Na usnama mi danas ceo dan treperi jedna pesma Jovana Ducica.
ZAMOR
Oci su ti danas pune tople tajne,
Po poljubac ima u pogledu svakom.
I ima u glasu tuznom,nejednakom,
Obecanje srece nove i beskrajne.
Dosta,jadna zeno,sve je zalud!Dosta!
Mi smo jedno drugom davno sve vec dali.
Pogasimo lampe pira!Kao vali...
Sve je vec proteklo,I niceg ne osta...
Jos jedan dan samo hteli bi svom snagom!
Jedan,samo jedan!...Vaj,dok se sve brze,
Kroz kobnu noc cuje kako besno rze
Par zlih crnih konja,vec spremnih,pred pragom.
Jovan Ducic,veliki srpski pesnik,bio je dugo godina I u diplomatskoj sluzbi.Posebno je zanimljivo njegovo sluzbovanje u Budimpesti.Bila je javna tajna da je imao ljubavnicu koja je bila grofica iz Rumunije.Veoma lepa i bogata.
Posto im se desio roman,kako to ume da kaze Milos Crnjanski,ona mu je poklonila prelepu kucu na jednom od najlepsih trgova u Budimpesti,Ducic je poklon prihvatio I prosledio ga svojoj drzavi Kraljevini Srba,Hrvata i Slovenaca.Grofica je bila saglasna,ali je insistirala da uvek sve bude onako kako je i bilo kada je kucu predala svom voljenom.Da se redovno odrzava i da cuva duh vremena u kome je planula njihova ljubav.
Prosle su mnoge godine.Ducic je umro,grofica je zivela jos dugo posle njega.Znala je ponekad da obidje svoju nekadasnju kucu,koja je svo vreme bila,a i danas je,zgrada ambasade nase zemlje.
Naravno,iz generacije u generaciju sluzbenika u nasoj ambasadi u Budimpesti,velicalo se Ducicevo pesnicko,diplomatsko,ali i ljubavno umece.Bilo je,naravno,i preterivanja,ali i neverice da se sve to bas tako zbilo.Da je ljubav pesnika I grofice bila bas tako neobuzdna i strasna.
Jednom prilikom,pri obilasku ovog velelepnog zdanja,u glavnom salonu kuce,jedan mladi gospodin,tek pripravnik u diplomatskoj sluzbi,nije izdrzao I drznuo se da zapita groficu licno da li je tacno da je to bila velika ljubav.
Svi prisutni bili su zgranuti takvim cinom svog mladog kolege.Ambasador je vec poleteo da se izini dami,kada se ona uz osmeh ljupke starice,preko ramena,obratila mladicu recima:
- Eh,moj mladi gospodine,kada bi ovi tepisi mogli da pricaju!
I to je bilo sve.Svi su kao omadjijani gledali u prelepe velike persijske tepihe koji su se redjali po salonima jedan za drugim.A grofica je polako,neopazeno,isetala iz zgrade.
Vise se nikada nije vratila.I niko je nikada video nije,posle toga.Ko zna,mozda je onaj njen zagonetni osmeh bio njen poslednji pozdrav njenoj ljubavi zivota,Jovanu Ducicu.
A ne osmeh kurtoazije prema mladom sluzbeniku nase ambasade.
Bilo kako bilo,od tada po onim tepisima manje se hodalo,a mnogo,mnogo vise u njih gledalo I kraj njih osluskivalo.
Hoce li prozboriti,ikada,.i odgonetnuti veliku tajnu - da li je grofica bila pesnikova muza ili je cuveni srpski pesnik bio njena pesma nad pesmama!
Ne znam gde grofica pociva,a Jovan Ducic vratio se,konacno,u svoje Trebinje.I posle toliko godina,ona kuca u Budimpesti,simbol je jedne,I dalje, zagonetne ljubavi.Mnoge bure I ratovi prosli su kraj te kuce.Bure je bilo I u njoj samoj.Ali ona I danas ponosno stoji u svoj svojoj lepoti.I starom sjaju.
U svojim starinskim salonima cuva uspomenu na jedno davno vreme,koje je proslo,I mit o jednoj ljubavi koji ostaje da traje vecno!
Tepisi,naravno,nikada nisu progovorili.I nece.Cuvaju tajnu.Kao sto ce zauvek ostati tajna da li je,prilikom poslednjeg boravka u ambasadi,grofica greskom,umesto ka izlazu koji gleda na Trg heroja,posla ka radnoj sobi ambasadora,ili je zelela da baci poslednji osmeh na grudi svog dragana....
Oci su ti danas pune tople tajne
Po poljubac ima u pogledu svakom.
I ima u glasu tuznom,nejednakom,
Obecanje srece nove I beskrajne.
..........................................
..........................................
Jos jedan dan samo hteli bi svom snagom!
Jedan,samo jedan.....Vaj,dok se sve brze,
Kroz kobnu noc cuje kako besno rze,
Par zlih crnih konja,vec spremnih pred pragom.
Duboko u tmini godina,decenija I vekova,u tmini proslosti,zaiskri neka suza,pojavi se velika misao i sena neke velike ljubavi.
Ljudi su krhki,lomljivi i prolazni.Telo ne zivi dugo.Sve ono sto je kod nas opipljiljivo,nije postojano.Ono nevidljivo I neopipljivo u nama,ostaje da traje vecno.Duh,misao I ljubav.
Najvece ljubavi baklja su u mraku vekova.Sve ostalo,u toj tmini, mozemo pronaci sledeci njenu svetlost!