiha godinama, upravo su otvoreni u 2008.godini: pojava posrednika u nabavci gasa, njegova vlasnička struktura i uloga u budućoj gasifikaciji istočne i južne Srbije, pitanje skladišta gasa, diversifikacija puteva snabdevanja gasom...
Dok ono što je „na grani" a tiče se moguće rute magistralnog gasovoda ne bude bilo bar blizu „ruke", puno je potrebno uraditi. Strateški interes Srbije i stabilnog zadovoljenja energetske tražnje za gasom nalaže da potpisani Memorandum o izgradnji PSG B.Dvor hitno preraste u Ugovor o izgradnji odnosno završetku skladišta. Srbija je već jednom „živela" gasnu krizu, ni kriva ni dužna, a upravo ovih dana smo svedoci ponovonog energetskog rata između Rusije i Ukrajine, zbog čega trpi Evropa ali balkanske zemlje. Podsećanja radi, nakon završetka krize 2005/2006., kada je danima dobijano samo 50% od dnevnih potreba gasa, Srbija je jasno proklamovala hitan završetak skladišta! Nije i ne može biti jasno, šta se čekalo, i zbog čega se sa strateškim partnerom Gazpromom nije sklopio Ugovor? Sve drugo je na štetu građana Srbije. Gas se dobija iz jednog pravca - Rusija, Ukrajina i Mađarska. Prvi (Rusija-Ukrajina) je praćen energetskom nebeznednošću, a drugi (Mađarska-Srbija) potpunom eknomsko-energetskom neisplativošću po Srbiju, budući da tranzit plaća po izuzetno visokim cenama.
Oni koji koriste gas, kao ekološkijo i energetski efikasnije gorivo, umesto da su stimulisani, i da služe za primer, mogu očekivati u 2009.godini nestabilnost u njegovoj isporuci, a u godinama nakon ove, sigurno rast njegove cene. Razlog neće biti kretanje svetskih cena energenata, već visok nivo kourpcije i nesređeni odnosu u gasnoj privredi Srbije.
Važan segment energetskog bilansa zemlje, čine i toplane. Iako pripadaju lokalnim samoupravama, i tako dodatno postaju „klimavi" deo bilansa, o njima se malo govori, a u realnosti se itekako radi. One se modernizuju, a da ne postoje jasni planovi na nivou Ministarstva, niti kriterijumi,.. često van javnih nadmetanja.... To je još jedan mračan segment srpskog en.sektora. Građani koji se greju na takav način mogu očekivati enorman rast cena, jer kriterijuma nema, a i svako je gazda i veći papa od pape u svojoj varoši.
Dodajući tome da oskudnost potrebnih zakonskih propisa u oblasti obnovljivih izvora nije nastala usled neznanja ili neorganizovanosti, sa sigurnošću se može reći da godina koja je orped nama neće biti laka.
Nedorečenosti u energetskom sektoru Srbije će postojati sve dok se ne završi podela na feude između tzv.tajkuna u ovoj oblasti odnosno budućih vlastelina. Tek se nakon toga mogu očekivati potrebni akti i uređenje institucija.
Ukratko, električne energije, derivata i gasa će biti u 2009.godini, uz ogromnu napregnutost elektroenergetskog, monopolski položaj naftnog, i nestabilnost gasnog sektora. Cene po kojima će ih građani Srbije, i privreda plaćati biće nerealno visoke, a kao rezultat energetski i ekonomski neefikasnog sektora i duboko zagrizle sistemske korupcije.