[pisano 1998, priređeno deset godina kasnije]
Ima putopisa koji se čitaju, ima, opet, onih koji se tokom čitanja prožive a najređi su oni koji se - dožive. Za mene je Drifting down the Danube avantura počela avgusta 1998 ludom vožnjom kroz kapije Golubačke trđave nastavljenom kroz tunele Đerdapske magistrale. Sunce se poigravalo sa mojim strpljenjem čas se pojavljujući između brda, čas se skrivajući iza njih.
Hitao sam ka Donjem Milanovcu da se pridružim velškoj porodici Hilton, te sa njima i 43. Tour International Danubien regatom izveslam Kazane. TID je najduža kajak-kanu regata na svetu i svake godine se vesla niz Dunav na relaciji od Nemačke (Ingolštat) do Bugarske (Silistra) - ukupno 2080 km.
Parkiram pored gradskog parka, prepunog šatora, kanua, kajaka i ranoranilaca(tek je prošlo šest). Jutro unosi živost u kamp: keruša Neli, polu bob-teil, se zamlaćuje sa nekim lokalnim džukcem, Bugarin Niki doručkuje, Elizabet Hilton sa četkicom za zube prolazi kampom.
Upoznao sam ih nekoliko dana ranije, kada su doveslali do Beograda. Elizabet je niz Dunav putovala sa mužem Piterom i njihovo četvoro dece (12 do 20 godina). Kako ih je kćerka Ana u Beogradu napustila da stigne na jesenji semestar, imali su upražnjeno mesto u čamcu i pozvali me da im se pridružim.
Elizabet me vodi ka njihovim šatorima i kanuima. Piter me nudi kafom sa ukusom pomorandže, kaže da ju je pravio od jugoslovenske kafe (da, baš je tako rekao, čudno, pomalo zaboravljam taj pridev). Zaista ne znam kako je to izveo, ali dopada mi se ukus.
Elizabet mi priča: "Znaš li onu stenu gde su vezali onu prelepu devojku i ostavili je da umre?" Prepoznajem legendu o odaliski Zulejki koju su zbog preljube ostavili vezanu lancima za hrid usred Dunava dok je dragi nije spasao: "Da, stena Babakaj?"
"Prošli smo tuda preključe, i ja sam htela da se fotografišem na njoj. Niki je sa fotoaparatom sedeo u kajaku dok sam se ja popela na stenu." Babakaj leži odmah ispod ostrva Moldove koje pripada Rumuniji. I Babakaj pripada Rumuniji.
"Kako sam nogom kročila na Baba-Kaj, odmah se pojavila rumunska patrola i htela da me uhapsi. Niki je uspeo da ih nagovori da me puste, ali su odveli njega. Vratili su ga kasnije..." Još jedna romantična duša zamalo da strada na legendama omotanoj đerdapskoj hridi.
Dok doručkujemo, Elizabet mi objašnjava kako se tu obrela: "Dunav je bio Piterova ideja - volela bih da mogu da kažem da je moja, ali nije. Moja reakcija je bila užasnutost! Ja sam mrzela kanue - pre četiri godine smo išli kanuom niz Vltavu blizu Praga, bilo je strašno, bili smo u lošem čamcu, samo smo išli u krug i dva puta se prevrnuli, i zato sam rekla - ja neću da idem kanuom. Ana i ja smo bile za drugu ideju, da biciklom idemo duž Kineskog zida. I tako, Ana i ja smo se odlučile za to, a momci su se odlučili za Dunav - i mi smo izgubile. I tako sam stigla ovamo.
"Znaš, kada smo započeli naše putovanje, čitavim tokom smo sretali TID-ovce koji su nas pozivali da im se pridružimo, i svo vreme smo odgovarali: ne, mi to hoćemo da uradimo sami, da vidimo da li smo, kao britanska porodica, sposobni da to uradimo bez podrške TID-a. Mislim da smo na neki čudan način imali dosta hrabrosti da to radimo bez TID-a, da vidimo možemo li to.
