Ako dođe do upokojavanja, sudim da je najbolje to izvesti u - zelenom dečjem nameštaju. Dok me drži trenutni stolarsko furiozni zanos prekrajanja kućnog prostora, predlažem, srednje kreativno, da poslednji smeštaj bude izveden u nešto suženom garderoberu, na kojem se jedna bela vrata mogu ostaviti netaknuta sa sve šarkom, i zelenom okruglom plastičnom ručkom.
Nije fancy, ali je avangardno, sveže i razbribrižno, ako prilika možda i nije.
Ne unosim ovde teške tonove, nije ni da slutim, ako bude biće iznenadno itd. ne unosim nemir u naše prednovogodišnje i ostale praznične redove, nego prosto koristim priliku da napišem kraću odu čuvenom nameštaju za koga uopšte ne sumnjam da će ući i u ostavinsku raspravu.
Na ideju o ugrobarivanja sam došla posle jedne kraće iskustveno ekonomske analize koja mi pokazuje da sam čuveni zeleni nameštaj dobila u svojoj trinaestoj, i da on u mojim poznim srednjim godinama i dalje izgleda sveže i očuvanije od mene, iako je lično imao prilike da se olupa u najmanje pet seljenja, nastrada prilikom raznih liferacija nepotrebnih ukućanskih detalja i nepodobnosti svojih dimenzija i novih životnih zahteva.
Nekoliko puta u životu sam zacrtavala da se ratosiljam zelenih elemenata svog stana, ali se uvek ispostavljalo da je komponibilni, težak kao smrt, zeleno zapečeni nameštaj uvek preživljavao najbolje, uklapao se do milimetra i, ako ćemo iskreno, davao neku radosnu iskricu svakom prostoru u kom sam bivala.
Evo baš i sad kad nam se činilo da njegovo polako prolazi i da mu se teritorija vladanja seli ka terasi, ispostavilo se da, čak i naopačke okrenut, divno prijanja uz sve i svašta.
Moj nameštaj i nije sasvim moj. Neki od najboljih delova su iz kumovske infuzije koji su iz podruma, ganc očuvani i netaknuti izronili u jednoj od mojih radnih soba. Potom su se preobratili u elemente priručne kuhinje, zatim u jednu policu, a onda u biblioteku i stočić za televizor. U najnovijoj reinkarnaciji služe obema svrhama, kao što rekoh, okrenuti poprečke.
S obzirom na veliku rasprostranjenost jedinog iole veselog dečjeg nameštaja u doba socijalizma, u gostima se vrlo često sećam kao kod kuće. Sa bar jednog zida gleda me neki elemenat zelenog nameštaja koji se mogao kombinovati na sve mile načine tako da svaki vlasnik ima vrlo ličnu kombinaciju zelenih okvira, belih vratanaca i fioka i apsolutno genijalnih zelenih ručki - tufni, koje iskaču iz bele pozadine.
Čini mi se da je vreme da počnem da pravim zabeleške o svim oblicima javljanja zeleniša jer, ako ustreba, što u privatne svrhe, što u uže berzanske ili kolekcionarske (!) mogao bi se napraviti jedan on line katalog u kojem bi vlasnici menjali razne delove, kao što trguju starim „folcikama" ( takodje ponekad zelene boje).
Da ne sagrešimo, recimo još da je isti nameštaj postojao i u šargarepastoj varijanti, ali tokom srednje dugog životnog veka i brojnih poznanstava još nismo sreli vlasnika te podstorte.
Narandžasti javite se !