Britanija je u recesiji, i vrapci već znaju, a moje mušterije, Englezi, temu koriste kao privremenu zamenu za ćaskanje o vremenu.
Radnja se nalazi u skupom kraju gde se kuće plaćaju milionskim iznosima i gde je koncentracija Engleza i Amerikanaca veoma velika. To je kraj u kome je moj komšija Patel, koji drži hemijsko čišćenje i koji je naravno Indijac, uspeo da izgardi čitav portfolio nekretnina na peglanju košulja koje supruge ostavljaju kod Patela dok kafenišu u Starbucks-u. Period pre ručka je najuzburkaniji u njihovom lokalu, jer treba oprati i opeglati veš pre nego što ženice završe sa kaficom. Kafe u Satrbucks-u su, na sreću, ogromne.
U mom kraju je radnja zdrave hrane na udarnom mestu i veća je od Tesco-a. A ima i mnogo džipova. Kuće su lepe i glatke. Dvorišta obrasla najrazličitijim egzotičnim biljkama. Za Noć Veštica se iznose lobanje i slepi miševi i kuće se obmotavaju paučinom, a za Božić se Deda Mrazovi veraju po zidovima, a bogato okićene jelke obasjavaju dnevne sobe na čijim prozorima nema zavesa.
U mom kraju nema onih strašnih tinejdžera sa kapuljačama navučenim preko lica o kojima stalno pričaju na televiziji, ali ima mama i tata koji zadovoljno šetaju svoje potomke i svakog vikenda zajedno odlaze u park ako vreme dozvoljava.
A onda je počela RECESIJA i ostavila stanovnike mog malog Wonderlanda zapanjenim, šokiranim, zatečenim i ....osveženim. Eto konačno je stigla ta kriza o kojoj mnoge glavonje u Sitiju već neko vreme šapuću. I u standardno engleskom maniru, Englezi su odlučili da se sa problemom suoče racionalno, treba stegnuti kaiš.
Jedna divna gospođa mi je najavila tu njihovu odluku kada je jednog dana ušla u radnju i nakon puno divljenja i oduševljavanja, prosto sa nekim ponosom saopštila da „to ona sada neće moći da priušti jer je kriza“.
Ta ista starija dama je došla nakon par nedelja i verovatno zaboravivši da je već najavila svoju odluku da u radnji neće trošiti novac neko vreme, opet reče kako je kriza, te su joj pale cene akcija i stoga mora da pritegne kaiš. Onda obavismo kratki „smalltalk“ na temu recesije, koji ona zaključi izjavom da je cela stvar dobra za Englesku i nju samu, jer se previše rasipala, razbacivala se, kupovala sve te materijalne stvari i nagomilavala ih. Prosto su joj oči zacaklela od tog uzbuđenja, od ideje o romantičnom povratku u neko vreme iz njene mladosti kada je o parama trebalo voditi računa.
Pre samo nekoliko meseci mediji su kritikovali Japance što štete ekonomiju zemlje preteranom štedljivošću, a nakon Božića se redovno na vestima analizira da li su potrošači Britanije obavili svoju dužnost prema zemlji i potrošili više nego lane.
I sad se pojavljuje sve više tih, kojima kao da je laknulo, kao da ih je neko prosto prisiljavao da troše sve te godine i sada su odahnuli, jer sada je „in“ biti racionalan. O štednji se priča, piše i sluša i ta stvar je sada zvanično ne samo postala društveno prihvatljiva, već i mudra i uzvišena.
Aktuelno je i cenjkanje, a čak se i promoviše na jednoj BBC-evoj emisiji. Jedna frizerka mi se, recimo, požalila kako je mušterija tražila popust, davajući argument da je upravo kupila kuću koja vredi skoro milion funti, te da je baš u škripcu sa parama!?
Dakle, Englezi sada sa posebnim uživanjem " štede" kupuju ći na popustima i rasprodajama.
„Koliko je ovo divno srculence sa zvoncetom?“
„4 funte“
„Uh, ne bih trebao, ali uzeću jedno, baš mi se sviđa!“
„ Daću vam dva za 7.“
„Uh...Dobro! Zapakujte onda dva!“