"Katkada smo zaista imali teške trenutke ali ja mislim da bi to svako trebao tako da uradi. Ako krenete sa TID-om od početka, razmaziće vas. Ima toliko ljudi oko vas, uvek spremnih da pomognu, i ne morate ni o čemu da mislite i zato smatram da to treba raditi u dva dela... Mi smo to uradili na najbolji način, a sada smo prestali da mislimo!"
Ukrcavamo se u 510 cm dugačke Revelation kanue američkog Mad Rivera. Peter "Hilton, kao hotel", anesteziolog koji je imao 46 godina, vesla na sredini, dvanaestogodišnji Oliver sa svojim malim veslom na pramcu, a ja na krmi. Dno Revelationa ima plitak ‘V' presek, i pri svakom zaveslaju se prevaljuje sa jedne na drugu stranu - nešto novo za mene, naviknutog na rekreativne kanue ravnog dna.
Piter mi, između zaveslaja, priča: "U Nemačkoj smo počeli put za sebe, kao porodica, šest nedelja u dva čamca, a onda sreli Majka, ludog Amerikanca, i Boleta iz Novog Sada, koji su se spuštali unutar TID-a, i pomislili kako bi bilo lepo pridružiti se i upoznati ljude.
"Bilo je vrlo zabavno u TID-u, sreli smo neke simpatične ljude. Jugoslavija je sjajna. Mislim da je ovo najlepši deo Dunava, nekako je prirodan, dalje uzvodno, u Austriji i Nemačkoj je dosta ‘veštački', obale su betonirane, mnogo je brana i prevodnica, a ovde je dosta plaža i ptica, ali pre svega ljudi su fantastični."
Zelene obale se nagnute ka vodi, a Dunav 1000 m širok. Još nenaviknut na ljuljanje čamca, držim se bliže desnoj, srpskoj obali. Drugi Revelation sa Elizabet i sinovima Kristerom i Aleksom plovi bliže rumunskoj obali.
Nizvodno od Donjeg Milanovca, strmim obroncima i liticama Miroča počinje Donja klisura, sa najvišim vrhovima Velikim i Malim Štrpcem. Podno Štrpca su tesnaci Veliki i Mali kazan, čija je širina svega 180 m, dubina preko 80 m, dok visina okolnih litica pelazi 300 m.
Uzak i strm, ulaz u Veliki kazan je impresivan prizor. Zaobljene stene su Roda Haikela, autora vodiča po Dunavu, podsećale na skulpture Henrija Mura: "Ugledao sam ga [Veliki kazan, prim. prev.] prvi put rano ujutru sa palube krstaša, i bez sumnje je to jedan od najimpresivnijih prizora na Dunavu." Van svake sumnje, kaže i Mariana Houharverf iz Amsterdama, sa kojom se u potpunosti slaže i Elizabet Hilton.
Sa leve, rumunske strane nailazimo na pećinu Veterani koja je ime dobila po austrijskom generalu koji je u ratu sa Turcima 1691. godine sa 300 vojnika odatle pružao otpor svih 45 dana. Iskošeni ulaz je visok desetak metara, a pećina je dugačka preko 200 metara. Prvih 45 m se može uploviti kanuom, odakle se može nastaviti istraživanje pešice. Na ulazu se oseća vlaga, da nakon nekoliko metara vazduh postane hladan i svež. Austrijanka Brigite uplovljava u svom morskom kajaku dvosedu. Ona vesla u prednjem kokpitu, zadnji je naizgled prazan, sve dok ne pozovete Neli, koja tada podiže svoju čupavu glavu i skače na kamenitu obalu.
Kad smo napustili pećinu i krenuli prema signalnoj stanici Pena, shvatio sam da sam po prvi put u životu bio u Rumuniji. I to bez pasoša!
Piter nastavlja: "Moja ćerka je išla u školu sa Jelenom iz Novog Sada, i kada smo veslali niz reku, javili smo joj se telefonom i rekli da dolazimo. Ona je rekla: 'Ne mogu da verujem, kada stižete, da vas dočekam na aerodromu?' Ne, dolazimo kanuom. 'Šalite se!?'
"Dočekala nas je na Štrandu, pa su njih dve otišle, mislim da je reč clubbing, zajedno. Clubbing u Jugoslaviji se dosta razlikuje: kada moja ćerka kod kuće izlazi uveče, obično se vrati do dva. Mislim da vi u Jugoslaviti tek u to vreme izlazite. To je bilo iznenađenje za nas. Imale su tri dana clubbinga u Novom Sadu dok smo se mi družili sa njenim roditeljima."
