Kada istraživači javnog mnjenja pitaju građane/ke Srbije o strahovima koji ih muče, na prva tri mesta plasiraju se:
1.strah od bolesti i nemogućnosti lečenja
2.strah vezan za egzistenciju, ekonomsku i socijalnu
3.strah od zagađenja životne sredine
Ako se i možemo sporiti o ulozi i opsegu uticaja države u otklanjanju prva dva straha (neki od nas bi minimalnu ulogu države pri tome, neki bi maksimalnu), pri smanjivanju ili otklanjanju straha od zagađenja životne sredine morali bi brzo i jednostavno da se dogovorimo i o odgovornosti pojedinca/pojedinke i o ulozi države.
Šta je naša životna sredina i kako razlikujemo zagađenja, kako ih možemo sprečiti, kakve principe kažnjavanja imamo kad se incidenti i akcidenti zagađenja već dese?
U najvidljivijem opisu onoga što je oko nas (i čega smo deo) nismo možda mnogo odmakli od grčkih filozofa: oko nas su vazduh, voda, zemlja i vatra.
I - život.
Naš, ali i drugih živih bića, a naše slepilo za njih, za sve drugo živo što nismo mi sami, dugo se moglo čitati u jeziku: našu životnu sredinu dugo smo pogrešno zvali "čovekova okolina" pokazujući time i neznanje i bahatost prema okruženju u koje stupamo rođenjem, organizovani u zajednice koje su neraskidivi, a istovremeno i najštetniji deo te iste životne sredine.
Sve opasnosti koje ugrožavaju životnu sredinu možemo podeliti na dve grupe po izazivačima (priroda ili čovek) ili na tri grupe po vrstama:
prirodne, tehničke (tehnološke) i ratne katastrofe (akcidenti ili incidenti)
Prirodne:
U ovim katastrofama godišnje pogine (u proseku) oko 60000 ljudi, a opseg materijalne štete je teško procenjivati - takvi "udari" na životnu sredinu katkada menjaju reljef, hidrosferu, potpuno uništavaju zemljište...i globalno zagrevanje neki autori svrstavaju i u ovu grupu
Ratne:
Smatraju se najstravičnijim u pogledu uništavanja životne sredine pored uništavanja ljudi i dobara, one mogu i trajno (u smislu trajanja prosečnog ljudskog veka) da degradiraju životnu sredinu (primer su i probe i upotreba nuklearmog, hemijskog i biološkog oružja u XX veku)
Tehničke (tehnološke):
Ove katastrofe nanose ozbiljnu štetu brojnim ekosistemima. Najčešće su : nezgode na nuklearnim postrojenjima, hemijski akcidenti (sistemski ili slučajni ispust zagađenja u vazduh, vodu ili zemljište), prevoz opasnog materijala, skladištenje otpada, požari, saobraćajni udesi....
Kako smo mi organizovani da sačuvamo svoj vazduh, vodu, zemlju i vatru od zagađenja?
Zakonima i trebalo bi - neselektivnom primenom tih zakona i kontrolom njihove primene, ali važnije od toga - pretvaranjem našeg straha od zagađenja iz blokirajuće u pokretačku emociju.
Član 133. Krivičnog zakona Republike Srbije u stavu 1. - prve izmene, danas u više članova (glava dvadeset četvrta) predviđa da će se svako "ko kršenjem propisa o zaštiti, čuvanju i unapređenju životne sredine zagadi vazduh, vodu ili zemljište u većem obimu ili na širem prostoru kazniti zatvorom do tri godine".
Često se ističe da u Srbiji ne postoji efikasan pravosudni mehanizam, da naše sudstvo još uvek ne smatra važnim predmete koji se odnose na životnu sredinu. Analize pokazuju da većina naloga koji odu do suda bude ostavljena po strani sve do zastarevanja predmeta. Poseban problem za sudove predstavljaju sudska veštačenja kojima treba dokazati nadoknadu štete.
A svi propisi nalaze se i na internetu na web stranici Ministarstva za zaštitu životne sredine. Neznanje ne oslobađa krivice.
Proteklih dvadesetak godina doživeli smo sve vrste opasnosti i katastrofa koje ozbiljno ugrožavaju životnu sredinu. Dobre su rasprave o tome da li se neka od njih mogla izbeći, ali su još bolje rasprave (koje možda proističu iz ovih prvih) kako ubuduće da sačuvamo svoj vazduh, vodu, zemlju i vatru.
Samo u proteklih mesec-dva svedočili smo izlivanju otrovnih materija u vodotokove i pomoru biljnog i životinjskog sveta, požarima, zagađenjima vazduha na "crnim tačkama", izveštajima iz lokalnih samouprava da se deveti ili sedamnaesti put uklanja "divlja deponija", elementarnim nepogodama....
Nešto možemo dočekati pripremljeni, ali većinu akcidenata - možemo sprečiti.Ili - primerno kazniti.
Mi smo jedna od retkih evropskih zemalja koja (uz "divlju gradnju") ima i "divlje deponije otpada". Moramo li da divljamo sa našim malim, ličnim otpadom bacajući ga bilo gde?
Kakva je razlika u tome da li ga bacimo u svoju dnevnu sobu, na ulicu, u reku ili ga zapalimo?
Strah od zagađenja treba da pokrenemo u svest da će nam se sav taj otrov i otpad koji nerazumno bacamo bilo gde - vratiti. Kroz vazduh, vodu, zemljište ili kroz - vatru.