Ljudska prava

Black Masquerades

mladen.mladen RSS / 31.12.2008. u 02:35

Starijeg brata iz dvorišta zamolio sam da ne parkira na sredinu parkinga pred kućom kako bi mogli drugi ljudi da parkiraju na moje mesto, jer nemam kola, a u ulici je gužva zaista. Pošto mu taj koncept nije bio jasan, pokušao sam jezikom koji razume: Ja sam mešao beton za to, ja sam tovario šljunak, i bar ta polovina je moja, prosto ne parkiraj na nju.

I, kako to već biva kada jedinka bude spoljnim nadražajem pokrenuta, moj brat je počeo da prolazi fazu po fazu. U prvoj fazi pokretanja odbrambenog mehanizma, a ipak preskočivši češanje o banderu i zapišavanje sve četiri strane parkinga, rekao je svom rođenom mlađem bratu da parkira na moje mesto. To mi je bilo u redu, računica je prosta: pred kućom su dva mesta, ako su zazeta oba negde drugde će biti slobodna.

Naravno, odbrambeni mehanizam, duboko evolucijski u nama pohranjen, jednom pokrenut, teško se zaustavlja, i mirnodopsko stanje ne prihvata. Nastupila je faza druga - počeo je da parkira na svoje mesto, ali tik uz ivicu zamišljene crte na polovini. Uzgred to što ne ume baš uvek da je pogodi, veći je problem predstavljala zaista komotna širina parkinga pa je pored sasvim lako mogao stati bilo ko. Međutim, brat je verovatno imao problem sa isparkiravanjem.

Ovo je verovatno bio povod za ubrzan prelazak u fazu treću - na parkingu se pojavio znak za zabranjeno parkiranje, tačnije, na sredini parkinga. Ponovo sam ga zamolio da to ne radi, ali u fazi tri jedinka ni ne pokušava da ulazi u dijalog. Odbrambeni mehanizam zahteva svu raspoloživu energiju te gasi suvišne funkcije (periferni vid, mišiće jezika, logičko i apstraktno razmišljanje, itd). Moj odgovor na fazu tri bilo je uredno postavljanje znaka na njegovu polovinu parkinga kad god bih ga video da stoji na sredini.

s desna: AMI, ARO, BMW
s desna: AMI, ARO, BMW
I ne zna se do kada bi to potrajalo da se i vremenske prilike nisu umešale, te je na mom uglu parkinga nastala bara i zadražala se nekoliko dana. U tim danima, dva automobila mog mlađeg brata (beli AMI i bordo džip ARO), i jedan automobil mog starijeg (tamnozeleni BMW), bili su parkirani na zajedničkom parkingu preko puta. Na našem je, naravno, stajao znak (fotografija u prilogu gde se vidi i bara, i znak koji ne treba da vas zavara zbog oblika šestougla, ne piše stop, samo zabrana parkiranja i zaustavljanja). I tada sam ga premeštao na njegovu polovinu.

Moja romoreća doslednost, ili šta već, za neko vreme su, čini mi se, umirili njegov bes, pa je mlađi brat ponovo počeo da parkira na moje mesto. Sve do večeras, 30. decembra 2008. Krenuo sam u grad i zatekao pred kućom sledeću scenu: bratov auto na njegovom mestu i znak tačno na mojoj polovini. Ovo je bilo prvo otvoreno kršenje osnovne pristojnosti, dakle, prelazak u fazu četiri.

U fazi četiri jedinka postaje veoma opasna. Osim pomenutih funkcija koje su ugašene odavno, u četvrtoj fazi jedinka iz odbrambenog prelazi u stadijum kada je spremna da napadne i čeka prvi povod za to.

Znak sam prosto spustio sasvim iza bandere (na fotografiji sasvim levo), i otišao sam u grad. Po povratku, sat i po kasnije, ponovo je stajao na mojoj polovini. Zapravo, na ono malo polovine što je ostalo kada se on parkirao po sredini. Spustio sam ga ponovo na ono isto mesto. Ako ga ne mrzi svaki put da se saginje da bi pokazao svoj stav, ja sa tim nemam problem. S obzirom da je verovatno čuo kada sam malopre došao kući, znak verovatno već stoji na mojoj polovini, tj. onom delu što je od nje ostao. Jedan sat je iza ponoći, neka ga do jutra.

Faza pet će biti naš susret. Ali, ovo višenedeljno proučavanje razvojnih stupnjeva jedinke izgleda da je uticalo i na mene, tako da postoji nekoliko mogućih scenarija za fazu pet. Mnogi od njih podrazumevaju i nekakvu vrstu mog odgovora (velika betonska žardinjera na mom mestu, ili dva kubika šodera preko celog parkinga). Međutim, druga jedna stvar je tema ovog bloga...