Nešto dalje uplovljavamo u prostrani amfiteatar podno 626 m visokog Malog Štrpca i pristajemo u uvali Hajdučka vodenica. To je poširoka livada okružena lešnicima na čijoj obali stoje delimično potopljeni zidovi rimskog utvrdjenja. Kako smo se iskrcali, potražili smo prvi hlad i započeli piknik. Neli se za to vreme zabavljala jureći kozu.
Sa rumunske strane nas mrko gleda surov lik poslednjeg kralja Dečana - Decibala (protiv koga je Trajan ratovao zarad kontrole rudnog bogatstva Dakije), isklesan dinamitom u 50 m visokom kamenom zubu. Liči na tragikomičnu filmsku kulisu za kakvu storiju o Indijani Džonsu (...i izgubljenoj imperiji?).
Nakon ručka i lubenice, omamljeni tišinom i zrikavcima, postajemo pospani. Elizabet kaže kako su zrikavci neobično glasni. "Nisu oni glasni, već je sve oko njih tiho." Piter komentariše kako već nedeljama nije primio pismo, niti mu je zvonio pejdžer: "Kakav odmor!" "Ovo je jedan od najspokojnijih odmora koje smo ikada imali," zaključuje Elizabet.
S mukom nalazim u sebi volje da se pokrenem i nastavimo put. Ali, jednom u čamcu, imam osećaj kao da smo tek krenuli i da prethodno uopšte nisam veslao.
Piter objašnjava: "Ustajemo rano, pokušavamo da na vodi budemo oko 8 h, i pređemo 10-15 km pre nego što napravimo kraću pauzu, nešto popijemo i pojedemo. Zatim još 10-15 km, pa se okupamo, ponovo nešto pojedemo, dremnemo, i posle pet popodne imamo samo još 10-15 km da pređemo. Kada stignemo u kamp, uopšte nismo umorni jer smo se čitavim putem odmarali.
"U početku nam je bilo teško, nismo vežbali, nismo imali mišiće, nismo imali tehniku veslanja i traćili smo mnogo energije idući cik-cak i na prenoćište bi stizali jako umorni. Prve nedelje smo se pitali da li ćemo uspeti da to dovršimo. Mogu to sada da kažem, sve smo jači i jači, i mnogo više uživamo, na vodi smo već 38 dana - ne računam dane odmora - veslamo 38 dana, i sve nam je lakše i lakše, a ne teže i teže."
Izlazimo iz Malog kazana a sa desne strane nas dočekuje:
"TABULA TRAIANA
IMP. CAESAR DIVI NERVAE F
NERVA TRAIANV AVG. GERM
PONT. MAXIMV. TRIBI OT
RIAE O".
Jezero dobija na širini, 1000 metara, ponegde i više, a svaki tok vode kao da prestaje. Po vetru, to je strašno mesto, ali zaklon nikada nije daleko: na desnoj obali se, sve do Tekije, pruža niz uvala nastalih potapanjem ušća potoka i rečica.
Pristajemo na šljunkom nasutu plažu ispred Tekije, na 10-ak km od HE Đerdap I. Pre 40 godina je par kilometara više nekadašnjeg sela isparcelisano zemljište i izgrađena crkva, stanovnici izabrali placeve i podigli nove kuće, a potom je stara Tekija potopljena. Dunav je prvo plavio bašte, pa pragove, pa prozore..., a dve hiljade ljudi je u tišini sedelo na obali i gledalo kako im domovi nestaju pod vodom.
Godinu dana nakon našeg iskrcavanja, na ovom istom mestu je u Dunav gurnuta jedna sablasna hladnjača. Izvođač radova ostao je nepoznat.
Ali tog varljivog leta 1998. godine, popodne je prelazilo u predvečerje dok smo sedeli na terasi ribljeg restorana a Elizabet razmišljala naglas: "Mislim da je veliki problem što većina žena nema hrabrosti da prevesla TID regatu. Mi unutar TID-a imamo jednu našu, porodičnu avanturu, i drugu - avanturu TID-a, i ja mislim da je to dobro i da više žena treba to da uradi - i to nije baš toliko teško, a i moji mišići nisu veliki, nisu, nisu! Tek sada, na kraju puta su počeli da rastu, ha ha ha..."
Piter uskače: "Iznenađuje me što sam očekivao da ću posle ovog putovanja izgledati kao Arnold Švarceneger, sa masivnim mišićima, a nisam se uopšte promenio, niti izgradio mišiće..."
Elizabet nastavlja: "U početku je bilo jako teško, posebno u Nemačkoj i Austriji, stalno je padala kiša, bilo je stvarno hladno i mrzela sam to. Želela sam da idem kući. A sada - Jugoslavija je najlepše mesto na planeti, magično, divno..."
U sebi sam se zapitao koliko bi stanovnika ove zemlje reklo to isto, ali sam ipak ostao nem.
Holanđanka Mariana se uključuje u razgovor: "Do sada mi se jugoslovenski deo Dunava najviše dopao. Prošle godine je u Austriji i Slovačkoj bilo mnogo kiše, i čitave zime sam sanjala peščane plaže, lepo vreme i hladnu vodu; i onda uplovila u Jugoslaviju: peščane plaže bez gužvi, izađemo na plažu a tamo samo petoro ljudi, sunčano vreme, Dunav je svež, ljudi su fini, restorani duž reke - Oooo, tamo je restoran, hajde da probamo ribu, poneko pivo... To je dobar život na reci."
O čemu je u stvari ta knjiga
Naslov knjige: Drifting down the Danube
Autor: Elizabeth Hilton
Izdanje autora, 1999, ISBN 0 9536445 0 2
Kanu-turing putopis Drifting down the Danube na 224 strane, u deset poglavlja podeljenih po državama kroz koje plovi, opisuje putovanje od "2000 km niz ovu spektakularnu reku, bez i jedne nezgode. Nosili smo se sa krmenim talasima velikih brodova, surovim vetrovima, nepodnošljivom vrućinom ali i hladnoćom. Videli smo fantastičnu divljinu u kojoj su nas komarci žive pojeli, ali postati delom Dunava tokom tako dugog perioda je nezaboravno iskustvo.
"Putovali smo kroz šest zemalja, Nemačku, Austriju, Slovačku, Mađarsku, Jugoslaviju i Bugarsku (uz zastanke u Hrvatskoj i Rumuniji) i videli četiri prestonice, Beč, Bratislavu, Budimpeštu i Beograd. Verujem da smo prva porodica koja je preveslala ovu deonicu [u šta ja veoma sumnjam, ali to ne umanjuje njihovo dostignuće] i deca su s pravom ponosna na to.
"Iskusili smo spokoj i lepotu kao nikada do tada, i spoznali koliko je ova reka ogromna i još umnogome nedirnuta. Sreli smo divne ljude, od kojih će nam neki ostati prijatelji za čitav život. Srbi su bili među najprijatnijima i najgostoljubivijima od svih, a Bugari su nezaboravni. Živeli smo od piva i salata [u knjizi će ‘Jelen' pivo nazvati ‘eliksirom jugoslovenskog života'] i svi izgubili na težini, što nije tako loše.
"Putovanje je bilo mnogo napornije nego smo to ikada zamišljali, postalo je test izdržljivosti. Kao porodica, imali smo brojne nesporazume i rasprave, kao i uvek ali smo uprkos tome bili uzajamno bliži nego ikada ranije, i delimo divne uspomene..."
A ako želite da se oprobate...
Tour International Danubien regatu su prvi put pokrenuli kajakaši tadašnje Čehoslovačke, Mađarske i Jugoslavije još daleke 1956. godine. Kreće se iz Ingolštata (2455 km toka Dunava) i ide do Silistre (375 km toka). Učesnici se mogu priključiti na bilo kom etapnom mestu i ići dokle žele i mogu, a čitava regata se vozi isključivo čamcima na vesla. Većina srpskih veslača ide od Ingolštata do Beograda (40 dana i 1286 km). Zainteresovani za učešće u sledećem TID-u mogu da se prijave Kajakaškom savezu Srbije.