Citati iz teksta iznad:
Jedan sat je iza ponoći, neka ga do jutra.
Znak sam prosto spustio sasvim iza bandere, i otišao sam u grad. Po povratku, sat i po kasnije, ponovo je stajao na mojoj polovini.


Molim vas da obratite pažnju na dublje značenje ovih rečenica. Iz njih možemo da primetimo da je autor ovog bloga proveo sat i po vremena u izlasku u grad. U tih sat i po bile su dve vožnje autobusom od po pola sata i jednja šetnja od 20 minuta. Dakle ukratko:
- Ovih dana radim 15 sati dnevno.
- U subotu 27. decembra mi je rečeno da je 30. Istog meseca maskenbal. Napravio sam prvi dogovor za kostim jer sam znao da nemam vremena sam da ga smišljam.
- Maskenbale ne volim jer mi je jedan pre 10 godina upropastio upravo pomenuti stariji brat. Došao je sa društvom, bez maske ili kostima, ali društvo je imalo oružje... Pala je krv a moglo je biti gore. Dakle, baš ih ne volim. Naročito ljude bez maski na njima.
- Do danas, 30. decembra u 19 časova, nisam imao nikakvu povratnu informaciju od pomenutog dogovora.
- Nakon posla otišao sam i iznajmio kostim za 1.200 dinara, uz grižu savesti što nisam uspeo da smislim i napravim nešto originalno, ali ipak sa dovoljno obraza da ne ponesem pisaću mašinu i spustim je na šank glumeći Hemingveja bez brade i za glavu višeg.
- Po dolasku kući nastavio sam da radim. U 11 časova sam krenuo u grad, sa sve grižom savesti što kasnim i što ću tamo da se oblačim, a ne da već budem spreman.
- U pola 12 uzeo sam taksi, kupio dve pakle cigareta, i platio taksi 260 dinara.
- Ušao sam u klub, i osim dve šareno obučene devojke (viđali ste u autobusu, na poslu, u školi i šarenije), niko više nije imao ništa što je moglo da liči, ne na kostim, nego na masku.
- Podvlačim - dobio sam kartu, kao, to veče se ne ulazi tek tako.

Zatim sam dobio još dve pesnice u glavu, zapravo tri: šanker, dakle zaposleni na maskenbalu, nije imao masku, i obezbeđenje na maskenbalu, još jedan zaposleni, nije imao masku. A ja sam kao imao kartu. Treća pesnica u glavu bilo je moje premeštanje ranca, sa kostimom u njemu, iz desne u levu šaku kako bih obezbeđenju mogao da pružim ruku, da bi me on levom samo lupio po dlanu. Izašao sam i krenuo kući. Čitavo ovo pesničenje nije trajalo duže od 90 sekundi. Ovaj detalj sa levim dlanom nije bio presudan, presudno je bilo to što je taj maskenbal trebalo da bude neki drugi svet u ovom gradu, za mene, koji moram da mislim o jebenom znaku za zabranjeno parkiranje ispred moje kuće, na mom parking mestu. Prosto maskenbal na kom neće biti moj brat, suviše opak da bi se izmotavao.

Artur u zemlji seljaka
Artur u zemlji seljaka
Epilog: nudili su mi da iznajmim kostim kralja Artura (daju ti i mač!). Onda sam zvao jednu od pomenute dve našminkane devojke nju da pitam. I ona mi je rekla da je pre za Artura. Ipak, sam uzeo kostim dvorske lude, i još se našalio: neću da nosim ono kako izgledam nego kako se osećam.

Tek u povratku kući (75 dinara za noćni) pronašao sam izlaz da u povratku ne razbijem šoferku bratovog automobila ovim prokletim znakom: danas ću na poslu sedeti u kostimu, da ovih bačenih 20 evra bar malo iskoristim. Uostalom, danas ću ionako biti ismevan... Svima sam rekao kako mi je dosta svega i idem na maskenbal večeras da malo uživam, da se glupiram, a ujutru šaljemo časopis u štampu pa nek ide život! Nek ide. Znate gde.

Utorak, 31. decembar, 14 časova

Časopis je predat u štampu. Spavao sam 10 sati od subote do danas. Kostim sam vratio u međuvremenu. Ipak, poslednje provere PDF-ova za štampu radio sam u njemu...

Arthur in the office
Arthur in the office

 

 

Atačmenti



Komentari (0)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana